Tomas Tranströmer “Gondola Žalosti”

Dva starca, punac i zet, Liszt i Wagner, stanuju na Canal Grande,
zajedno sa onom nespokojnom ženom što je udata za kralja Midu,
onoga što sve čega se dohvati pretvara u Wagnera.
Zelena stud mora probija se kroz pod u palaču.
Wagner je obilježen, taj poznati Kasperovski profil  umorniji je nego prije
lice mu je bijeli barjak.
Gondola je teško natovarena njihovim zivotima,
dvije povratne i jedna u jednom smijeru.

Jedan prozor na palači zalupa i oni grimasiraju na iznenadnom propuhu.
Vani na vodi ukazuje se gondola sa smećem koju voze dvojica
jednoveslenih bandita.
Liszt je zapisao nekoliko akorda koji su tako teški da bi ih trebalo poslati
na minerološki institut u Padovu na analizu.
Meteoriti!
Preteški za mirovanje mogu samo tonuti i tonuti kroz budućnost sve do
godine smeđih košulja.
Gondola je teško natovarena nagomilanim stijenjem budućnosti.

Zavirujem u 1990.
25.mart. Zabrinutost za Litvaniju
Sanjao da sam posjetio neku veliku bolnicu.
Bez osoblja.Svi su bili pacijenti.
U istom snu novorođena djevojčica
koja je govorila kompletnim rečenicama.

Pokraj zeta koji je čovjek svog vremena Liszt je moljcima nacet grandseigneur.
To je samo preruha.
Dubina koja ispituje i odbacuje različite maske izabrala je baš ovu za njega –
dubina koja zeli izaći ka ljudima ali da ne pokaze svoje lice.

Abbe Liszt je navikao sam nositi svoj prtljag kroz vlažni snijeg i sunčev sjaj
i jednom kada bude umro niko neće čekati na stanici.
Mlaki zadah vrlo nadarenog konjaka odvodi ga usred zadatka.
On uvijek ima zadatak.
Dvije hiljade pisama godišnje!

Đak što ne moze kući prije no što stotinu puta ispravno napiše pogrešno napisanu riječ.
Gondola je teško natovarena životom, jednostavna i crna.

Natrag u 1990.

Sanjao da sam vozio dvjesta kilometara uzalud.
Tada se sve uvećalo. Vrapci veliki kao kokoši
pjevali su tako da je tutnjalo u ušima.

Sanjao da sam nacrtao klavirsku tastaturu
na kuhinjskom stolu. Svirao na njoj, nijemo.
Komšije su došle da slušaju.

Klaviru koji je ćutao (ali slušao) tokom cijelog Parsifala napokon je dopusteno
da nesto kaze.
Uzdasi…sospiri…
Dok svira Liszt večeras  drži more-pedalu pritisnutu
i zelena sila mora uspinje se kroz pod i struji zajedno sa svim stijenjem građevine.
Dobro veče divna dubino!
Gondola je teško natovarena životom, jednostavna i crna.

Sanjao da sam trebao krenuti u školu ali sam zakasnio.
Svi u razredu nosili su bijele maske.
Ko je bio učitelj nije se moglo reći.

Na prelazu između 1882 i 1883 posjetio je Liszt svoju ćerku Cosimu i njenog muža Richarda
Wagnera, u Veneciji. Wagner je umro nekoliko mjeseci kasnije. Tokom tog perioda komponovao je
Liszt dva klavirska stava koji su publicirani pod naslovom ”Gondola žalosti”

Prevod R.K.

Od Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s