U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM BREMENOM

hasse skansen

OD SARME DO KRALJA – naziv je izložbe koju je 1992 u štokholmskom Skansenu organizovao njen tadašnji upravnik, Hans Hasse Alfredson, satiričar, glumac, režiser, pisac i prevodilac. Izložba je tematizovala “tipično švedske” stvari kao što su Lucia, Aladin (slatkiši koji se tradicionalno jedu za božić), sarme i druge stvari koje su stigle izvana i pošveđene. “Veliki procenat dođoša je među posjetiocima izložbe”, komentarisao je briljantni i brzomisleći Hasse za medije. Tada još sasvim nebitna, vanparlamentarna stranka SD u svom glasilu SD Kuriren objavljuje članak u kome se Hasse naziva Veleizdajnikom mjeseca, motivirajući to njegovim riječima: “Skansen treba pored svega svenskog prikazati i sve ono što je došlo sa strancima”. Dodajući “To što je Hans Alfredsson uradio u suprotnosti je sa intencijama osnivača Skansena Artura Hazeliusa, USCH!

24/9/ 2017 SD je druga najjača partija u švedskom parlamentu
24/9/ 2017 u Dnevnim novinama Dagens Nyheter objavljena je umrlica Hansa Alfredssona.
Umrlica sadrži i pjesmu Hansovog dugogodišnjeg prijatelja i kolege Tage Danielssona. pjesmu koju je Hasse čitao na Tageovom pogrebu 1985.
24/9/2017 nije došlo do smaka svijeta ali čini se da se zatvaraju neki krugovi zbog kojih bi bilo opravdano zamrziti geometriju.

Pomenutu pjesmu (koju prilažem u brzometnom i nepretencioznom prevodu) prema svim raspoloživim pokazateljima vrijeme je demantovalo, pjesma je izgubila bitku o kojoj govori. Dakako, pjesmino vrijeme i naše nisu ista vremena i nedolično ju je tjerati u prokrustrovu postelju naših želja ali je teško, jako teško osloboditi se gorkog ukusa u ustima nakon čitanja.

I ko zna da Tage, jedna od najsvjetlijih glava svoga vremena, nije mislio sve suprotno, ko zna da pjesma nije ironijski savršeno temperiran poziv na juriš?

 

 

Ne misli samo na upravo sad
Upravo sad nije sve
Upravo sad nema vremena za tebe
Dok ti protestuješ

Svakom trenutku dodjeljuješ ćušku
I vičeš na njega: učini nešto!
Želiš da sve desi se upravo sad
Ali nema čovjeka koji je toliko jak

Ti hoćeš da noć bude dan
Ti mrziš tu crnu noć
Ali noć mirno prilaže svoje vrijeme
Taj mir je njezina prednost.

Tvoj zahtjev za savršenstvom svega
Ispravan je i dobar ali odveć nervozan
Valja biti i istrajati
Sačuvanog dostojanstva

U miru stanuje ogromna snaga
Ne misli samo na upravo sada
Postoji jedno tada, jedno nakon
Kao pod svodom u crkvi

Pričekaj mirno zoru
U mraku drži me za ruku
Ka obali stiže blagi i snažni
Dugi i mirni talas.

“Isus i Ivan se ponovo sreću”, iz romana Pismo iz pustinje, Göran Tunström

Jericho-Monastery-on-the-Mount-of-Temptations

 

Ali nastavio sam da postojim, tjelesan u tjelesnom svijetu. Baš kao što je postojao šepavi i razroki kuhinjski monah, prva osoba s kojom sam razgovarao nakon što sam se okupao i dobio čistu odjeću, kako bih ostavio za sobom svoju prošlost i postao nov.

Sjedio je u kuhinji i odmarao svoje debele ruke na stolu dok su novisi ribali pod, prali lonce lugom i palili vatre za pripremu objeda. Bilo je sjenovito i prijatno unutra. Ali tako malo misao:

Tebe još nisam vidio, dječače!

Tek sam stigao!

Da, da, da, rece on uzdišući i sklopi ruke. Vidjećemo koliko ćeš ostati.

Zauvijek, rekoh ja iznenađeno.

To kažu svi, reče on. Težak je život ovdje. Škiljio je lijevim okom prema velikoj trpezariji u koju mi novisi još nismo bili dobrodošli. Slušaj, reče. Ja sam slušao i čuo u daljini glas koji sam poznavao. Ivan! Zar je on ovdje? Zar se to ovamo bio zaputio?

Ustvari nisam bio iznenađen nego uplašen.

Ko to čita? upitao sam.

To je Ivan iz Tiberije. Nisi čuo za njega? Najjaci od svih. Mesija!

Starac se naceri i nagnu k meni.

Uskoro će sigurno postati poglavar samostana.

Je li on dugo ovdje?

Samo tri godine. Ali sa nekima to ide brzo. Znači ti stvarno ne znaš ko je on. Vrlo rano je ostao siroče. O, da ga samo čujes kako grmi protiv bezbožništva.

Bezbožništvo… Ovdje!

He, he! Starac poče uvijati tijelom i grimasirati svojim bezubim ustima..Poče opet šaputati, ovaj put sa strahom u očima i odjednom sa ogromnim užasom:

Ja nisam nikakav svetac. Ali mene neće izbaciti odavde. Ja sam bezbožan.

On pokaza na svoje grudi.

Mastema se nastanio  u meni . Ima po osam prstiju na svakoj ruci. Smrdi ogavno. On me noću prisiljava da silazim do jezera…

Zašto?

Stari prestani s tim, reče jedan od novisa kraj šporeta okrenuvši se prema nama. Smiješio mi se držeći u rukama blještavu mesinganu posudu.

– On tako priča sa svakim ko dođe ovdje. To ti je priča bez kraja.

Pusti ga da priča, rekoh ja. Zašto te prisiljava?

On me progoni noću. Kaže da moram. Moram, moram, moram… ponavljao je on sebi u bradu i uvijao tijelom.

U krug, u krug, razumiješ li?

Novis  pokaza prstom prema slijepočnici i odmahnu glavom.

– ali mene neće izbaciti odavde. Osam prstiju…

Stari, ti nosiš Mastemu zarad drugih ,rekoh mu ja.

Kakve su to gluposti? Ja sam zao čovjek. Zao, zao, zao.

– Možda Mastema i ne postoji. Zar nije neophodno da postoje sinovi mraka da bi postojalo svjetlo? Ko smije vjerovati da je bezgrešan?

Starac ustade zažarenih očiju:

Ti huliš dječače. Ti huliš na svetost onoga gore.

I jesam. Već nakon nekoliko sati u samostanu, čuo sam kako iz mojih vlastitih usta izlaze riječi koje sve dovode u sumnju. Čistotu, jedinstvo, sve u sta sam tako snažno vjerovao. A on, koji je bio žrtva, branio je svoju opsjednutost.

– Zar te ne ispituju ponekad o tome kako ti je sa Mastemom?

On klimnu glavom.

Zar se ne žele uvjeriti da je još u tebi? Šta bi se desilo da te on jednog dana napusti i potraži sebi stanište u nekom drugom? Jer on postoji?

On ponovo klimnu glavom razrogačenih razrokih ociju, uvijajuci tijelom. Novis nam je prišao gledajući me u čudu.

–  Svako ko me je čuo noću, zna. Čuju kako vrištim i kako me njegove osmoprste šake bacaju o zidove. I smrdi tako gadno, tako gadno.

On sakri lice dlanovima.

I niko ti ne pomaže? Čak ni taj … Ivan?

Zadržavao sam dah kako bih čuo svaku riječ koju bi mogao reći o Ivanu. Ko je on bio danas?

Je li bio slab ili jak? Slutio sam da posjeduje neku vrstu snage – zar nije starac sam tako rekao.

– Kada Mesija stigne Mastema će umrijeti!

Daaa, rece novis. Onda ja vise neću ribati lonce.

A onda reče povjerljivim tonom:

– Zadnje vrijeme je blizu. Skladišta oružja niču širom zemlje.

Stotine i hiljade vec su okupljene.

On pokaza na dvoriste u središtu samostana.

– Tamo se nesto kuha. Mnogo je tajnovitosti.

Znači Ivan će…?

Starac se zapovjednički okrenu prema novisu:

Nastavi sa svojim loncima!

 

Jedared, kada sam rano ujutro izašao van – a bilo je to vedro jutro – sunce se uzdizalo nad crvenim brdima s onu stranu jezera, magla se razilazila i pčele su napuštale svoje košnice –  zlatno tkanje koje je neprekidno kruzilo oko Mnoštva koje se bješe sakupilo ispred samostana – ugledao sam i njega.

Stajao je na jednoj stijeni, njegov mantil  lepršao je oko mršavog tijela:

 

Gospod da te uzdigne u vječne visine i učini te nalik snažnom tornju visokog zida, da obaraš ljude snagom koja dolazi iz tvojih usta. Svojim štapom da isušujes zemlju i duhom sa tvojim usana da ubijaš bezbožne, duhom dobrog savjeta i vječne jakosti, duh pozavanja Boga ,duh straha od Boga i duh pravednosti neka budu pojas oko tvoga struka; i da ti načini rogove od gvožđa, tvoje papke pretvori u tijela, da bodes kao bik ,da gazis svijet kao prljavstinu po ulicama, jer od tebe je Bog načinio vladarsko žezlo.

 

Bio je kao neki bakarni lijevak za Božiji glas, njegovo tijelo tanka opna oko poslanja. Bio je čvrst i jak i ja sam se pitao – da li ćemo ikada opet  moći razgovarati.

 

I lice Mnoštva bilo je okrenuto ka njemu. Poluotvorena usta, suzdržan dah, mirne ruke, mirna djeca; pijesku nalik siva masa, u pijesku. Ali njihove oči su sjajile. I pčele su letjele oko njih poput svjetlucavih konfeta. Došli su iz sela iz obližnje doline, neki su stigli pješke čak iz Jerihona noseći sa sobom ruže koje su bacali pred Ivana – činilo se da ih ovaj nije ni primjećivao… Dugo sam sjedio i slusao ga, primjetio sam da je i mnogo drugih monaha činilo isto,  postao je moćan čovjek u samostanu i ja sam mislio: ti ćeš me naučiti da budem samo misao.

 

 

 

Kasnije, kada se masa rasula onaokolo, po baštama koje su u to doba godine blistale žute i po maslinjacima duž Jerihona, on mi priđe.

– Isuse, rekao je. I ti si došao?

Pogled mu je bio ispitivački. Strog. Nije odavao zadovoljstvo.

– Da, Ivane. A ti? Zar ti ne bi trebao biti u Hramu?

– Ovo je moj Hram! Čitav svijet… Zatresao je glavom. Zlo je tamo. Cijeli Jerusalim je uništen. Ali ti…  Šta ti ovdje tražiš?

Bio sam iskreno začuđen:

Hoću da učim.

Ponovo je zatresao glavom.

– Hodi, rekao je. Idemo odavde. Idemo do mojih košnica.

Krenuo je ispred mene, dugim nezgrapnim koracima. Njegova mala stopala bila su puna rana, trljao je ruke kao da mu je hladno. Stigli smo do obale, do slanih livada. Tu je sjeo na jednu stijenu. Vivci su letjeli gore dolje i promuklo se glasali. On pogleda prema planini, put samostana koji je zabio svoje kandže u neplodnu zemlju, kao da želi dokazati da čak i ovdje, na samom kraju svijeta može postojati život. Daleko od Hrama. Daleko od gradova.

Svud okolo nas gradilo se uveliko, siromašan svijet dolazio je odasvud i naseljavao kraj.

Nisam primjetio košnice tu gdje smo sjedili. Upitah ga o njima. On ispruži ruku. Nasmiješio se, prigušenim osmjehom koji se probio kroz krajeve usta – tračak svjetlosti u mraku njegovog lica.

