Ars poetica

pjesma mora biti kao molitva
mora otvoriti vrata
kada je sasvim jasno da ključa nema
i nema vremena za odlaganje

pjesma se može pomoći
leđima laktovima i šakama

(primjedba zbog pomodnog miješanja žanrova ne zabrinjava)

ne otvoriti vrata
isto je što i
dopustiti smrti
da ti zvecka ključevima
ispred nosa
poput zlobnog recepcionera
kojem se eto
ne sviđa tvoj kaput

R.K.

Kosmologija

Nebo se nije pocijepalo

Ti u tvojoj
Ja u mojoj observatoriji
posmatrali smo
Smrt zvijezde
koju smo jednom davno zajedno otkrili
i potom tako dugo pratili

Sahranjena je uz sve vaseljenske pocasti
U tamnoj jami do koje nema puta

Ti si bila svestenik
Ja grobar

Tiijaskupa
Jedina rodbina

Pampers blues

Nedostaju samo jos vjetar i tamni ogrtac
Dok stojim sam na usamljenom brijegu
Da bi se iskazala sva patetika
Mog sadasnjeg polozaja

Napusteni ljubavnik ce vremenom siguran sam
Uvjeriti sebe da je nova mehanicka ruka
Mnogo bolja od one otrgnute
I toliko laksa za Rukovanje

Razocarani prijatelj vjerujem
Moci ce ispolirati svoju povredu
Pribaviti joj kakav skupocjen ram
I uzivati u posjedu jedne prestizne stvarcice

Ali ovo posrano dijete
Tko ce njemu objasniti
Ti si sada velik
Imas tri godine i treba da znas da mama ne postoji
Mama je samo prica
U koju vjeruju bebe
I zaostali u razvoju

 

R. K.

Ženo

prijateljski crna i azurna je ova dubina
nalik smrti što odnosi sve sto nije začeto
izmedju naših usana
dok sjedimo za bijelim diskom mjeseca
presvučenim mušemom sa zvjezdanom mustrom
u hramu koji su za nas podigli naši leprozni
nasi prognani i zanijemili rodjaci virtuozi
u vrtu koji je bio uzor edenskom gradinaru

Tvoja skerletna i moja purpurna želja
U peharima od ćutanja na samom rubu
jezika morskih i jezika šumskih zvijeri
samo žedj žude i igraju se nestajanja
kao djeca sto rastu pred našim očima
i zahtijevaju slobodu zahtijevajući
svoje breme svoju izručenost zebnji
pred smaragdima vlastite požude

Ništavilo uzmiče pripitomljeno drhtanjem
I pitagorine sfere podešavaju svoje strune
Gluhi i slijepi za sve sto nije začeto
izmedju nasih usana
dopuštamo svemu da bude ono što jeste
komete su leteće baklje sa srcem
od zamrznute prolaznosti
zrikavci gnomi i salamanderi vijesnici novog
tvoj modri osmjeh kolijevka i grob vidljivog
i nevidljivog svijeta
moj durbin
moj astrolab
moj zalogaj gladi

Ah sve je iskupljeno i sve izgubljeno
od onog trena  na vrhu klupom dovršenog brijega
kada sam istovremeno uzdahnuo i vrisnuo

Ženo!

 

 

R.K.

Perspektiva

i jescete hljeb
u znoju lica svog

jer kako bi inace mogli
za tren  zaboraviti andjela
sa plamenim macem

kako bi mogli
bar na tren odmoriti od ceznje
za povratkom na izvor svake ceznje

tamo gdje se strast i nevinost bezimeni
napajaju iz istih krcaga
i vino koje ne opija otice slobodno
na sve cetiri strane

sunce koje ne pali
i jezik koji ne dijeli treba zaboraviti
na tren
i zato cete se poradjati u mukama

