Željko Grahovac, Ko nije rukama

ko nije rukama

NIJEMOST, JESTASTVO

Ćelije odumiru svako malo
I stvaraju se nove namjesto
Starih, t'jelo izlučuje stalno
Sve što bivamo neprestano.

Što nas ima kad sve sabereš
Kazat je nekad da to nam je
Život, a nekad da je to smrt:
Riječ i rečenô nemaju spoja

Veza im je to da se nikada
Nikada i nikad ne pronađu

Zato i samo zato govorimo
Slušamo i čitamo i pišemo.

KO NIJE

Ko nije prošao rukama po svodu
I s oblaka znoj otirao, dlanovima
Ko nije na rukama vagnuo okean
I pamtio zanav'jek linijama dlana
Sva ta nebrojena riblja iskliznuća.

Ko nije rukama iz zemlje iskopao
Mirise i sjeme svjetla u tlo zasijao
Preko ruku ko nije kuće ni kućišta
Svojih premetnuo, jedno po jedno
Ciglu po ciglu slažući, žulj na žulj

Ko nije sklapao ruke da se pomoli
U hramu od snijega od negaženog
Ko nije rukama svojim bol m'jesio
Svoj i drugih i kruh svagdašnji jeo
Ko nije rukom ruku u kuću primio

Ko nije od ruku i ležaljku napravio
I konak mek topao opleo od dodira
I rukama ko uzimao prije no je dao
Sv'jet-r'ječ čitao, r'ječ u sv'jet pisao
Ko nije rukama: nije taj ni postojao

Željko Grahovac, NIKTA, ETIDA

Samo jedna istina

Strmoglavljena je do glasa

Do prozirnosti na izmaku svjetla

Gdje se slika prelama i mrvi sve do šuma

I tim šumom oblaporna napaja se unutrašnjost

Ničim otvorena i prema ničemu

Zabravljenost zaborava

Da li je još nije ili nema više to prazno mjesto

Zvono u kom odnjihana širi nosnice tišina

Jevanđelje po mirisima u kom sve se

Sebi vraća prije nego je izgovoreno

Kao ime na koje se ne odazivaš

Zagrljaj bez svoga zagrljenog

Negdje van naručja majka

I riječ koju god izgovoriš

Korak je na putu k njoj

Uvijek bliže zamalo

Iz bespuća u vrt

Primakneš se

I sjetiš se

Smrt

Željko Grahovac, Para Lhasa

 

 

 

Nikad se nismo sreli

 

Nikad… To je tvoje ime

Ili je moje

Zaboravio sam

 

Grudva svjetlosti sva rasuta

Koliko stalo bi na dlanove pružene

U zagrljaj iz kog se ne izlazi

 

Kad sam te zatekao unutra

Bilo je već gotovo

To nije bio glas

I nije bila pjesma

To sam ja sam disao

I jedvačujno hlapio

Na svim jezicima

 

Bez službe riječi ostale

Tako blizu da te odjedanput kažu

Tvoje nosnice u koje se široko uliva

Od mirisa noć natekla

Obrazi i jagodice u kojima na rođenje

Čekaju blizanci osmijesi

Lijeva ruka sve do iznad uha savijena

Poput luka iz kog odapete lete strele žudnje

Oči iz kojih bih cijelog sebe izvukao

Da sam samo mogao

Sjaj po sjaj

Kap po kap

 

Da sam samo mogao

Dovoljno daleko krenuti

Za onim po drugi put iz tebe otkinutim

Meu amor… Meu amor

 

(05.06.2013.)

 

 

 

Željko Grahovac, Aporija o proljetnoj šetnji

Ubijedila si me napokon: „Dosta je bilo igre riječima!