– Zar ih ne vidiš – gledaj kako rade. Eno tamo, i tamo…Gledaj kako lete na suncu. Kako skupljaju med.

Stari, smežurani muškarci i žene, djeca natečenih trbuha, leprozni sa zvoncima oko vrata, ograđeni!  Ivan sklopi ruke kao da zatvara prozor prema svijetu , okrenu se put mene i reče:

– Šta ti imaš ovdje da tražiš?

– Kako misliš? Ja sam se odrekao… svijeta

– Ne, ne, ne, zar ne čuješ kako to pogrešno zvuči?

– Misliš da lažem, Ivane?

On frknu:

– Kako si samo glup. Kakvo zlo je tebi svijet nanio? Pa ti ga voliš. Zar nije tako?

Pusti fraze.

Bio je u pravu i ja sam ućutao. Volio sam svijet tako silno da sam mogao eksplodirati od toga. Uvijek bih zaspao sa osmjehom na licu, vidio sam kako taj moj osmijeh svijetli u mraku, svijetli jer sam osjećao povezanost sa Gospodom, sa svijetom, sa izvorom koji je žuborio u meni. Taj izvor bio je stvaran. Podzemnim tokovima tekao je do svega što raste, do svega što trpi, do svega što se raduje. stizao je do zvijezda na nebu i do glista u u zemlji.

– A ti?

On je samo slegnuo ramenima i posmatrao svoje ruke.

– Ovdje sam već tri godine. Bio sam žrtvovan Hramu i zato sam odabrao najteži od svih hramova, najnemilosrdniji. Ovdje mrzimo Jerusalim, njegovo licemjerstvo i sve te sveštenike koji sarađuju sa Rimljanima.

– To mrzim i ja, Ivane!

– Ti! ti ne umiješ mrziti!

– Zar me toliko prezireš…

On ustade i krenu koračati tamo – ovamo po obali, dugo ne odgovarajući ništa. I na kraju reče:

– Zapamti jednu stvar: Ja s tobom neću više pričati na ovaj način. Moj položaj u samostanu to u stvari zabranjuje. Ti nisi uveden. Ti si jedan novis. Ništa drugo ovdje nećeš ni postati jer ovo nije mjesto za tebe.

A onda stade preda me:

– Slušao si me dok sam govorio pred svijetom. Da li si pronašao u mojim riječima nešto što te raduje. Da li si vidio da u meni nešto ima?

– Bio sam malo uplašen, možda.

– Naravno. I ja. Iz mene ne izlazi ništa osim strogosti. Sva toplina za koju smatram da ljudi treba da posjeduju filtrira se i nestaje kada gledam u lice Mnoštva.

Moje riječi su kao pustinjski pijesak. Ja sam oštar. Ja sam nemilosrdan. Osim kada si ti u pitanju. Moja oštrina se nikad ne ublažava. Želio bih da je drugačije.

– Da li je to zbog onoga što se desilo sa Elizabetom? Da ti… Da ja… Jesi li me mrzio zbog toga?

– Tada sam počeo da te volim. Tada sam shvatio koliko smo različiti. Ti imaš snagu. Snagu drugačiju od drugih. Nešto novo.

– To nije istina.

– To jeste istina. Ali ti još nisi dovršen. Moraš prvo vidjeti svijet.

– Svijet je zao.

– Svijet je zao ali mi u svijetu živimo. Gospod je svezao naše duše za ovaj svijet i ti to dobro znaš. Rekao si to maločas. Ti  sporo prihvataš  vlastitu snagu, vlastito svjedočenje, zato što si čist. Ti si čist a za mene je čistota ideja koja me vodi. Mnogi se moraju očistiti spolja, ti ćeš čistiti iznutra…

– Ništa te ne razumijem.

– Ti si nešto novo.

– Ali kako ti to znaš? Nismo se vidjeli tolike godine. Nemaš pojma šta se sve sa mnom zbilo. Šta sam sve uradio…

– Naravno da znam. Jednako kao što ti vidiš na meni da nisam sretan. Da mi nešto nedostaje. Da sam umoran i strog. Riječi kao pijesak.

– Ali šta se to desilo sa tobom?

– Sjećaš se da sam jednom govorio o tome da ću putovati u Indiju…?

– Mm.

Znači sjećaš se? Zašto se sjećaš toga?

– Zato što mi se činilo da sam bio grub kada sam rekao da fantaziraš. Bio si tako vedar dok si pričao o tome…

– Reci pošteno. Ne sjećaš se ti toga zato, nego što si vidio nešto!

-Da. Osjećao sam da se nešto slomilo u tebi. Mnoštvo snova. Ili još bolje: Vidio sam kako si odjednom odrastao. Protrčao kroz mnoge godine života. Nešto što si trebao postati odjednom je izbrisano. Mogućnosti. Želje. Često je bilo tako, ne samo tada, ti bi se odjednom našao s onu stranu igre, svih igara. Žrtvovan si hramu, bilo je to predodređeno.

Sjeo je i podbočio bradu šakom, leđa mu se opustiše.

– Pitam se za šta sam to predodređen. Mislim, osim ove moje proklete strogosti.. Kuda me vodi ta predodređenost?

– Prema smrti, Sve vodi tamo.

On se nasmija i malo iskosi glavu.

– Starimo li mi to? Ja sam uvijek i bio star. Vršnjak mojih roditelja.

– Nedostaju mi, rekao sam. Mnogo su mi značili.

– Ali ti ne znaš kako je nama stvarno bilo. Zamisli samo, biti u blizini smrti od samog početka. Čovjek ne bi trebao imati stare roditelje. Niko ne bi trebao dopasti smrti u krilo odmah po rođenju. Roditelji trebaju biti mladi, kao tvoji. Čovjek mora stići vidjeti svijet, makar i kroz usku pukotinu. Par širokih polja. Neko jezero. Drvo u cvatu.

– Ali ti si vidio sve to, svaki put kad smo se igrali.

– Jedva. Njihova lica bila su isuviše blizu. Svijet je postojao jedino kao pripovijest.

Više sam vidio svijeta gledajući njegov odraz u tvojim očima nego svojim vlastitim.

Ništa me nije radovalo. Ništa nije bilo lako. Razumiješ li šta ti govorim?

– Vjerujem da razumijem.

– Obično ne pričam ovako. Tvoj me dolazak zbunio. Ti me poznaješ, ti me vidiš. I to me podvaja. Nisam u potpunosti oštar. A oštrina mi je neophodna, izvan nje ne umijem da postojim.

Pokazao je prema livadi.

– Ona ptica tamo, reče, koje je boje? Tamo među stijenama.

– Štiglic? Pa smeđ je, sa malo žute i zelene boje na krilima, pod repom ima crvenu fleku. Tako se lijepo presijava. Gledaj kako uvija vratom, okreće se na sve strane. Nekako istovremeno. Imali smo mnogo takvih, skupljali su se na drvarniku. Sjedili bi tamo ujutro i ja bih ih hranio sjemenkama. U proljeće, kada bi voda kapala posvuda… Zašto pitaš?

– Zato što ja ne vidim ništa od toga. Ništa, viknu i ustade. Ja vidim jednu pticu i mislim – jedna ptica. Ništa više. Ne postoji ništa više kod te ptice. Ni boje ni priče. ništa.

– Ti vidiš nešto drugo, Ivane.

– Da, nažalost. Crne, mračne predmete. Nepovezane. Sa prazninom svud oko njih.

Sve u mom životu izgleda tako. Ali ti, ti ćeš svijetu propovijedati o tome kako vidiš… štiglice. O povezanosti svega.

– Zar to nisu očigledne stvari?

– Šta ti sebi umišljaš ustvari? Šta je uopšte očigledno? Rimljanin se digao protiv Grka, Grk protiv Judejca, judejac protiv Judejca, siromah protiv siromaha. Mi protiv nas samih. Mi smo sebi sami neprijatelji. Ja sam sebi neprijatelj, ja… oh… nisam ni za šta.

– Priča se da ćeš ti biti glavar samostana. Priča se čak da ti…

– Prekini!

Ali ja nisam prekinuo. Naprotiv, povisio sam glas tako da moje riječi dopru do njegovih najtajnovitijih skrovišta:

– Da si ti budući Mesija!

Kakvo olakšanje! Kakva slatka osveta. Osjećao sam kako se moja pluća pune novim zrakom, disao sam duboko i opušteno. A onda sam počeo da se smijem. Smijao sam se tako glasno i tako dugo da su se ljudi u polju uspravljali držeći motike i srpove u visini grudi. Sve je bilo obasjano. Sve je bilo veoma blizu.

Kada sam se prestao smijati, sasvim blizu mene, u Ivanovim očima vidio sam beskrajnu žalost. Pokušao sam ispraviti svoju grešku:

– A ja ću biti vojnik u tvojoj armiji.

– Kako možeš tako protiv Gospoda, reče, Kako samo možeš?

– Neko u kuhinji … je rekao tako. Izvini, Ivane.

– Ne treba mene da moliš za oproštaj.

– Meni je toliko drago da si ti ovdje, da imam s kim pričati.

– Ne treba mene da moliš za oproštaj, ponovi on jednoličnim tonom. Ali imaš kad.

Nakon toga on se zaputi prema samostanu. Išao je tako brzo da mi je bilo jasno da ne treba da ga pratim. Ostao sam da sjedim a tlo se odjednom zaljulja poda mnom. Podiđe me neka vrelina od koje su iskrile varnice kroz čitavo tijelo. Jato vivaka koje je Ivan preplašio u let, zgrabilo je kljunovima moje nerve i razvlačilo ih uz krisku preko livade.

 

Slijedećeg dana, kada se pobožnost spremila za dnevnu dozu meda i ukora, popeo se Ivan na stijenu i govorio masi. Govorio je o lažnoj sigurnosti koja vlada u samostanu. Govorio je o odricanju od svijeta. Govorio je o našim slijepim predrasudama.

Oči su mu plamtjele. Bio je kao začaran. U početku, uzdisali su stari monasi, onako kako su i navikli svaki put kad bi neko propovijedao ali uskoro i oni zapaziše žuč u Ivanovim riječima. Čuli su kako vrijeđa Savjet Najstarijih koji je htio Ivana za novog poglavara, kako vrijeđa one koji su vjerovali u njega i u njemu vidjeli svjetlo budućnosti.

Njegove duge mršave ruke su drhtale, dok  je objašnjavao Samotnika.  Nakon toga ućuta, ščepa svoju haljinku i pokida je. Sišao je nag sa stijene.

Ljudi su poustajali, svi su shvatili da se desilo nešto nečuveno.

Dok smo svi mi stigli tek do samostanske kapije, on se već gubio u sivilu pijeska: u sred manje pijavice grabio je prema sjeveru, napuštajući Jordan i pustinju.

Za sve to vrijeme nije me ni jednom pogledao.

Snažan osjećaj nestvarnosti me obuzeo nakon toga.

Samostan je ostao prazan. Bez života. Izgubio sam uporište, povezanost, bio sam sam sa svojim snovima, možda čak nisam ni postojao. Možda sam bio samo san u Ivanovoj glavi. Činilo se da se sve dešava po nekom planu. I ako je bilo tako: Da li sam ja bio njegova žuč ili njegova radost. Njegov poraz ili njegova žalost? Jesam li ja bio njegova budućnost? Bilo je u njegovom zatvorenom, ukočenom pogledu nečega što govori da se on odriče budućnosti. Da ona pripada drugima. Da je budućnost njegova osveta sadašnjosti.

Sada, nakon svega, vidim to sve mnogo jasnije. Sada kada je svijet oko mene na čas utihnuo ovdje u pustinji. Nakon svega, da, uprkos tome što moj život još nije počeo da cvjeta, sve je već nakon svega. Kada se cvijet otvori i zablista na vjetru, već je proživio svoj život pripreme na goloj stabljici, u skrivenosti. Kada zasvijetli sve je gotovo.

