Ingmar Bergman, Moj Pijanist

 

 

 

Moja ljubav prema muzici proteže se duboko u prošlost, uvijek mi je bila utjeha i podsticaj. Odnos prema njoj ipak bio je potpuno neprofesionalan – znao sam malo svirati klavir, vrlo nespretno, znao sam šta je to kontrapunkt a šta fuga, umio sam pratiti partituru. Ali pjevati nisam znao, teško pamtim i ponavljam melodije (moguće rezultat bestijalnog muzičkog obrazovanja u školi koje je provođeno uz upotrebu fizičkog i duhovnog nasilja).

Istina je da sam se osjećao pomalo postiđen u društvu profesionalnih muzičara. Duboki rascjep između emocionalnog doživljaja i tehničkog razumijevanja često me dovodio do očaja.

Moja reakcija na blago podučavanje koje mi je pružala Käbis, bila je ponizna zahvalnost.

Kao i mnogi drugi vidio sam je u programu na TV. Kao i mnogi drugi silno sam se zaljubio i odjednom počeo da uvažavam kompozitore kojima do tada nisam posvetio niti jednu ozbiljnu misao. Njena sugestivnost nosila je sve pred sobom – ta urota ljepote, muzikalnosti i ljudske topline ispunjavala je velikim užitkom i budila znatiželju.

Kada je Käbi svirala u Malmeu, gdje sam ja tada bio stacioniran, započelo je naše poznanstvo.

Od tada provodimo dosta vremena na produbljivanju tog poznanstva.

Već četiri godine.

Jedne večeri svirala je u Linköpingu i ja sam doputovao da je vidim. Tokom prijepodneva, vježbala je kao i obično. Ja sam sjedio i slušao, sjedeći u dubini štedljivo osvijetljene koncertne sale. Kroz prozor se nazirao zimski sumrak i snijeg je padao sivo i neprekidno. Ona je radila na drugom stavu Betovenove Hammerklavier sonate.
Dođi da vidiš. Ovdje stoji jedan predtakt, prije glavne teme… dva tona, naizgled suvišna. Moj stari učitelj Edvin Fischer je govorio: ” Sa ova dva tona, Betoven slušaoca baca na koljena”

Drugom prilikom.

Našli smo jednu knjigu o Šopenu, otkrili tu užasavajuću fotografiju, napravljenu par godina prije njegove smrti. Pogrbljena, smrznuta figura u neodgovarajućoj, prevelikoj odjeći . Lice izborano borama dubokim kao rane, isušene, izmučene oči, nepojmljivo gorak izraz lica.

Vidiš li njegove ruke?
Velike su, široke, kvrgave i čini se nepovrjedive. Kao da je sva snaga iz tog već mrtvog, pticolikog tijela otekla u tajanstveni, zasebni život njegovih ruku.

Jednom sam bio prisutan kada je svirala Hendelov chaconne.
Katedrala u stilu visokog baroka, samosvjesna, životom opijena arhitektura koja slavi Gospoda i njemu slične njegove sluge. Da li bi trebali napraviti TV-emisiju o ovom chaconne, uporediti njegovu muzičku arhitekturu sa barokniim građevinama, pokazati u kojoj mjeri korespondiraju?

Moram se sada osvrnuti na nešto vrlo posebno. Na problem umjetnika interpetatora. I ja kao režiser i moja supruga kao muzičar trebali bi predstavljati most između pjesnika ili kompozitora s jedne i gledaoca, slušaoca s druge strane. Problem koji se nad nama nadvija kao tamna sjenka moralne je prirode: U kojoj mjeri imamo pravo ili obavezu da budemo koautori, da apelujemo, ubjeđujemo i pomažemo? Koliko je naš zadatak prenošenja pojašnjavanje odn. zamračivanje stvaralačke vizije umjetnika? Gdje je granica između naših prava i naših obaveza? Koliko velika mora biti naša skromnost pred djelom i dokle se proteže naša potreba da eksploatišemo vlastiti talenat? Ima sjajnih interpretatora koji ščepaju djelo i od njega sagrade monument vlastitoj veličini. Ima i drugih, koji u asketskoj sramežljivosti i potpunom samožrtvom postaju bezoblični tako da djelo blijedo i slomljenih krila ugiba na sceni. Između ovih krajnosti postoji bezbroj mogućnosti.

Na mojim vlastitim, bezbrižnim počecima, znao sam vrlo malo o tim problemima.
Strindberg, Ibzen, Molier, sve je bilo oblikovano sa istim žarom, najvažnije je naime bilo da režiser kanališe svoje emocionalne bure, na krilima pjesnikovih misli i vizija.

Propatio sam mnogo prije no što sam zahvaljujući neuspjesima shvatio umjetnost interpretiranja. Ono što je najvažnije jeste osluškivanje pjesnikovih riječi, tenzijom ispunjeno indentifikovanje njegovih snova. Njegova (a ne moja) poruka je jedino važna. Sva moja snaga, moje profesionalno umijeće, moja ljubav, sve mora biti usmjereno ka jednom: prenijeti pjesničko djelo.

Umjetnikova obaveza lako dolazi u koliziju sa njegovom prirodnom potrebom za samopotvrđivanjem, potrebom da i on nešto kaže.