Ti si lud, a ako još nisi – poludjet ćeš! Pogledaj kroz prozor,

Kakav dan, pravi proljetni dan – izlazimo u šetnju! Odmah!“

Doista, igre riječima je uvijek dosta, kažem sašaptavajući se

Sa naizvrat okrenutim rukavima žutocrne karirane košulje,

Uvijek postoji nada da na dobro izađe loše započeta pjesma,

Ako već nema nade da ću naći pantalone bez ijedene fleke

I mobitel (koji je, pretpostavljam, zalutao iz nekog proznog teksta)…

Što, međutim, ne znači da me možeš uvjeriti u to kako Sunce

Nije moćni objektiv na nišanskoj spravi s uvećanjem 95X

Imao sam već iskustva sa snajperistom koga zovu Zenon

I nije to nikakva metafora, hiperbola ni personifikacija

(niti sam ja TS Eliot, niti je to okrutnost aprila koji budi… to što budi).

Dobra strana trajanja (baš kao u čuvenoj reklami za paštetu)

Jeste u tome što se koješta s mjesta pomakne i dogodi u međuvremenu

Dok dokotrljaš se donakraj treće kvinte ili druge septime

(Premda pojma nemam zašto strofa bude više strofa ako ima

Parni broj stihova, ni zašto je tad pjesma manje pjesma)…

Uostalom, sve je na umišljanju utemeljeno, autentičnost prvenstveno –

Jer kako inače objasniti da sam već obrijan i već u cipelama,

Kako posložiti iste zvukove što stubištem odzvanjaju tako drukčije

I je li moguće da bilo ko, na osnovu kontura i pokreta, u odjeću

I u boje uvijenih, zbilja registruje i prepoznaje moje bivstvo…?

Kakva besmislica! Da zid ima drugu stranu potvrđuju otvorena vrata

(Iako se svaki prisni susret s vjetrom i svjetlom može tako nazvati),

Al nije pitanje sa koje smo mi strane zida, već sam zid na čijoj je strani

I treperavi rub sjenke što je krošnja kestena na njega polaže

Koja zapravo dva svijeta tu na istom mjestu ovlaš razgraničava…?

I kome od njih pripada u kvadrat pločnika kom upravo prilazim

Zatvorena mrva neočekivanih pokreta nad kojom se zaustavljam –

Infinitezimalna žaba: s njom treptaji svih listova kestena u hipu

Postaju van zadatih dimenzija na više strana umah otvoreni put

I kut iz kojeg gledam svijet otvara se odjedanput… iz ušiju, iz sluha…?

Kad zaviriš u „Licenciado Cantinas“, bez obzira ko si sada ti,

Bez obzira na razrokost tolikih jezika, prepoznat ćeš odmah

Pa’ llegar a tu ladoČtobi bitj s toboj rjadomDa budem blizu tebe

Pjesmu koja te, recimo tako, premda je to naopako, proziva i zaokružuje:

Željko Grahovac ili Enrique Bunbury, imena su i tako krivotvorine…

Tvome tijelu hvala što me je čekalo da zabludim

I da iskorak na tvoju stranu napravim

Hvala rukama što si ih pružala da iščilim i da ih dosegnem

I tvojim dlanovima hvala što sam sagorio

I stazom dima, evo, podižem se prema tebi…  

Željko Grahovac, Na piću kod Fagota

Prepoznajete živu ogradu od tropskog bilja, s vaše desne strane…

I moj arhitekt je „Majstora i Margaritu“ bezbroj puta čitao;

Ideja je bizarna – kafana samo s jednim zidom, od neprobojnog zelenila,

I sa stolovima uz njega naslonjenim, ali sa zidom živim tako i toliko da,

Ako se zagledaš… Vidim već da ulazite u čaroliju, ali to pripada

Drugom tekstu, pa ću vas zamoliti da odvojite pogled…

Slijedićemo tu jednodimenzionalnost, zbog koje smo toliko kritikovani.

Pjesnički subjekt se već izjasnio šta pijemo – Falerno, od Kazerte,

Berba 79. kada je umro Vespazijan, prvi špediter među carevima…

I uz to plodovi mora… Θάλαττα! θάλαττα! Englezi kažu “The Sea! The Sea!”,

Premda sam ja odlučno za „Talasi! O, talasi!“ – kad biste samo znali

Koliko loših iskustava imamo s prevodiocima… Niti čuju, niti vide!