Sve ovo je več gotovo ili nakon svega, mada svijet to ne vidi. I u ovome nakon svega povjerujem ponekad da je Ivan bio san u mojoj glavi. On nije postojao. Ja sam ga izmislio.

 

 

 

 

 

 

 

 

Göran Tunström, fragmenti iz posthumno objavljene knjige ” Pokušaj sa jednim stoljećem”

tunstrom_goran_l

 

I

Razlog opstojnosti Lamarkove popularnosti je , pročitao sam negdje  u dubinama moje biblioteke, u tome što on nudi neku vrstu utjehe u univerzumu u kojem nema inherentnog smisla naših života.  On naglašava dvije od naših najdubljih intuicija – našu vjeru da napor treba biti nagrađen i našu nadu u svijet sa ugrađenim smislom i progresom. Darvinizam ne nudi ništa slično kada kaže da se organizmi prilagođavaju neposrednom okruženju, boreći se stalnim uvećavanjem svoje sposobnosti reprodukcije. Darvinizam nas tjera da smisao tražimo drugdje – i nije li o tome u svim estetičkim teorijama, u umjetnosti i humanizmu riječ? Voljeni L. daj mom tijelu, ovom mjestu na kom se nekoliko gena srelo na određeno vrijeme, da pije od Tvog napitka.

 

II

izvještaj I (1600)

Vladar tog vremena, tvrdi se , nije imao muzike ni u jednom jedinom dijelu svog tijela. Zato su stabla zavijala ljutito nad mještanima, zato su nas mučile državne trublje svojim signalima, fanfarama i sičnom bukom. Ali kada je taj isti vladar odlučio da dvor i zemlju obogati nečim luteranskim, naručio je izgradnju orgulja, za koje se govorilo da je lično doktor Luter u njih upuhao svoj duh ,cijev po cijev, kako bi poništio invaziju katoličkih tonova. Sa orguljama stigao je i izvjesni gospodin Hofmeier: veliki kljun, crne oči, raščupana pera… ležeći kao kvočka na svom nadmenom instrumentu nije nikada, nikada nije htio – nije umio – pustiti i jednog leptira, jednu jedinu zraku sunca iz tog tonalnog zadaha.
– Bogu nisu potrebni virtuozi!

 

III

Da li je Bog poznavao riječ možda?
Desi se da poželim, da očekujem, da on poput gasa ispuni moju radnu sobu, jednim tapšanjem po ramenu, uperenim kažiprstom, progovori o tome šta je važno, šta manje važno a šta nije ni malo važno u životu. Da ponovo uspostavi određene hijerarhije. Da, da između ostalog kaže da MOŽDA…

No tada bi i to bilo rečeno.

Postoji li neki bog koji umije reći prilično?. PRILIČNO dobro?
PRILIČNO lijepo?
Ne Bog nije neki ljubitelj nijansi.

Nemam pojma šta bi Bog imao da traži ovdje kod nas. Ovakvi kakvi smo, mislim. I kakav je on.
Nikakve sličnosti.

 

IV

Moje ime je Monsieur Grat, izvolite. Ja ću vam uskoro objasniti svijet jer ja znam sve. Izvolite. Ali posvetimo se sada hrani koja je postavljena. Hvalja, hvala. Treba jesti peu en peu, kako se to kaže na izvornom jeziku mog dobročinitelja. On pokušava da sebi organizuje jednu filozofiju. To vam je vječno bavljenje detaljima. Da bi to učinio, on mora da misli, tvrdi on, i ako on misli ja ne smijem smetati, na čemu sam zahvalan. To vam je kao da ne postojite kada on misli Cogito, ergo non sum, ili kako već. Vi mislite, gospodine De Kaart, znači ja ne postojim. Ponekad mi baci koju kost: ” Ja vjerujem samo u vlastitu sumnju”. Nije loše. S tim se daleko stiže.
Tokom vremena posvećenog detaljisanju jedne filozofije za sebe, pribavio je on i jednu provizornu, jednu “do daljnjeg” filozofiju. Na šta to liči. Baš kao i sve druge filozofije kada nisu sigurne u to da nešto imaju, što će reći da vjeruju u sveto trojstvo ako je rečeno da ono postoji. Ja lično ne bih nikada mogao vjerovati u takvo nešto, ja sam u tim stvarima suviše otvoren… otvorenog srca… ne, nisam siguran šta sam to htio reći, ipak je to realan problem. O pogledu trindenskog koncila na umjetnost imam nekih razmišljanja. Ukoliko bi se našao neko ko želi da ih čuje.

 

Preveo RK

NATO PROTIV JUGOSLAVIJE – poglavlje iz knjige Wilhelm Agrell, “Evropska kula od karata”, Wahlstrom &Widstrand 2001

BRIDGE DESTROYED IN NOVI SAD

 

Kako se očekivana propast pregovora u Rambujeu približavala, tako su i strane u budućem sukobu počele da se pozicioniraju. Mustra je u svemu ličila na onu pred početak Operation Desert Storm 1991., jedva da je bilo kakvih elemenata iznenađenja, činilo se kako rat stiže kao kalendarska neminovnost. 19. marta zapadnoevropske vlade dobile su obavijest o tome da je jugoslovenska armija skupa sa ministarstvom unutrašnjih poslova rasporedila 40 000 ljudi na Kosovu i okolnim zemljama.  Slijedećeg dana povučeni su svi strani posmatrači sa kosova, prekinuta je aktivnost svih internacionalnih humanitarnih organizacija, jugoslovenske vlasti protjeruju sve strane novinare. U principu, više nije bilo nikakvog međunarodnog prisustva na Kosovu.

NATO zračni napad – Operation Allied Force – počinje 24. marta u osam sati uveče po lokalnom vremenu.  Napadnuto je ukupno 40 ciljeva u tadašnjoj Jugoslaviji, između ostalog jedan broj vojnih objekata u okolini Beograda kao i ključni objekti jugoslovenske protivvazdušne odbrane. Sa državnih medija dopirali su zvuci patriotskih pjesama, proglašeno je ratno stanje. Karakter i opseg Nato napada tog prvog dana razlikovali su se u mnogom od onih od prije 8 godina, za vrijeme Rata u Zalivu.  Angažovane su daleko manje zračne snage i nije bilo ni govora o nekom masivnom bombardovanju koje bi sasvim onemogućilo nastavak otpora iz vazduha. Moglo bi se reći da su ti napadi u prvoj fazi zračnog rata  bili prije svega demonstaracija moći usmjerena režimu, jugoslovenskoj armiji i javnosti, poruka o totalnoj nadmoći i visokoj cijeni koja će se platiti ukoliko režim nastavi sa svojom tvrdoglavom politikom.

Vojne operacije su se u početku predstavljale kao humanitarna intervencija sa ciljem zaštite albanskog stanovništva od prijetnje genocidom.

Tokom bosanskog rata često ponavljane analogije sa tridesetim godinama dvadesetog stoljeća napokon su pale na plodno tlo.  Nato je sada, dakle, postupao na način koji je, u očima postratovskog svijeta, zapad trebao reagovati na Hitlera – na vrijeme. Politička retorika bila je, međutim, u očiglednom diskontinuitetu sa stvarnom hronologijom događaja.. Niko nije tvrdio da je započet genocid ili genocidu slično masovno protjerivanje prije 24. marta, mada su jugoslovenske snage već bile počele pripreme za veliku ofanzivu protiv UCK kao i za masivna etnička čišćenja.

Preduzimanje zračnih napada bilo je brižljivo isprogramirano mjesecima prije i bilo direktno povezano sa ishodom pregovora u Rambujeu. U skladu sa savremenom diplomatijom topovskih cijevi, NATO  je učinio posve jasnim da će do napada doći u slučaju jugoslovenskog NE u pregovorima, neovisno o tome šta se dešava ili ne dešava na terenu na Kosovu.

Miloševićev režim dakle nije imao nikakve mogućnosti da eskivira Nato prijetnje eventualnom vojnom pasivnošću.

Veza sa Rambujeom se jasno vidjela i u tome što su zapadne sile ponavljale kako je potpisivanje sporazuma uslov za prekidanje napada kao i u opisivanju napada kao “kazne”.

Ni izbor ciljeva nije ukazivao na neku strategijsku vezu sa Kosovom – napadani su ciljevi od važnosti  za jugoslovensku armiju.

Rat se međutim nije razvijao prema očekivanjima. Jugoslovenski režim nije pokazivao nikakve znakove volje za promjenom stava o Rambujeu. Umjesto toga, činilio se da ratna propaganda i stvarni pritisak spolja, homogeniziraju stanovništvo Srbije, na način koji je poznat iz mnogih drugih ratova. Demokratska opozicija nije ojačana nego vrlo brzo marginalizovana a njeni lideri su prokaženi kao veleizdajnici i agenti “Nato-nacističkog” okupatora”. Komanda NATO snaga i vodeće zapadne sile računali su sa kraćom vojnom operacijom, nalik onoj od prije par mjeseci u Iraku – kada su, takođe bez saglasnosti Vijeća za bezbjednost Ujedinjenih Nacija, Američke i Britanske snage djelovale avionima i misilima. Polazilo se i od  iskustava NATO vazdušnih napada na bosanske srbe u augustu 1995. koji su vrlo brzo doveli do političkog rezultata. Nije postojao, pokazaće se, nikakav alternativni plan koji bi uključivao dugotrajnije napade iz vazduha niti su postojali planovi za kakvu drugu vrstvu vojnih dejstava osim onih iz odredbi o vojnoj primjeni sporazuma iz Rambujea  – znači raspoređivanje posmatračkih trupa uz saglasnost svih potpisnika sporazuma. Ni Milošević i njegovi vojni savjetnici nisu bili lišeni neralističkih predstava o tome šta bi jugoslovenska ratna mašina mogla postići u tom sukobu. Prije svega precjenjivana je sposobnost jugoslovenske protivvazdušne sile da nanese značajne gubitke Nato snagama, vjerovatno pod utiskom sporadičnih uspjeha  tokom Bosanskog rata. Osim toga, vojno vođstvo je uvjeravalo da će za svega nekoliko nedjelja sasvim slomiti UCK. I kao treće, režim je kalkulisao sa mogućnošću prenošenja sukoba na Bosnu i Makedoniju i indirektno na Zapadnu evropu, proizvedenim strujama izbjeglica sa Kosova.

Na Kosovu srpske snage započinju masivnu ofanzivu na UCK ali najdramatičniji dio operacija bio je masivni i po svemu sudeći sistematičan progon kosovskih albanaca.

Prvi i najveći talas progona desio se između 31. marta i 8. aprila, kada je oko 400 000 kosovskih albanaca protjerano u Makedoniju i Albaniju. Ovo etničko čišćenje koje je samo po sebi masivno kršenje međunarodnog prava izvođeno je na vrlo brutalan način, protjerani su svjedočili o ubistvima, silovanjima i pljački.  Informacije koje su prikupljali NATO avioni za izviđanje ukazivale su na sistematsko uništavanje naseobina na velikim područjima.

Iako je srpski režim htio ovim talasima izbjeglica pomrsiti konce NATO stratezima i politički podijeliti zapadne sile, rezultat je bio sušta suprotnost. Iako je Clintonova i Blairova retorika o genocidu u početku bila pretjerana, činilo se da je dešavanja na terenu sve više potvrđuju.

Prema različitim zvaničnim izjavama broj ubijenih ili nestalih kosovskih albanaca bivao je sve veći i veći – najveća cifra koja je bila u opticaju bila je 100 000. Po završetku rata tvrdilo se da je ukupan broj ubijenih i nestalih civila 10 000 ali nakon više obuhvatnih istraživanja , između ostalog inventiranja masovnih grobnica koje su pronađene, internacionalne organizacije su u ljeto 2000. došle do cifre od oko 3000.