Istu vrstu raspetosti sam s vremenom uočio i kod moje supruge. U njenom slučaju konflikt je bio još izoštreniji pošto se sama nalazila na sceni, lice u lice sa publikom. Iskušenje da se publika zadobije površnim sredstvima uvijek je prisutno. Naročito stoga što največi dio naše publike i traži plamen, erupcije osjećanja i virtuoznost. Ako se ta tri elementa udruže sa lijepim izgledom i scenskom autoritativnošću, uspjeh je, nažalost, zagarantovan.

U moralnu borbu spada i odustajanje od izvjesnih sredstava u korist drugih. Pokazalo se da je ono najjednostavnije ustvari najteže: jedan mali Šubertov komad mora se interpretirati tako da se osjeti jednostavnost napjeva ali da se pri tom ne izgubi zlatni štof genijalnosti. Jedna Bahova fuga je jasna, nedvosmislena u svakom trenutku ali zahtjeva istovremeno i vitalitet i žar. Šopenova barcarolle ( to remek djelo koje je prava tortura za salonsku publiku) od interpretatora traži da iznese senzualnu svježinu, demonsku misterioznost, osvajačku dinamiku, bez ikakvog površnog briljiranja.

Sreli smo Igora Stravinskog na jednom ručku… On se entuzijastično unio u diskusiju o interpretaciji muzike iz perioda romantizma… Odjednom poče da se smije: Sretan sam što sam živio dovoljno dugo da otkrijem ljepotu Bramsovih valcera. Za šta sam zahvalan?

Slušaj. Otkrij. Razumi. Ponovi. Cijeli život.

Ja lično prepoznajem sve to kroz rad u teatru i na filmu. Razlika je u tome što smo mi ipak kolektiv, grupa umjetnika koja se ujedinjena entuzijazmom udubljuje u djelo. Mi podstičemo jedni druge na nove doživljaje, zavodimo jedni druge i tražimo. Brižljivost je ista, pedanterija, preciznost… ni jedna riječ ne smije promaći, ni jedno slovo ne smije ostati neobjašnjeno. Ipak, mi smo grupa, odred. Muzičar je prepušten sebi samom, svom instrumentu i svom moralu.

Što sam više doživljavao samoću solista, više sam poštovao njihovu moralnu snagu, njihovu samodisciplinu i njihovu tvrdoglavost.

Dok pišem ovo čujem nju kako vježba Bahov koncert u D-molu. Sviraće ga u Milanu iduće nedjelje a na ljeto će ga izvoditi u Njemačkoj, sa Štutgardskim kamernim orkestrom, pod dirigentskom palicom Karla Munchigera. Svirala je ona taj koncert mnogo puta ranije. Proljetos je odlučila da ga studira iznova, napuštajući sve ranije prostudirano. Odlučila je i da pokuša sa drugim rasporedom prstiju, riječju, da sve počne od nule. Cijelo se ljeto praktično svaki dan bavila samo tim djelom. Notu za notom, takt za taktom, probijala se kroz materijal. Prvo koncept – doživljaj cjeline, potom strpljivi, beskrajno strpljivi posao na detaljima, sat za satom, dan za danom. Cilj je jasnoća, nedvosmislenost, ujednačenost, ono nedostižno, perfekcija prožeta dahom životnosti i svjetlosti, ništa ne smije biti rezultat slučaja ili prilike, ništa ne smije biti mrtva umješnost ili vulgarna vitalnost koja flertuje sa publikom. Dva takta za sat vremena, slijedećeg sata tri takta, ručak, dva takta, šest taktova. Prvo treba sagraditi čvrst temelj. Nikakva loša akustika, nikakav teški pijano ili neuračunljiv orkestar neće tada moći osujetiti namjeru. Posredovati uzvišenu i savršenu ljepotu koncerta u D-molu.

Njeni nastupi su poglavlje za sebe. Scenska trema je vrlo izražena – kod mene. Moja Supruga ima taj jedinstveni dar da prespava one najgore poslijepodnevne sate prije koncerta. Ja sam međutim skamenjen od brige i nisam u stanju posvetiti se ičemu pametnom (ako sam geografski blizu eventu) . Ona najčešće putuje bez mene ali grč u stomaku je prisutan čak i kada je u Londonu ili Štutgartu.

Zbog tog horora ja nikada ne uživam u koncertima moje supruge i to nas je oboje
veoma zabrinjavalo sve dok nismo naišli na jedno pismo Roberta Šumana njegovoj ženi Klari, koja je bila izvanredan pijanista. On je upravo bio na jednom od njenih koncerata pa se požalio na svoju muku ovim riječima:
Najdraža Klaro, niko ne može razumjeti moju patnju tokom koncerta. Najmanje od svih ti. Svaki otkucaj srca donosi grozničavi nemir. Da neko prođe kraj mene i samo me dotakne, pao bih sa stolice.

Robert Šuman je na izvanredan način protumačio moja osjećanja.

Pa ipak, mučenju dođe kraj i započne radost.

Nakon koncerta vozimo se do hotela. Zajedno smo, daleko, na mjestu o kome niko ne zna ( Hultsfred ili Hamburg). U sobi, postavljamo veličanstvenu trpezu koja sadrži pivo, sendviče i rasterećenost. Daleko je novi dan, daleko novo putovanje, daleko nova repeticija, deleko novi koncert.

Posmatram Njenu ruku. Zacrvenjena je i koža je zategnuta. Ispod kože izdižu se visoko napregnute vene.

To je jedna široka, živa ruka. Osjećajna, snažna i topla.

prevod rk

Od Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s