bezbroj malih stvari cudnih stvari ljupkih stvari
i bezbroj stvari sa ljupkim i cudnim maskama na licu
dolazice na vasa vrata
i prositi zrna pijeska
a vi cete dijeliti pustinju vase klepsidre
vjerujuci u dobrotu svog srca
smisljajuci uvijek nove razloge
za ono nad cim vam nije data nikakva moc
vase snove
obecanje koje vam nikada nije dato
tajnu koja kao i sve zemaljsko
raste pri svakom priblizavanju

zahvaljivacete na znoju lica svog
vise no na hljebu
i zahvaljivacete na mukama vise no na porodu
jer samo su one kadre zaslijepiti na tren
umrtviti  u vama to sto nije

ni vase tijelo
ni vasa dusa

 

R.K.

dani

nikad sami

u grozdovima

poput grumenja soli

kristali sto prelamaju kikot bivse djece

i tamne klobuke podocnjaka

onih sto utvrdjuju bilost

dani

vi svici sasvim pijani

od nektara odsutnosti

vi nista ne donosite

niti ista odnosite

lampioni postrojeni u predvorju noci

vazda same

evo molim se s vama

vasem izbavitelju

velikom bolnom podnevu

kojem je obecana

lunina ruka

Treći Rim Sarajvo

Jasno je zašto sam baš Sarajevu dodijelio status Rima. Rođen sam i odrastao u drugom – traumu stranstvovanja doživio u trećem a psihodramu relativno uspjele adaptacije u četvrtom gradu. Zajedničko im je to da su me sva četiri ispljunula kao špicu lubenice, bez afektiranja, spontano poput prdeža. Neke špice jednostavno budu progutane a neke ispljunute – možda kulturno, u šaku, koja im potom dodijeli prebivalište prema nekom redu u koji se šaka ne usuđuje dirati – ili sportski- udalj, sve prema nepisanom protokolu uživanja lubenice. Moja izgnanstva dio su procesa ispunjenih užitkom. Na mikroplanu globalni je orgazam suštinska bol. Ne, ne radi se o ratnim izgnanstvima mada bi se sva mogla opisati kao cvjetovi na prostranoj ratnoj livadi zamagljenih horizonata , ispunjenih beskrajnim mogućnostima pa tako i onima koje se ne povinuju  zakonima vremena i prostora. Oni manje skloni stočarskim metaforama mogli bi usporediti rat sa crnom rupom koja proždire prostornovremenski kontinuum – ćilim iztkan strunama mjesta i dogadjaja počne tonuti na jednom mjestu i uskoro je Triglav odmah pokraj Trebevića a Vardar preplavi Miljacku. Godina je četrdeset peta, ljudi još nisu letjeli na mjesec, nisu izumljeni mikrovalna peć i tanga gaćice. U ministarstvu za gravitaciju vode se neprekidne rasprave o tome da li da se nastavi sa usisavanjem i čini se da radikalni članovi imaju najviše uspjeha. Iduce godine još jednu deceniju natrag – uobičajen je konsensus u ministarstvu kojem je čistoća forme prioritetno opredjeljenje. Beč, Mastriht, Oslo, guraju se po sjevernom Sarajevu, gradovi južne hemisfere po južnom a Moskva, Peking i Tokio postaju Srpska Moskva Srpski Peking i Srpski Tokio. London i Dablin mogu birati hoće li biti Muslimanski ili Hrvatski. U mjesnoj zajednici Bistrik raspravlja se o podršci Luteru a na Palama se utemeljuje Kijev. Nakon bijelih medvjeda i kengura susjedi nam postaju kerubi, serafi, meleki i drugi vanzemaljci. Na kraju nema više ničega, nikoga kome bi se upućivale kletve i molitve, čestice dezintegrisane ljudskosti vibriraju u poljima egofobije i pokušavaju ugraditi se u kakvu jednadžbu probabiliteta. Jasno je da su gradovi mog odrastanja, stranstvovanja i adaptiranja – pojmovi koje je u izvjesnom smislu dozvoljeno koristiti kao sinonime – takođe tu u tom lijevku poput rublja u mašini za veš kada  centrifugira – prije no što ih stavite u masinu to su hlače, košulje, peškiri, čarape i kuhinjske krpe ali tamo u mašini, oni su jednostavno rublje a i to je teško reći sa sigurnošću – ko je ikada uspio dotaknuti i uvjeriti se o stvarnoj prirodi sadržaja bubnja dok ovaj centrifugira? – kome je to uopšte palo na pamet?  Jasno je dakle da je i Rim ovdje u Sarajevu kao i rahmetli Freud koji se onesvješćuje svaki put kad mu se približi i ja koji se ponekad prenem iz iluzije da živim na nekoj drugoj planeti, da sam ostavio Sarajevo i da mogu pisati o njemu.