Od najveće važnosti je ipak  bilo to da očigledni enormni talasi etničkog čišćenja nisu politički podijelili NATO zemlje nego naprotiv pojačali riješenost vlada da nastave sa ratom sve dok se ne omogući povratak prognanih – cilj koji se isticao sve jasnije tokom zadnje etape rata, naročito u kontekstu bijednih i neodrživih uslova koji su vladali u improvizovanim izbjegličkim kampovima u Albaniji i Makedoniji.

Vazdušna ofanziva započeta 24.marta nije bila akcija zaštite kosovara. Od svih ciljeva napadnutih do polovine aprila samo se manji broj nalazio na Kosovu dok napada na jugoslovenske trupe na kosovu uopšte nije bilo. Tek polovinom aprila započinju sistematski napadi na ciljeve na Kosovu – kada je prvi talas etničkog čišćenja bio već  okončan, uporišta UCK bila osvojena i snage razbijene.  Masovna zlodjela počinjena su nad zarobljenicima, osumnjičenim simpatizerima UCK i nedužnim civilima.  Te brutalne operacije čišćenja podsjećale su više na francuski kolonijalni rat u Alžiru i Vijetnamski rat nego na nacistički holokaust na koje su ciljali Clinton i Blair.

U isto vrijeme dok srpski zločini zaokupljaju medije i evropske vlade, gomilaju se pitanja oko NATO vazdušnih napada. Jedno od njih ticalo se očiglednog i rastućeg diskontinuiteta između deklarisanog cilja da se zaustave srpski zločini i zaštiti albansko stanovništvo i onoga što se de fakto dešavalo na Kosovu.  Usljed nemogućnosti korištenja preciznog oružja sa velikih visina protiv manjih i rasutih trupa koje su sprovodile čišćenje, pojačavao se pritisak na NATO taktičare da ofanzivu nastave direktnim napadima s manjih visina (na primjer borbenim helikopterima) ili u krajnjem da rat prošire i na kopno te da se na taj način osvoji cijelo Kosovo odn. dijelovi kosova pod kontrolom jugoslovenske armije.

Veći fokus na direktne napade odn. učešće borbenih helikoptera i borbenih aviona za blisku podršku kopnenim snagama tipa A-10, podrazumijevao je međutim rizik da se odbaci noseći princip Nato ali prije svega vojne strategije USA: rat treba voditi u skladu sa Zero Dead Doctrine , koja diktira djelovanje USA na globalnom planu još od katastrofalne intervencije u Somaliji i uličnih borbi u Mogadišu koje su odnijele mnogo američkih života.

Sve dok Nato avioni lete na sigurnoj visini od preko 5000 m., moguće je izbječi najveći dio dejstava jugoslovenske protivvazdušne odbrane. Direktni napadi sa male visine neizbježno bi vodili kontinuiranom gubitku aviona i posada. To USA nije spriječilo tokom sedam godina letova nad Sjevernim Vijetnamom ali sada su drugačija vremena, u svakom slučaju tako su na stvari gledali i političari i mediji.

Kopnena ofanziva iz te perspektive djelovala je još više zastrašujuće, ne najmanje zbog toga jer je pretpostavljala veliki broj  pripremnih borbenih letova kao i obimnu koordinisanu podršku borbenih aviona i helikoptera. Koliko god se NATO trupe pouzdavale u nadmoć svoje vatrene moći u slučaju kopnene ofanzive bi bile prisiljene izložiti se protivničkim dejstvima. Kosovo nije bilo saudijska pustinja. Osim toga, NATO trupe od oko 25 000 ljudi koje su se okupile u Makedoniji i kasnije Albaniji, bile su namjenjene za KFOR i sasvim nedovoljne za provođenje ofanzive protiv  jugoslovenske armije sa preko 40 000 ljudi.

Svemu tome treba dodati i problem vjerodostojnosti. Zapadni lideri, prije svega Clinton, podvlačili su na početku vazdušne ofanzive da do kopnene ofanzive neće doći. Te izjave su bile namijenjene prvenstveno domaćim kritičarima, između ostalog američkom kongresu koji je bio sklon kritikama predsjednika,”zbog uvlačenja zemlje u rat koji se neće moći kontrolisati”. Upravo zbog tih i takvih izjava malo se vjerovalo novim prijetnjama i eventualnoj kopnenoj ofanzivi. Ništa ne ukazuje na to da se tim difuznim izjavama pripisivala ikakva težina odn. da su imale bilo kakvog uticaja na jugoslovenski režim pri donošenju odluke o povlačenju sa Kosova.

Tokom rata NATO je tvrdio da su snage alijanse , uprkos operativnim ograničenjima, nanijele jugoslovenskim trupama na Kosovu veoma velike gubitke. Prema zvaničnom sumiranju od 10 juna, navodi se 120 tenkova, 220 oklopnih vozila te 450 artiljerijskih oruđa i minobacača, što će reči skoro polovina cjelokupnog jugoslovenskog arsenala na Kosovu. Kasnije istog mjeseca, tokom povlačenja jugoslovenske armije mogao se vidjeti neočekivano veliki broj vozila i teškog naoružanja što je ukazivalo na to da je NATO dobrano pretjerao u svojoj rekapitulaciji. Nakon rata, pokazalo se da je veoma veliki dio oružanih akcija izveden protiv lažnih objekata te da je stvani broj uništenih borbenih vozila i drugog naoružanja bio beznačajan.  To je takođe potvrdio i NATO 2000.  Iz toga proizilazi da je jugoslovenska armija vjerovatno mogla držati svoje pozicije još dugo, možda do kraja 1999.

Nesposobnost da spriječi etničko čišćenje i protjerivanje bilo je samo pola problema sa vazdušnom NATO ofanzivom. Druga polovina ticala se efekata napada na strateške ciljeve u Srbiji i Crnoj Gori.  “Simbolički” napadi na strateške ciljeve na početku rata doživjeli su neuspjeh samim tim što miloševićev režim nije poklekao i pristao da potpiše Rambuje sporazum. 29. marta širi se i intenzivira vazdušna ofanziva te se sada napada čitav niz ekonomskih, ne – vojnih objekata kao što su putevi i željeznica, telefonski sistem i snabdijevanje gorivom. Napadnuti su i neki simbolički objekti u centru Beograda kao npr. neka ministarstva i zgrada državne televizije. 24. maja, napao je NATO i državnu električnu mrežu, cilj od kojeg se dugo suzdržavalo zbog mogućih katastrofalnih posljedica po civile.

Neposredno uočljivi efekat vazdušne ofanzive pokazao se kao kontraproduktivan.

Generalni cilj ,da se uvećaju troškovi režima te da se iznutra oslabi njegova moć, nije ostvaren, šta više, režimska propaganda je vrlo uspješno iskoristila vazdušne napade da sugeriše atmosferu opsade, pri čemu su glasovi iz opozicije marginalizovani kao nepatriotski. Naročito kada je NATO proširio dejstva i na druge privredne ciljeve, prije svega mostove, otpor je ojačao, između ostalog i u formi vrlo efektnih ljudskih lanaca na još neporušenim mostovima u Beogradu.

Demonstranti i vlasti su koristili činjenicu da se NATO uzdržava od ciljeva koji bi uključivali znatan broj civilnih žrtava. NATO operacije nisu bile ograničene samo međunarodnim pravom, tzv. principom proporcionalnosti koji reguliše obim vojne sile koja se prema ratnim zakonima može “preliti” na civilne ciljeve.  Pošto je rat protiv jugoslavije legitimisan kao humanitarna intervencija, morali su zapadni lideri imati u vidu i političke implikacije, odnosno koji broj civilnih žrtava se doživljava kao prihvatljiv od strane javnog mnijenja.

Jugoslovenske vlasti i državni mediji su tokom i poslije rata učinili sve da istaknu civilne gubitke, tv je konsenkventno prenosio samo slike istih. Glasnogovornici NATO su se više puta zapleli u poricanja, zaobilazne formulacije, i proturiječnosti, što je umanjilo njihovu vjerodostojnost. Međunarodne humanitarne organizacije koje su nakon rata utvrđivale civilne gubitke došle su do saznanja da je oko 500 civila ubijeno tokom vazdušnih napada.  U ukupno devedeset slučajeva napadi su prouzrokovali nenamjerne civilne žrtve (colateral damage), vjerovatno najčešće usljed promašivanja cilja, loše obaviještenosti ili tehničkih grešaka. Jedan dio ciljeva koji su planski napadani , međunarodne organizacije su opisale kao nelegitimne – između ostalih zgrada državne televizije, toplana u Beogradu i određen broj mostova bez strateškog značaja.

Vazdušna ofanziva je očigledno stvorila medijske i političke probleme koji su NATO liderima donijeli mnogo glavobolje. Doduše, u zemljama članicama NATO  nikada nije došlo do ozbiljnijnijeg otpora napadima uz izuzetak Grčke – tradicionalnog saveznika Srbije čija vlada međutim nije htjela odstupiti od jedinstvenog stava alijanse.

Potencialno najveća prijetnja je dolazila od partije Zelenih u Njemačkoj, nakon što je partija ušla u koalicionu vladu a njen lider Joška Fišer postao ministar vanjskih poslova.

Problemi sa vazdušnom ofanzivom bili su i operativni odn. čisto tehnički.

USA su uz podršku saveznika izvršili još jedno od strateških bombardovanja čiji je cilj da se neprijatelju desetkuju resursi ta da se oslabi njegovo jedinstvo i njegov politički otpor. Pritisak, što će reći broj akcija i nanesene štete mora se održavati  i postepeno povećavati. Akutni problem bila je lista ciljeva. Broj odgovarajućih, pristupačnih ciljeva od značaja, u Krnjoj Jugoslaviji jednostavno nije bio dovoljan i NATO je stoga postepeno proširio listu koja je sada obuhvatala i ciljeve od manjeg značaja. Dugoročne prognoze, međutim, nisu bile svijetle. Koliko dugo NATO može da nastavi sa ofanzivom? I koliko dugo može da potraje već načeto jedinstvo alijanse? Djelovanje USA je bilo samo u formalnom smislu kolektivno. Većina zemalja NATO članica  nikada nije imala stvarnu mogućnost uticaja na razvoj događaja ili mogućnost izbora alternativnih rješenja. Noseći element kolektivnosti bio je društveni pritisak koji je stvoren procesom zajedničkog djelovanja, okupljanjem oko od USA vrlo rano utvrđenog kursa.

Rambuje sporazum i ultimatum koji je postavljen jugoslovenskim vlastima nisu bili rezultat zajedničkog odlučivanja nego bi se najbolje mogli opisati kao diktat američkog ministarstva vanjskih poslova.

Post festum, rat na Kosovu se može posmatrati kao momenat kada je nedvosmisleno demonstirano nastojanja USA da se pozicionira kao faktor moći i u Evropi, kako u odnosu na suparničku Rusiju tako i u odnosu na saveznike kojima je neophodna vojna i politička pomoć.

Može se reći da je 1999.godina bila još jedna prekretnica, dopustićemo ne tako dalekosežna i bogata simbolikom kao 1989. niti se na nedvosmislen način može asocirati sa rješavanjem konflikata i nastojanjem da se tenzije umanje.

  1. jula završeni su pregovori oko sporazuma o srpskom povlačenju sa Kosova koje treba biti izvršeno u roku od nešto više od jedne sedmice. Nikakve odlučujuće vojne akcije nisu prethodile zaokretu Miloševićevog režima , o razlozima se nagađalo.

Rambouille sporazum je sada već bio mrtav, novi dogovor bio je vrlo sažet i najvažnija razlika bila je u tome da je sada Savjet za bezbjednost UN a ne NATO preuzeo odgovornost za prisustvo na Kosovu. Nikakva agenda o odlučivanju po pitanju samostalnosti nije usvojena. Ono čega takođe nije bilo a što će se pokazati kao kolosalna prepreka budućim mirovnim operacijama, bila su jasna uputstva o administriranju  Kosova nakon povlačenja jugoslovenske armije, srpske policije i drugih institucija vlasti.