Što se za vas već uopšte ne bi moglo reći – eto, recimo, taj šum

Koji nadolazi i zbog koga bacate unezvjerene poglede na školjke…

Dakle, jasno vam je: naš je stav o supstancijalizaciji negativan,

Rekli bismo načelno negativan, kad načelo ne bi bilo (kao i ideje, uostalom)

Utemeljeno s one strane gdje je sušta bespomoćnost označitelja

Uvijek veća, dublja, teža od jezika u kom se izraziti hoće označeno…

Tako smo i mi nakon Manija predstavljali „drugu stranu“ naspram te što

Stvorila je čovjeka kao „Jedini mogući oblik spasavanja ništavila njim samim“…

A mi smo samo „Rijeka – majka koja čuva svoju djecu pobjeglu na obalu“!

Ne znam kako na vas djeluje ovo vino – ali meni razvezuje jezik… Naopako!

Eto, kad sam iščitao vašu posljednju (strukturalno gledano jedinstvenu!)

Knjigu poezije – morao sam uzeti čak 300 kapi eterne valerijane…!

Harmoniziranost, prijatelju, i pristajanje uz nju – od toga mi uvijek bude zlo…

Nisam siguran da je 19 baš „onaj jedini Broj koji ne može biti neki drugi“

I ne znam zašto bi se other meaning krilo u riječ po riječ naopakoj verziji…!?

Skoro da sam rekao – blasfemija! – ali se na vrijeme ugrizoh za jezik…

Kontrola, kontrola i samo kontrola, dragi kolega – da naspemo još u to ime…!

Otkrića se uvijek tiču samo načina, slijeda ili ritma u kom svi mogući

Sadržaji mogu slobodno zadržati svoje nazive, imena i egide…

More može slobodno da umire u oku žabe – ali jedinstvenost onog prije

I poslije tog rečenog mora biti neupitna… Kao što se samo jedna i jedina

Mrzla pjesma može zatvoriti sa ovim sklopom zapitanosti:

„Zašto se ne završi stvaranje,/ Zašto se još nije završilo stvaranje…?“

I tako… 17 godina je proteklo – a koliko se samo Majstor teretio

Nezaustivošću-neizrecivošću onog nul… Vi me razumijete, zar ne?

U svakoj vatri treba imati po jednu cjepanicu, a granice nisu date

Samo zato da se probiju i pomjere – već i subjekti (izvršioci) ovih radnji

Da se načnu i preoblikuju… Je li ono bješe treći Njutnov zakon…!?

Nadam se da su vam prijali ovo blagorodno piće, zakuska i ćaskanje

I želim vam, kao što priliči nakon obilne pjesme, da duboko podrignete…!

ŽELJKO GRAHOVAC, KROZ ŠUMU VREMENA


za B. G.

Tišina je šuma u ušima posađena
Na ramena vremena se brdo propinje
I u njega udjeven strmoglavce
Jedan korak prelama se namah u drugi
A unutra što je – presipa se kao gutljaj
Tamo i ovamo u ponorni vrtlog daha
I samo trk još vihorni nas drži blizu

Tišina je šuma rasprostrta među udarcima
Kojima se stabla predstavljaju hitnji
Ali miris oštar zasijeca još dublje
Lišće vlaga zemlja mahovina
Šib u obrazima bljesak magnovenja
Od kog slika samo što ne postane
A nema ničeg da se uhvati u klopke vida

Ni koljeno što izviri pod oblakom
Ne otkriva ko to spava u postelji neba
Da li svana il iznutra dolazi u hipu istrgnut
I opet u korice vraćen pejsaž-mač
Ni prah kojim je poprskan – da li je pepeo
Ko zna otkad sagorenih uspomena
Il tek samljeven osmijeh blag u mlinu sna

Ja znam da vijek već traje s jedne noge
Na drugu dok stane to što nema imena
A skuplja se i proteže među nama
Dok srž zvjezdana trne u kostima
Na oba mi dlana sred zvonjave bȉla
Među usne s obje strane udisanja
Ne bude ni djelić tebe van dodira
(06.07.2013.)