Sljedeća – Svijet

Prije desetak godina polupijan i u polusnu švercovao sam se u vozu na liniji Nemilo-Nedrago kada me trgnuo glas konduktera: “Pokažite kartu molim!” Džaba sam se ja izmotavao kao ne znam gdje nestade, navratite kasnije – sigurno ću je pronaći, znam nije ni vama lako, evo i ja imam djecu pogledajte, teško na današnjem vremenu a možemo se naći u vagon restoranu, ja častim – džaba sve  ” Na sljedećoj morate izaći” reče revnosni kondukter. Pa koja je sljedeća, upitah ja polutrijezan i polubudan. ” Svijet” odgovori on kratko i nastavi pregledati karte. Izađem ja tako u Svijet  a tamo mi sve nesto polovično – žene polulijepe, ulice poluširoke, kuće polustrašne nebo polunebesko. Vidim ja da  moram ili otrijezniti se sasvim ili napiti se pošteno da bih se probio kroz taj polusvijet. Iz razloga kokuzluka pokušam prvo sa triježnjenjem ali mi uskoro počese nadolaziti hulničke i kukavičke misli – te od čega će se živjeti te kako ću se pred djecom oprati te Ona ima sve razloge da me mrzi…elem, uđem ja u prvu kafanu i pobjedonosnim usklikom “Šta pije Svijet” probijem led. Pijanstvo koje je lukavo rečeno trajalo jedan biblijski tren bilo je otrježnjavajuće. Vidjeti duplo polovinu samo uduplava doživljaj polovičnosti. Trijeznost nije mnogo korisnija po tom pitanju ali bolje piše.

Obeshrabrujuće veliki dio mladosti straćio sam pakujući kofere i pripremajući bjegstvo , pljujući po svemu bliskom i bezazlenom oko sebe u  strahu da ću zauvijek ostati tu i da nikada neću vidjeti Svijet. Poluuljuđen, poluostrašćen, poluraspolućen polustihovima  pokušavao sam kultivisati prazninu  za koju sam vjerovao da je mjesto rezervisano za Svijet. Danas polurazljuđen, poluflegmatičan i polucjelovit  izbačen u Svijet zbog nemanja karte gledam na moj bivši Dom kao na Svijet mada mi ovo gdje stanujem nije novi Dom.  Svijet je jednostavno mjesto bez Doma, baš kao što je Dom mjesto bez svijeta.

Dom je san Svijeta u kojem postaje pregledan i blizak samom sebi a Svijet san Doma u kojem svake noći otkriva nove, ljepše i strašnije odaje unutar svojih zidova.

Čehovljeve Sestre  jos čame i čeznu u svojoj zabiti i Parsifal sa jos nije vratio. Začarani cirkadijskim ritmom “Sestre” i Parsifal naizmjenično poprimaju lik Ahasvera koji utjelovljuje obećanje mogućnosti da se istovremeno sanja i bude budan. Nema Svijeta do onog kojeg je Ahasver stvorio, niti doma do onog kojeg je on napustio.