Nije li začuđujuće to da je jugoslovensko državno vođstvo prvo tokom 2 mjeseca beskompromisno istrajavalo na vlastitim stavovima, da bi potom odjednom pristalo na principijelan dogovor, kroz pregovore došlo do izvodivog plana povlačenja i do u detalje ga sprovelo? Rat se završio tako brzo da NATO nije stigao provesti u djelo svoj dio dogovorenog procesa. Rat, međutim,nije bio ni gotov niti dobijen, sukobljeni su se pregruprirali tokom jednog od brojnih primirja ali se stvarno rješenje nije naziralo. Srpski teror na Kosovu zamjenjen je albanskim terorom na Kosova, istini za volju manjeg obima i sa drugim etničkim i političkim predznacima. Sveobuhvatni pakt o stabilizaciji Balkana koji je uz masivno diplomatsko i političko učešće međunarodne zajednice lansiran 1999. slabo je odgovarao mustri etno-teritorijalnih zona konflikta na lokalnom nivou.

Jedno od objašnjenja naglog završetka rata je da se od početka do kraja radilo o internoj srpskoj politici moći. Rat, masakri i sistematska razaranja, nisu imali nikakvu drugu svrhu osim da posluže kao krvavo odvlačenje pažnje. Nije li Milošević od kraja osamdesetih gradio svoju poziciju tako što je zavađao različite dijelove opozicije – stare komuniste, liberale i nacionaliste?

Potpisati Rambuje sporazum i odustati od Kosova, definitivno bi ugrozilo njegovu ravnotežu i dovelo do pada. Ali “izgubiti” rat, to je već nešto drugo.

Drugo, promišljenije objašnjenje je da je KFOR trebao zamijeniti jugoslovensku vojsku i policiju. Na prvi pogled se može učiniti apsurdno ali ima osnova jer vojska i policija su se borili protiv UCK. Prema sporazumu taj zadatak je sada zapao KFOR. Oni su trebali sprovesti i nadgledati razoružavanje UCK, zadatak koji je prijetio da se razvije u konfrontaciju nalik brojnim drugim konfrontacijama koje su nadrastale ranije mirovne misije.

Svakako da nije bilo od pomoći ni to što je civilna administracija UN improvizovana na brzinu i pod poslovičnom devizom “premalo i prekasno”, što je u praksi stvorilo odlične pretpostavke da UCK skupa sa pridruženim kriminalnim strukturama preuzme Kosovo.

Ma koliko glasno zapadne zemlje ponavljale da je status quo međunarodnog prava neizmjenjen, bilo je sasvim jasno da se Velika Albanija etablirala bez ikakvih prethodnih pregovora i međudržavnih sporazuma, kao direktna posljedica rata, isforsirane NATO podrške UCK i administrativnog odn.pravnog vakuma na Kosovu. Politika kosovskih albanaca je zahvaljujući ratu i etničkim čiščenjima temeljito izmjenjena i radikalizovana. Mogućnost da se srpski teror zamijeni visokim stepenom samouprave poznatim  od ranije, ratom je bila izbrisana i bilo je naivno vjerovati da će tako ekstremni nacionalisti kao što su UCK, nakon što su vrlo brzo etablirali vlast na velikom dijelu Kosova, dopustiti da im taj plijen isklizne iz ruku.

Moguće da je UCK bio samo sredstvo ili barem jedan u nizu od političkih faktora kojima je Miloševićev režim pokušao manipulisati u svrhu ostvarivanja svojih ciljeva. Kosovo obilježeno nacionalnim sukobima obećavalo je u toj računici više nego demokratsko Kosovo. Prije svega, nacionalna previranja na Kosovu preobrazila su velikoalbanski pokret:  ideološki san postao je politička realnost. Grudva snijega se zakotrljala. Najveća opasnost od te lavine odn. od reakcije koju je mogla proizvesti, prijetila je tada jedinom preostalom multietničkom području bivše Jugoslavije – Makedoniji.

Pad Miloševića u oktobru 2000. označio je kraj posljednjeg, u nacionalizam preobraženog komunističkog režima na Balkanu.

Da će to dovesti do vidljivih pomaka na putu razrješavanja centralnih konflikata na Balkanu,

pokazalo se kao nerealno očekivanje i još jedan dokaz odsustva stvarnog uvida Zapada , kao i 1989-90. Konflikti koji su aktivirani nisu se mogli anulirati političkom retorikom ili dobrom voljom. Rat, etnička čišćenja i ekonomski sunovrat su ostavili tragove dublje nego igdje u istočnoj Evropi, na određen način dublje čak i od onih nakon drugog svjetskog rata, jer nikakav samorazumljiv nastavak nije bio nadomak, nikakva obnova i izgradnja diktirana, nije bilo parola i “njemačkog čuda”.

Međunarodna zajednica, formalno UN a u stvarnosti EU i NATO, suočila se sa ne samo još uvijek fragilnom stabilnošću na balkanu i mirovnim procesom koji u suštini nije ni otpočeo uprkos svim glomaznim, visoko profiliranim inicijativama. Kosovo je za vrat dobilo protektorat čiji je, ubrzo se pokazalo, najvažniji zadatak  da održava elementarni red i sigurnost na teritoriji kojom vlada potpuno bezakonje i gdje je etnički teror nakon srpskog povlačenja usmjeren na preostale narode  koji su sa ili bez razloga etiketirani kao reprezentanti bivšeg terora.

Opseg problema u stabilizovanju Kosova kao i prijetnja od mogućih provokacija kako od naoružanih albanskih grupa tako i od miloševićevog režima doveli su do toga da sporazum iz juna 1999. nije sproveden u dijelovima koji se tiču nastavka jugoslovenske kontrole graničnih prelaza u Albaniju i Makedoniju te simboličkog vojnog prisustva uz neke kulturne objekte.

Razvoj koji vodi međunarodnopravnom izdvajanju Kosova bio je tako još jače podcrtan.

Bosna i Kosovo  bili su primjer zapadne (naročito američke) spremnosti da se interveniše u unutrašnjim konfliktima između različitih etničkih grupa –  makar i sa drugim motivima, osim deklarisanih. I u Bosni i na Kosovu, međunarodno učešće je uspjelo garantovati prekid ratnih dejstava, razdvajanje , djelomično razoružavanje i ublažilo međuentničko nasilje, ovo posljednje u značajno većoj mjeri u Bosni nego na Kosovu gdje je nivo nasilja tokom 1999 i 2000 uveliko prevazišao nivo od vremena prije započinjanja UCK  ofanzive u proljeće 1998.

Ono što najviše uznemirava jeste činjenica da ni jedna mirovna misija, bez obzira u čijoj organizaciji ili pod čijom zastavom, nije uspjela preči prag na kojem je UNPROFOR ostao zakovan još u Hrvatskoj.

Neka vrsta slabe kontrole na područjima zahvaćenim etničkim čišćenjem je postignuta, pojedincima, porodicama  ili cijelim selima  bila je pružena zaštita i humanitarna pomoć. Ali niko nikada nije uspio zaustaviti etničko čišćenje i demografsko pregrupiranje.

Tokom cijelog perioda za kojeg su UN bile odgovorne za tri United Nations Protected Areas u Hrvatskoj, UN trupe, civilna policija i humanitarni radnici zajedno, uspjeli su sprovesti samo jedan slučaj etničkog povratka i to na pogrešno mjesto.

Mustra iz Bosne i sa Kosova takođe ne ohrabruje, uprkos veoma velikim ulaganjima i naporima naročito od strane UNHCR. Istina, postoje pojedinačni slučajevi povratka ali oni su zanemarljivi u odnosu na neuporedivo obimnije migracije koje nastavljaju  etničku separaciju.  U Sarajevu koje je prije rata bilo Bosansko središte multietničke gradske kulture, bio je po završetku rata još uvijek značajan broj i srba i hrvata ali se do kraja devedesetih pretvorio u praktično potpuno muslimanski grad. Isti obrazac je razumije se prisutan i na političkom planu gdje se i pored izdašne pomoči međunarodne zajednice, ohrabrivanja i pritisaka, nije uspjelo poljuljati moć triju nacionalističkih partija.                                                       

Göran Tunström, iz romana Božićni oratorijum

sunne

Čim sam ušao u hotel telefonirao sam kući da kažem da sam stigao. Djetinjasti glas mog sina zadobio je napukline u koje se uvlačio mrak. “Imaš li TV u sobi, tata?”
“Ne, nemam”, rekao sam gledajući snijeg koji se otapa oko cipela, “Ne bih imao vremena ni da gledam”. “ima li tamo neki bioskop?” sumnjao je u provinciju. “U moje vrijeme je bio, toliko znam.” ” Nije mi jasno šta tražiš na jednom takvom mjestu?” “To je za mene stvar nužnosti”, rekao sam i obećao da ću svratiti do Sturgatan. On voli slogane sa filmskih plakata, ” Ako te ovaj film ne prestravi, već si mrtav” ” In space no one will hear you scream. And if someone could it would even be worse”. Te večeri prikazivao se film “Magla” i poruka je bila: What you can't see won't hurt you. It will kill you.”

Stajao sam dugo kraj Estbergove radnje Časovnici i Optika: na postelji od šljokica i sintetičkog snijega, među patuljcima nalik onim iz mog djetinjstva, ležali su nabacani najrazličitiji časovnici.: budilnik, ručni sat, fini zidni satovi s klatnom, jedan starinski časovnik za bakice, džepni sat, damski satovi tako mali da je sa njih nemoguće očitati vrijeme. Izbrojao sam dvadeset sedam različitih mjerača vremena i svi su radili. Ali nisu pokazivali isto vrijeme. Na jednom je bilo dva i kvarat, na drugom četiri i dvadeset, treći je pokazivao skoru ponoć ili sredinu dana. Neumorno su tik-takali, svaki u svom vremenu, neopterećeni jedni drugima. Ni jedan od njih nije lagao niti govorio istinu, nije postojalo nikakvo prije niti ikakvo poslije. Svi su bili zagledani unutra, u vlastitu mehaniku.
Isto je bilo i izvan izloga. Među gustim nanosima snijega, ljudi su se oklizivali i padali jedni po drugima a da niko nije bio istovremen. Kad bi se neko od njih probudio iz svog košmara, neko drugi bi se skamenio prisjećajući se jednog ljetnjeg dana.
Morao sam sklopiti oči da bih se odbranio od snijega. Zategao sam kragnu kaputa i opuštenim pokretom ušuškavanja uronio u vlastiti vremenski labirint, nastavljajući ulicom u kojoj sam nekada toliko toga imenovao. Koračajući svojim odraslim koracima, istovremeno sam bio, jednim drugim dijelom sebe, trogodišnjak. Ruka koja je držala fasciklu istovremeno je držala i ruku moje majke, pokazivala na sladolet u kornetu, izbavljala se od tuče u Grčkoj, pratila ljepote jedne partiture.
Svaki akt u prošlosti porađao je na hiljade drugih mogućnosti i nastavljao teći ka vlastitoj budućnosti. I to traje, to se nastavlja, sve ih je više i više u divljim predjelima svijesti – sjenke koje progone i bivaju progonjene. Nema počinka.

 

Tomas Tranströmer, Baltička mora

baltiks

 

 

I

 

Bilo je to vrijeme prije radio tornjeva

 

Djed je bio novopečen pilot. U rokovnik je zapisivao brodove kojima je pilotirao –

ime, odredište, dubina.

 

Primjeri iz 1984:

Parobrod Tigar  Kap Rowan 8 stopa Hul Jevle Furusund

Parobrod St Pettersburg Kap Libenberg  11 stopa Štetin Libau Sandhamn

 

Izvodio ih je na Baltičko more, kroz čudesni labirint ostrva i voda.

