Ženo

prijateljski crna i azurna je ova dubina
nalik smrti što odnosi sve sto nije začeto
izmedju naših usana
dok sjedimo za bijelim diskom mjeseca
presvučenim mušemom sa zvjezdanom mustrom
u hramu koji su za nas podigli naši leprozni
nasi prognani i zanijemili rodjaci virtuozi
u vrtu koji je bio uzor edenskom gradinaru

Tvoja skerletna i moja purpurna želja
U peharima od ćutanja na samom rubu
jezika morskih i jezika šumskih zvijeri
samo žedj žude i igraju se nestajanja
kao djeca sto rastu pred našim očima
i zahtijevaju slobodu zahtijevajući
svoje breme svoju izručenost zebnji
pred smaragdima vlastite požude

Ništavilo uzmiče pripitomljeno drhtanjem
I pitagorine sfere podešavaju svoje strune
Gluhi i slijepi za sve sto nije začeto
izmedju nasih usana
dopuštamo svemu da bude ono što jeste
komete su leteće baklje sa srcem
od zamrznute prolaznosti
zrikavci gnomi i salamanderi vijesnici novog
tvoj modri osmjeh kolijevka i grob vidljivog
i nevidljivog svijeta
moj durbin
moj astrolab
moj zalogaj gladi

Ah sve je iskupljeno i sve izgubljeno
od onog trena  na vrhu klupom dovršenog brijega
kada sam istovremeno uzdahnuo i vrisnuo

Ženo!

 

 

R.K.

Autor

Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s