I oni što se sretoše na brodu, oni koje je nosio isti trup nekoliko sati ili dana

koliko su mogli saznati jedni o drugima?

 

Razgovori na nepravilno napisanom engleskom, razumijevanje i nesporazumi

ali vrlo malo svjesnih laži

koliko su se oni mogli upoznati?

 

Kada je bila gusta magla: brzina napola, gotovo naslijepo. Iz nevidljivog iskoračio bi rt

i našao se pred njim.

 

Zavijanje signala svake druge minute. Oči su čitale ravno iz nevidljivog.

 

(Da  li je imao labirint u glavi?)

 

Minute su prolazile.

 

Plićaci i ostrvca memorisani kao stihovi psalama.

 

I onaj osjećaj ” upravo ovdje smo” koji se mora čuvati, kao kada nosiš

do vrha punu posudu

a ništa se ne smije prosuti.

 

Jedan pogled dolje u strojarnicu.

 

Dvocilindrični motor, dugovječan kao ljudsko srce, radio je širokim

meko poskakujućim pokretima,

akrobate od čelika, i mirisi su se širili kao iz kuhinje.

 

II

 

Vjetar je u borovoj šumi. Puše jako i lagano.

Morski vjetar puše i na sred ostrva, duboko u šumi na otvorenom si moru.

 

Starija žena  mrzila je vjetar u krošnjama. Lice bi joj se skamenilo od melankolije kada je puhalo

” Treba se sjetiti onih na brodovima”

Ali ona je čula i nešto drugo u šumu vjetra, baš kao i ja, mi smo rođaci.

(Mi koračamo zajedno, ona je mrtva već trideset godina)

 

Šumi da i ne, nesporazum i razumijevanje.

Šumi troje zdrave djece, jedno u sanatorijumu i dvoje mrtvo.

 

Velika struja što raspiruje život u nekim vatrama a druge gasi.

 

                            Uslovi.

 

Puše: Izbavi me Gospode, voda će mi doći glave.

Čovjek ide dugo slušajući i dosegne jednu tačku gdje se granice otvaraju

ili prije

gdje sve postaje granica. Otvoren prostor utonuo u mrak. Ljudi struje

iz okolnih slabo osvijetljenih zgrada. Žubori.

 

Novi nalet vjetra i mjesto je ponovo pusto i tiho.

Novi nalet vjetra bruji o drugim obalama.

Riječ je o ratu.

Riječ je o mjestima na kojima su građani pod kontrolom,

gdje se grade misli sa rezervnim izlazima

gdje je razgovor među prijateljima  u stvari ispit o značenju prijateljstva.

I kada si s nekim koga ne poznaješ dobro. Kontrola. Određena doza otvorenosti

je na mjestu

samo ako ne ispuštaš iz vida ono što se probija na rubovima razgovora: nešto mračno,

tamna fleka.

Nešto što se može probiti

i razoriti sve. Ne ispuštaj to iz vida.

S čime bi se to moglo uporediti? Sa minom?

Ne, to bi bilo isuviše očigledno. I gotovo miroljubivo – na našoj obali većina priča

o minama ima sretan kraj, strah ograničenog trajanja.

Kao u ovoj priči sa broda svetionika: “U jesen 1915. nie bilo mirnoga sna…” etc.

Jedna plutajuća mina viđena je kako se kreće prema brodu polako, tonula je i izranjala,

katkad skrivena morem, katkad upadljiva kao špijun u masi svijeta.

Posada je u strahu  pucala na minu iz puške. Uzalud. Na kraju su spustili čamac, vezali minu dugim kanapom te je pažljivo i polako odvukli ekspertima.

Poslije je minina tamna ljuska postavljena u jedan pješčani vrt kao ukras

zajedno sa školjkom Strombus gigas iz Karipskog mora.

 

I morski vjetar puše u suhoj borovoj šumi u daljini, žuri preko grobljanskog pijeska,

pored nakrivljenih nadgrobnih stijena, imena pilota.

Suhi šum

velikih kapija koje se otvaraju i velikih kapija što se zatvaraju.

 

lll

 

U polumračnom uglu gotlandske crkve, prekrivena mekom plijesni

svjetluca krstionica od kamena pješčara – 12. vijek – kamenoreščevo ime

još je tu i probija se

kao niska zuba u masovnoj grobnici:

 

                                             HEGWALDR

 

                                                              ostalo je ime. I njegove slike

 

tu i na zidovima drugih posuda, ljudi u gužvi, likovi koji iskoračuju iz kamena.

Jezgre zlih i dobrih očiju rastaču se tu..

Herod za stolom: pečeni pijevac polijeće i kukuriče “ Christus natus est” – poslužitelj

bijaše pogubljen –

odmah pored rađa se dijete, pod rojem lica dostojanstvenih i bespomoćnih

poput lica majmunčadi

I koraci pobožnih u bjekstvu

odjekuju nad zijevom zmajevom krljušti obloženih kloaka.

(slike snažnije u sjećanju nego viđene neposredno, najsnažnije

kada se krstionica polako zavrti u sjećanju kao zvonki karusel)

Nigdje zavjetrine. Posvuda rizik.

Kao što je bilo. Kao što jeste.

Samo s unutrašnje strane postoji mir, u vodi koju niko ne vidi

ovdje na površini zidova divlja rat.

I mir može doći samo kap po kap, možda noću

kad o tome ne znamo ništa

ili kao kad ležiš u bolničkoj sobi i primaš infuziju.

 

Ljudi, zvijeri, ornamenti.

Nema predjela. Ornamenti.

 

Gospodin B., moj saputnik, drag, u egzilu,

pušten sa Robben Island, kaže:

“ Ja vam zavidim.  Meni priroda ne znači ništa.

Ali ljudi u predjelima, to mi već govori nešto.”

 

Evo ljudi u predjelu.

Jedna fotografija iz 1865. Barka na parni pogon u zalivskom pristaništu

Pet figura. Jedna dama u svijetloj krinolini , kao zvonce, kao cvijet.

Muškarci nalikuju statistima u nekoj seoskoj predstavi.

Svi su lijepi, neodlučni, na putu da izblijede.

Izlaze na kopno na tren. Izblijede.

Barka je od izumrle vrste –

visoki dimnjak, tenda, uzak trup –

djeluje sasvim strano – NLO koji se spustio na zemlju.

Sve ostalo na fotografiji je šokirajuće stvarno:

nabori na površini vode

druga obala –

mogu rukom preći preko ledom ugrubo isklesanih granitnih stijena

mogu čuti šum u borovima.

To je blizu. To je

danas.

valovi su aktuelni.

 

Sada, stotinu godina kasnije. Valovi stižu iz no man’s water

i zapljuskuju stijenje.

Ja šetam obalom.  Šetnja obalom nije ono što je bila.

Moraš zahtijevati sve više, voditi istovremeno mnogo razgovora, zidovi su nam tanki.

Svaka stvar je dobila još jednu sjenku pored obične sjenke

čuješ je kako se vuče za tobom čak i u potpunom mraku.

 

Noć je.

 

Strateški planetarijum rotira. Sočiva zure u mrak.

Noćno nebo puno je brojki i sve se pohranjuju

u ormarić koji svjetluca,

komad namještaja

gdje  stanuje energija roja skakavaca što ogoli hektar somalijske zemlje za pola sata.

 

Ja ne znam jesmo li na početku ili u posljednjem stadiju.

Rezime se ne da sačiniti, rezime je nemoguć.

Rezime je mandragora –

(pogledati u enciklopediji pod praznovjerja:

                                                    MANDRAGORA

                                                                                          čudotvorna biljka

koja bi pri čupanju iz zemlje puštala tako stravičan krik

da bi čovjek pao mrtav.  Posao je zapao psa…)

 

IV

 

Iz zavjetrine,

Krupni planovi.

 

Mjehurasti bračić. U bistroj vodi svjetluca šuma algi, mlada, čovjek poželi emigrirati tamo

ispružiti se koliko je dug i širok na svoj ogledalski odraz i potonuti  do izvjesne dubine – morska trava koja se održava uspravno mjehurićima ,kao mi

idejama.

 

Rogati glavoč. Riba koja je kornjača koja je htjela biti leptir i uspjela u tome jednu trećinu, skriva se u morskom rastinju

ali biva izvučena mrežom, ščepana za vlastite patetične bodlje i bradavice – kada je ispetljaš iz mrežinih okaca ruke svjetlucaju od sluzi.

 

Obalno stijenje.  Tamo po suncem ogrijanim lišajevima jurcaju  insekti, žure

kao sekundara – bor baca sjenku koja se kreće polako kao satara dok u meni vrijeme stoji nepomično, beskrajno mnogo vremena, onoliko koliko je potrebno da se zaborave svi jezici

i otkrije perpetuum mobile.

 

U zavjetrini se može čuti kako trava raste: prigušeni zvuk doboša dopire iz podzemlja, meki bruj hiljade malih gasnih plamenova, tako se čuje kada raste trava.

 

A sada: otvoreno more, bez vrata, otvorena granica

koja se širi sve više i više

što ti dalje dopireš.

 

Ima dana kada je Baltičko more nepomičan beskrajan krov.

Sanjaj tada naivno o nečemu što puže po krovu pokušavajući dovesti u red

užad zastava,

pokušava podići

krpu –

 

zastavu koju je toliko istrao vjetar, nadimio dimnjak i toliko izblijedilo sunce da bi mogla biti

svačija.

 

Nego daleko je do Liepeja.

 

V

 

30.juli. Zaliv je postao ekscentričan. – sve vrvi od meduza prvi put nakon mnogo godina, pumpaju se naprijed polako i obazrivo, pripadaju istoj floti: AURELIA, kreću se kao cvijeće na morskoj pogrebnoj povorci, izvadiš li ih iz vode, ostaju bez svake forme, kao kada se neka neopisiva

istina podigne iz tišine i formuliše u mrtvi žele, da, neprevodive su, moraju ostati

u svom elementu.

 

2.avgust. Nešto želi biti rečeno ali riječi nisu saglasne

Nešto što se ne može reći,

afazija

ni jedne riječi ali možda jedan stil…

 

Desi se da se probudiš u sred noći

nabaciš u hitnji  nekoliko riječi

na najbliži papir, na novinsku marginu

(riječi zrače značenjem!)

ali ujutro: iste riječi ne govore više ništa, škrabotine, omaške.

Ili fragmenti velikog noćnog stila koji je prohujao tuda?

 

Muzika pronalazi svog čovjeka, on je kompozitor, izvođen, stvara karijeru, postaje šef

konzervatorija.

Nastupa ekonomska kriza, vlast ga osuđuje.

Za glavnog tužioca postavljen je njegov učenik K.

Prijeti mu se, biva degradiran i prognan.

Nakon nekoliko godina kriza popusti, njega rehabilituju.

Tada dolazi izliv krvi u mozak – oduzetost desne strane i afazija, razumije samo kratke fraze, govori pogrešne riječi.

Uzdizanja ili osude više ga ne dotiču.

Ali muzika je još uvijek tu, komponuje i dalje u vlastitom stilu,

postaje medicinska senzacija za to vremena što mu je ostalo od života.

 

Pisao je muziku na tekstove koje nije razumio

na isti način

mi izražavamo našim životima nešto

u horu izvodeći libreto omaški normando.

 

Predavanja o smrti su se otezala po nekoliko sati. Prisustvovao sam s nekolicinom drugova

koje nisam poznavao

(koji ste vi?)

– poslije je svako otišao na svoju stranu , profili.

 

Gledao sam u nebo i u zemlju i ravno ispred sebe

i pišem od tada dugo pismo mrtvima

na pisaćoj mašini bez ribon trake, s trakom horizonta jedino

i riječi čekićaju uzalud, ništa ne ostaje ukucano.

 

Stojim na vratima i držim kvaku, mjerim kućni puls.

Zidovi su tako puni života

(djeca se ne usuđuju spavati sama u sobi na spratu – ono što mene čini sigurnim njih plaši)

 

  1. avgust. Tamo u vlažnoj travi

pužući stiže pozdrav iz srednjeg vijeka: vinogradska školjka

taj puž suptilnog sivo-žutog odsjaja sa svojom kućom koja se klati,

inplantiran od monaha koji su voljeli escargots – da franjevci su bili ovdje,

lomili  kamen i palili kreč, ostrvo je postalo njihovo 1288, donacija kralja Magnusa

 

( ovi darovi i drugi takovi / nagrada im bila na svijetu  i u carstvu nebeskomu)

šume su padale, peći gorile, kreč je pristizao jedrenjacima

do manastira koji se grade…

 

                                                     Sestra puž

stoji gotovo nepomično u travi, pipci se uvlače

i pružaju van, smetnje i nedoumica…

o kako liči na mene i moja traganja!

 

Vjetar koji je duvao tako disciplinirano cijeli dan

  • na najudaljenijim ostrvcima izbrojane su sve vlati trave
  • popustio je i našao smiraj na ostrvu. Plamen šibice stoji uspravno.

Platno s motivom mora i platno s motivom šume zamračuju se skupa.

Zelenilo petospratnog drveća takođe pocrni.

“Svako ljeto je posljednje.” To su prazne riječi

za stvorenja u noći kasnog ljeta

gdje zrikavci šiju na mašini kao opsjednuti

i Baltčko more je blizu

i usamjena česma se pomalja među divljim ružama

kao  statua viteza. Voda ima ukus željeza.

 

VI

 

Bakina priča prije no što se zaboravi: roditelji su joj umrli mladi,

otac prvi. Kada je udovica osjetila da će bolest uzeti i nju

išla je od kuće do kuće, jedrila od ostrva do ostrva

sa ćerkom: “Ima li ko da preuzme brigu o Mariji!” Stranci

s onu stranu zaliva su je uzeli. Moglo im se.

Ali oni kojima se moglo nisu bili oni koji su dobri. Maska pravovjernosti

je pala.

Marijino djetinjstvo završava prije vremena, radi kao sluškinja bez plate

i mrzne se. Mnogo godina. Konsantna morska bolest tokom tolikih veslanja,

svečani teror za stolom, grimase, pucketanje štukine kože u ustima:

budi zahvalna, budi zahvalna.

                                                               Nikada nije gledala unatrag

i baš zato  mogla je vidjeti Novo

i zgrabiti ga.

Dosta uokviravanja!

 

Pamtim je, bijah se stisnuo uz nju

i u trenutku smrti  (trenutku prelaza?) odaslala je jednu misao

i ja sam  – petogodišnjak – znao šta se zbilo

pola sata prije no što su zazvonili.

 

Pamtim je. Ali na slijedećoj smeđoj fotografiji

nalazi se nepoznati –

na osnovu odjeće slika se može datirati  polovinom prošlog stoljeća.

Muškarac oko trideset godina, snažne obrve,

lice koje me gleda ravno u oči

i šapuće: “ovo sam ja”

ali ko je to “ja”

nema više nikog ko bi se sjećao. Nikog.

 

TBC? Karantin?

 

Jedared je izašao iz mora

na stjenovitu obalu gdje trava je isparavala mirise

i osjetio crni povez preko očiju.

 

Ovdje, iza gustog šipražja nalazi se najstarija kuća na ostrvu?

Niska dvjestogodišnja ribarska brvnara od teške sjedokose i nepočešljane građe.

I moderna mesingana brava koja je kliknula još jednom o svemu, sjaji

kao prsten u nosu staroga bika

koji odbija da se pomjeri.

 

Toliko pokleklog drveta. Na krovu prastari crijep razbacan kao bačene karte

(izvorna mustra poremećena tokom godina djelovanja zemljine rotacije)

podsjeća na nešto … gdje sam bio… čekaj: pa to je staro jevrejsko groblje u Pragu

gdje mrtvi žive bliskiji nego za života, nadgrobno stijenje jedno uz drugo.

Toliko uokvirene ljubavi! Crijep prošaran nepoznatim pismom lišajeva

to su spomenici na groblju u getu ostvrskog svijeta, stijenje podignuto i urušeno.

  • Ruine isijavaju

sve one koji  vođeni nekim talasom, nekim  vjetrom

stigoše ovdje za svojom sudbinom.

 

PJESMA O LENI, Göran Tunström

Bilo je to u vrijeme prve zaljubljenosti, kada sam ja – čovjek iz unutrašnjosti – napisao pjesmu o Leni. Vjerujem da i nakon tolikih godina pjesma govori nešto o temeljima Leninog slikarstva.

U šest sati ujutru, na Vendalinom polju
zrikavci, ljutići i vranjemili
bljeskaju njeni gležnjevi, crvena suknja,
drvene noge štafelaja

Ništa se ne dešava
Ali u šest i petnaest ostrva počinju da klize
crveno stijenje se razmiče
i otvara more ka suncu

Na toj širokoj pritoci izranja Simonova barka
iz samoga horizonta

Plovi prema polju
Pramac razmiče tamnu i vlažnu djetelinu
provlači se između dvaju božanstvenih divizmi

U barci vrpolji se Simon
u prvom satu mamurluka
Škombar mu se bacaka pod očnim kapkom
I barka se primiče platnu
Lagano, lagano, na žutom talasu kista

Bila Je to Lena vani, u Šielerskom(1) arhipelagu u kom su ostrva, rastinje i boje dovršeni čekali prevođenje u Slike sa Paksica, pošto su bile taman tolike da mogu stati na paksic bicikla ili ugurati se između kaiševa ranca. Jedva da ima stijene, brda ili uvale U Stromstadsko – Kosterskom arhipelagu koji nisu vidjeli Lenu kako ih premjerava svojim kistom, čineći ih svojima. Ni jedan cvijet, ni jedan kamen joj nije promakao, intimna je sa vjetrovima i oblacima, u tom svijetu ona se kreće s lakoćom.

Da, bez obzira gdje se nalazio taj svijet vani; u Grčkoj, Australiji, Indiji, Po svuda, sa rancem na leđima, ona je na putu otkrivanja tajni predjela. Ali postoji takođe i jedan svijet koji nije vani, svijet stanovanja. Tu vlada druga vrsta svjetlosti. Tu se misle kućne misli, tu raste odstojanje među osmjesima, povjerenjima i dobrodošlicama kod stvorenja koja se klaustrofobično kreću u tim ćelijama. Lena je za svog života prešla i jedan tegoban put kroz staklene zidove egzistencije, put s kojeg se niko ne vraća bez ožiljaka. Kroz slike porođaja, bolesti, samrtnih postelja, kroz zapanjujuća poniranja u skrivene predjele psihe, ona je, idući unatrag, ponirala sve dublje u prošlost u potrazi za mogućom čistinom na kojoj će sve biti razjašnjeno. Prijatne? Rijetko. Samo dekorativne? Nikad. Lične, da. Ali nikada privatni, njeni napori da se istraže temelji života. Postoji li negdje takva čistina?

Pamtim ih obasjane sunčevim zracima, u našem prvom tijesnom stanu u Njujorku, te male grudve voska. Toga kako su se – kao da je ona vidjela prstima – pretvarali u stvorenja sa izgledom, karakterom, u male lijeporužne figure na početku života, sa cijelim registrom činjenja u svojim genima. Smiješile su se. Smiješe se i plaze jezik, starmalo drže ruke na kukovima i uopšte, ne ponašaju se nimalo reprezentativno. Kikoću se, i sebi i nama. Sasvim sigurno imaju i Ime, mada je ono za ovu priliku skriveno jer Ime bi ih moglo lišiti boravka u utopiji u kojoj je svako djelo, čak i najsurovije – dozvoljeno, gdje je svaka grimasa jedan izazov, kako svijetu tako i onom Ja koje će (ćemo) biti dresirani da nosimo, uskoro, kada odjednom prestane, Djevojčicino vrijeme. Djetetovo.

Stvorenja koja se s lakoćom kreću u oba svijeta.

(1)
Inge Schiöler je poznati Švedski slikar znamenit po svojim pejzažima Stromstadsko – Kosterskog arhipelaga.

https://www.google.se/search?q=Inge+Schi%C3%B6ler&newwindow=1&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=0ahUKEwjToOOPg_7QAhWLVywKHXi6A8UQ_AUICCgB&biw=1366&bih=589

TEA FROM DARJEELING

places-to-visit-in-darjeeling

Ovo parče prevodilačkog pregnuća, inače odlomak iz romana Božićni Oratorijum Jorana Tunstrema, posvećeno je mojoj sestri BRS.

 

 

A ovo je vjerovatno priča koju je ispričala Härliga Birgitta(1), ona koja je Turina dvije sedmice držala skrivenog među bedrima, nakon došaptavanja sa Sidnerom.
.
– Oh Lord, bili smo tako siromašni kada sam bila mala. Jedino što sam imala bila je jedna kutija od čaja. Kuća je bila u ravnici i gusta magla je često nad njom ležala kao pokrivač. Sanjala sam o tome da se uvučem pod taj pokrivač i igram skrivalice s drugom djecom. Ali druge djece nije bilo. A nisam se ni usuđivala jer se otac kao kakav gmaz zavlačio pod taj pokrivač, gmižući preko polja ka maminim suknjama na verandi. Mora da je neka svjetlost stizala iz tih sukanja – inače ne razumijem zašto bi on ikada poželio da dođe kući. Bio je uvijek pijan, zapišan, usta su mu bila puna duhana za žvakanje i krvi, oči zazidane od tuča u Arvici, oh Lord, kakva mizerija. Sjedila bih tako na svom drvetu u dvorištu, priljubljena uz stablo, ako ne baš uvijek, ljeti je bilo lijepo. Primakla bih očima kutiju od čaja – bila je okrugla, crna i sjajna, a velikim slovima bilo je ispisano THE FROM DARJEELING. I četiri slike nalazile su se na kutiji: na prvoj sam vidjela nosoroga u visokoj žutoj travi, na rubu slike bili su gotovo nagi ljudi sa kopljima. Na drugoj slici bile su visoke planine sa snijegom na vrhovima. Nebo je bilo sasvim plavo, uostalom takvo je bilo na sve četiri slike. Na trećoj bila je rijeka koja se obrušava niz planinu, u dnu su žene prale veš i prostirale ga po kamenju. Na četvrtoj slici bila je jedna ptica koja je svjetucala costly. Jedno ptičino oko piljilo je u mene i što bih mu se više primicala bivalo je sve toplije: osjećala sam toplotu čaja i sijena a onda bih sklopila oči i svukla se, odjeća je bila prljava i trebalo ju je oprati, potapala sam je ispod vodopada i naučila kako se pere veš u rijeci. Nakon toga pili smo TEA FROM DARJEELING u visokoj travi, nosorog je pogledao prema nama a plava ptica je blještala pod snijegom prekrivenim planinama, oh Lord, kakva uživancija. U Darjeelingu je uvijek bilo ljeto. Vrtovi su bili puni ruža i … kaljužnica… jedinog cvijeća koje sam poznavala tada. Zapaljena vatra za Darjeeling, muzika za čaj, vjetar, oči, usta za čaj iz Darjeelinga. Želiš li znati da li sam bila lijepa? U Darjeelingu sam bila veoma lijepa, nosila sam sarong od najcrvenije kadife, cjetove čaja u kosi koja je padala niz moja gola ramena, često sam se smijala, samo ponekad bi mi bilo hladno. Jer tamo u Darjeelingu sam takođe imala kutiju od čaja, praznu, crnu, sa četiri slike. Na prvoj slici bila je magla kroz koju je gmizao čovjek zazidanih očiju, na drugoj jedna kuća i na vratima kuće jedna mama koja doziva u mraku, na trećoj jedan put koji ne vodi nikamo i na četvrtoj jedna ružna djevojčica koja sjedi na drvetu: slinava i otečenih očiju, prokleto uplašena od zvuka ruku i koljena koja se približavaju drvetu. Svaki zvuk bio je tako jasan, šljapkanje kada bi ugazio u blato, dahtanje dok se vukao preko polja i dolazio sve bliže. Jer ja sam se zaista svlačila i sjedila na drvetu umotana samo u jedno ćebe, kada sam mu htjela umaći, . Vjerovala sam da me tako ne može pronaći.
Ni jedne lutke, nikakav medo, imala sam samo DARJEELING.
Ni jedne knjige, ni jedne riječi, samo njihova naličja.
Tamo u sred ravnice. I u školu sam sa sobom nosila ravnicu , kao i krike i njegove ruke. Ležali su na školskoj klupi, šunjali se oko mene po podu učionice.
Jednoga dana kada je bio trijezan, tata je vidio moju kutiju i rekao: “Odlično, to mi treba.” “To je moje”, vikala sam. ” Treba mi za spremanje hrane”, rekao je i otrgnuo mi kutiju iz ruku, izbušio dvije rupe na vrhu pri čemu je špic prošao ravno kroz ptičino oko. Napravio je držaljku od čelične žice i nestao u šumi. Svaki put kada bi se vratio kutija je bivala sve prljavija i crnja, uskoro se uopšte nije moglo razaznati šta je na slikama, i ja sam plakala. Oh, Lord, šta se sada dešava u Darjeelingu, pitala sam se ali nisam uspijevala mislima stići do tamo, postajala sam sve ružnija i spolja i iznutra. Glava puna ružnoće. Oči pune ružnoće dok su ga gledala i kada je on gledao moju jadnu majku, koja je uvijek spuštala pogled.
Jedne noći došao je kući pijan, naložio šporet i srušio se na kuhinjski kauč. Pred jutro mama je otkrila da u kuhinji gori, uskoro je cijela kuća bila u plamenu ali je oca bilo nemoguće probuditi. Sat vremena teglila je mama kauč, probijajući se kroz plamen. Cantimetar za cantimetrom, preko pragova,preko verande, sve do jarbola na sred dvorišta. Štitila je lice mokrom krpom kojom bi ponekad tukla po kauču.
Kako je on nju tukao, Turine! Šta joj je sve govorio, kakvim imenima je nazivao! Ona je ugrozila svoje zdravlje, dobrim dijelom i svoj razum, tim djelom spašavanja svog dušmanina. Ja sam stajala skamenjena kraj jarbola dok je ona sa strepnjom gledala u njega koji je još uvijek ležao, sa osmjehom u uglovima usana. Rekla je: Jadničak, jadničak… A onda se srušila.
Otac poče da se proteže, probudi se, zatrepta očima i ustade. Kuća je gorila i u daljini se čula sirena vatrogasnih kola. Pogledao je mamu, pa kuću, kauč, zakoluta očima, poče da trese glavom: “Šta vam je dođavola ovo trebalo” rekao je.
Kunem se, Turine, da nisam barem jednom vidjela Darejeeling, planine, vodopad i travu, on bi me usisao u sebe, zarobio u svoj očaj. Gledao me je pun samoprezira, pružio ruke ka meni ali ja sam uzmakla. Nisam mu dopustila da me zarazi još više. Toga dana sam pobjegla. Nemam pojma otkud mi snaga za to, radilo se o trenucima. Pobjegla sam noseći sa sobom ogromnu torbu punu mržnje, zarazne mržnje. Išla sam naprijed prodajući se ali sam znala da moram preživjeti dok ne pronađem taj Darjeeling: mjesto gdje sve je čisto. Moram se uvjeriti da takvo mjesto postoji. Preturila sam toliko godina i toliko mnogo obećanja: svi ti lažljivi prinčevi što su me odbacivali kao đubre i nakon toga se još podsmijevali iza leđa. Toliko čaša sam popila. Ti, Turine, vjerovatno znaš dobro kako taj podsmijeh zvuči?
– Yes, I Know. Ona je položila ruku na njegovu i on nije uzmakao. Ali nisam ti ja baš neka prilika.
– Mi nećemo biti skupa. Mi ćemo jednostavno biti. I tražiti. Pođi sa mnom u Darjeeling, Turine.
Samo četiri dana prije no što je trebao biti pušten, nestao je Turin po prvi put: čista klasika – isturpijao je rešetke i spustio se uz pomoć čaršafa. Upravnik zatvora je Turinovo nestrpljenje smatrao idiotlukom. Sada mora organizovati saslušanje, ponovo kopati po hrpama papira, odrediti produženje kazne. Ukoliko ga pronađu.
Nisu ga mogli naći. Ali nakon dvije sedmice on je sam pokucao na zatvorska vrata, taj idiot molio je da bude pripušten kako bi odrobijao svoje ma koliko to sada bilo.
U ruci je držao papirnu kesu a u njoj jedan akvarel: šumsko jezero, ćubasti gnjurac u tršću. Bio je to vrlo loš akvarel naslikan ljubavlju i neznanjem i on nikome nije dopustio da mu ga uzme nego je njime ukrasio zid svoje ćelije, ležao tamo, s rukama sklopljenim na vrh glave i smiješio se. Na propitivanja o tome gdje je bio nije odgovarao. I tako godinu za godinom. Neki put, u sred ljeta, znao bi odgurnuti svoju nadgrobnu ploču, sakriti dlijeto i majzl u obližnjoj kolibi i nestati bez riječi; da bi se jednog dana opet pojavio . Jedini znak da je bio vani bio je novi akvarel na zidu njegovog doma. Bio je čist i mirisao ugodno , mada bi mu u neko doba godine usfalilo te čistoće. .
– Jesi li to počeo slikati, Turine?
– It's none of your business, odgovorio je i slegnuo ramenima.

 

 

(1)
Igra riječima. Heliga Birgitta je poznata švedska svetica – Helig znači svet, Heliga -sveta. Izmjenom par slova dobije se riječ vrlo slična po zvučenju ali bitno različita po značenju: Härlig znači lijep, veličanstven, božanstven, veoma prijatan, zanosan.
Igra riječi u nadimku junakinje ukazuje na njene liberalne stavove puku obično nespojive sa svetaštvom.

Tomas Tranströmer, Šubertijana

l
U večernjem mraku na jednom mjestu izvan Njujorka,
vidikovac odakle jednim pogledom obuhvatiš domove
osam miliona ljudi.
Taj gigantski grad tamo dugi je svjetlucavi smet
spiralna galksija viđena s boka.
Unutar galaksije šoljice kafe plešu po šanku, izlozi
prose od prolaznika, rojevi cipela
što ne ostavljaju trag.
Uspinjuće požarne stepenice, klizeća vrata liftova,
iza vrata sa policijskim katancem neprekidni buk glasova.
Opuštena tijela napola zaspala u vagonima podzemne
željeznice, tim hitajućim katakombama.
Znam takođe – bez ikakve statistike – da baš sad
u nekoj sobi tamo neko pušta šuberta i da su ti tonovi
nekome stvarniji od svega drugog.
ll
beskrajna prostranstva ljudskog mozga zgužvana su
do veličine pesnice.
U aprilu lasta se vraća u svoj prošlogodišnji stan pod olukom
istog ambara u istoj parohiji.
Polazi iz Transvaala, prelijeće ekvator, leti
tokom šest nedjelja preko dva kontinenta, upravlja
baš prema toj iščezavajućoj tački na kopnenoj masi.
I onaj što uhvati signale čitavog jednog života
u nekoliko jednostavnih akorda na pet žica
onaj što rijeku provuče kroz iglene uši
debeli je mlađi gospodin iz beča, za prijatelje
“Gljiva”, što je spavao sa naočalama na nosu
a jutrom stajao za pisaći pult uvijek u isto vrijeme.
Kada bi divne stonoge notnih zapisa počele
da se kreću.
lll
Gudački kvintet svira. Ja idem kući kroz tople šume
tlo se pod nogama kreće kao da hodam po federima
skupljam se kao još nerođen, zaspem, bez težine
kotrljam se u budućnost,
osjećam odjednom da biljke imaju misli.
lV
mi moramo vjerovati toliko toga samo da bi živjeli
naš svagdašnji život
a da ne propadnemo u zemlju
vjerovati snježnim masama koje su ščepale planinske padine
iznad grada
vjerovati u obećanu diskreciju i osmjehe slaganja, vjerovati
da se kobni telegram ne tiče nas
i da se iznenadni udarac sjekirom iznutra
neće desiti
vjerovati u osovine koje nas nose po autoputu
u tri stotine puta uvećanom roju pčela od čelika
ali ništa od svega toga u stvari ne zaslužuje
naše povjerenje
pet gudala kažu da možemo vjerovati u nešto drugo
i prate nas dio puta do tamo
kao kada se ugasi svjetlo u haustoru
i ruka s povjerenjem dohvati slijepi gelender
koji pronalazi u mraku.
V
Sjedimo stisnuti kraj klavira i sviramo u četiri ruke
u f-molu, dva kočijaša za istom karocom, izgledamo
pomalo komično.
Čini se kao da ruke pomjeraju zvučeće utege naprijed
– nazad, kao da pokrećemo protuutege
u pokušaju da narušimo zastrašujuću ravnotežu
ruke velikog kantara:
radost i tuga važu isto u gram.
Annie je rekla ” ova muzika je tako heroična” i to je istina.
Ali oni što zavidnim pogledom prate ljude od akcije, oni što
u dubini svog bića preziru same sebe jer nisu ubice,
oni se ne prepoznaju ovdje.
I mnogi što kupuju i prodaju ljude i vjeruju da svakoga
možeš kupiti, ne prepoznaju se ovdje.
Nije njihova muzika. Ta duga melodija sebi vjerna kroz
sve preobražaje, nekad treperava i slaba, nekad hrapava
i snažna, pužev trag i čelična struna.
To uporno pjevušenje koje nas prati upravo sad
uz
dubine.

 

 

 

Tomas Tranströmer, Plava kuća

 

 

noć je i sunce blista. stojim u gustoj šumi i gledam put moje kuće magličasto plavih zidova. kao da sam umro i posmatram kuću iz drugog ugla.
stoji tu već preko osamdeset ljeta. njeno drvo je impregnirano četiri puta radošću i tri puta tugom. kada neko ko je živio u kući umre, kuća se prefarba. umrli je prefarba, bez četke, iznutra. iza kuće je čistina. nekada bašta, sada divljina. zaustavljeni talasi uzburkanog mora trave, pagode od trave, bujice teksta, upanišade od trave, vikinška flota od trave, zmajske glave, koplja, travnati imperijum.

iznad podivljale bašte igra sjena bumeranga bacanog opet i opet. to je povezano sa nekim ko je živio u kući davno prije mog vremena. skoro dijete. jedan impuls stiže od njega, jedna misao, misao volje: “stvaraj…crtaj…”
kako bi stigao uteći svojoj sudbini.

kuća podsjeća na dječji crtež. privremena vladavina infantilnosti nikla jer neko je prerano odustao od zadatka da bude dijete. otvori vrata, uđi. unutra je nemir u stropu i mir u zidovima. iznad kreveta amatersko platno predstavlja brod sa sedamnaest jedara, zapjenjene kičme talasa i jedan vjetar koji pozlaćeni okvir ne može zadržati.

uvijek je tako rano ovdje unutra, prije raskršća, prije neopozivog izbora, hvala ti za ovaj život! pa ipak, nedostaju mi alternative. sve skice žele postati stvarne.

jedan motor na vodi razvlači horizont ljetnje noći. i radost i tuga narastaju pod lupom rose. mi to zaista ne znamo, ali slutimo: ima jedan brod koji je sestra našem životu i taj brod plovi nekom drugom rutom. dok sunce gori za ostrvima.

Prevod rk