Treći Rim Sarajvo

Jasno je zašto sam baš Sarajevu dodijelio status Rima. Rođen sam i odrastao u drugom – traumu stranstvovanja doživio u trećem a psihodramu relativno uspjele adaptacije u četvrtom gradu. Zajedničko im je to da su me sva četiri ispljunula kao špicu lubenice, bez afektiranja, spontano poput prdeža. Neke špice jednostavno budu progutane a neke ispljunute – možda kulturno, u šaku, koja im potom dodijeli prebivalište prema nekom redu u koji se šaka ne usuđuje dirati – ili sportski- udalj, sve prema nepisanom protokolu uživanja lubenice. Moja izgnanstva dio su procesa ispunjenih užitkom. Na mikroplanu globalni je orgazam suštinska bol. Ne, ne radi se o ratnim izgnanstvima mada bi se sva mogla opisati kao cvjetovi na prostranoj ratnoj livadi zamagljenih horizonata , ispunjenih beskrajnim mogućnostima pa tako i onima koje se ne povinuju  zakonima vremena i prostora. Oni manje skloni stočarskim metaforama mogli bi usporediti rat sa crnom rupom koja proždire prostornovremenski kontinuum – ćilim iztkan strunama mjesta i dogadjaja počne tonuti na jednom mjestu i uskoro je Triglav odmah pokraj Trebevića a Vardar preplavi Miljacku. Godina je četrdeset peta, ljudi još nisu letjeli na mjesec, nisu izumljeni mikrovalna peć i tanga gaćice. U ministarstvu za gravitaciju vode se neprekidne rasprave o tome da li da se nastavi sa usisavanjem i čini se da radikalni članovi imaju najviše uspjeha. Iduce godine još jednu deceniju natrag – uobičajen je konsensus u ministarstvu kojem je čistoća forme prioritetno opredjeljenje. Beč, Mastriht, Oslo, guraju se po sjevernom Sarajevu, gradovi južne hemisfere po južnom a Moskva, Peking i Tokio postaju Srpska Moskva Srpski Peking i Srpski Tokio. London i Dablin mogu birati hoće li biti Muslimanski ili Hrvatski. U mjesnoj zajednici Bistrik raspravlja se o podršci Luteru a na Palama se utemeljuje Kijev. Nakon bijelih medvjeda i kengura susjedi nam postaju kerubi, serafi, meleki i drugi vanzemaljci. Na kraju nema više ničega, nikoga kome bi se upućivale kletve i molitve, čestice dezintegrisane ljudskosti vibriraju u poljima egofobije i pokušavaju ugraditi se u kakvu jednadžbu probabiliteta. Jasno je da su gradovi mog odrastanja, stranstvovanja i adaptiranja – pojmovi koje je u izvjesnom smislu dozvoljeno koristiti kao sinonime – takođe tu u tom lijevku poput rublja u mašini za veš kada  centrifugira – prije no što ih stavite u masinu to su hlače, košulje, peškiri, čarape i kuhinjske krpe ali tamo u mašini, oni su jednostavno rublje a i to je teško reći sa sigurnošću – ko je ikada uspio dotaknuti i uvjeriti se o stvarnoj prirodi sadržaja bubnja dok ovaj centrifugira? – kome je to uopšte palo na pamet?  Jasno je dakle da je i Rim ovdje u Sarajevu kao i rahmetli Freud koji se onesvješćuje svaki put kad mu se približi i ja koji se ponekad prenem iz iluzije da živim na nekoj drugoj planeti, da sam ostavio Sarajevo i da mogu pisati o njemu.

Sljedeća – Svijet

Prije desetak godina polupijan i u polusnu švercovao sam se u vozu na liniji Nemilo-Nedrago kada me trgnuo glas konduktera: “Pokažite kartu molim!” Džaba sam se ja izmotavao kao ne znam gdje nestade, navratite kasnije – sigurno ću je pronaći, znam nije ni vama lako, evo i ja imam djecu pogledajte, teško na današnjem vremenu a možemo se naći u vagon restoranu, ja častim – džaba sve  ” Na sljedećoj morate izaći” reče revnosni kondukter. Pa koja je sljedeća, upitah ja polutrijezan i polubudan. ” Svijet” odgovori on kratko i nastavi pregledati karte. Izađem ja tako u Svijet  a tamo mi sve nesto polovično – žene polulijepe, ulice poluširoke, kuće polustrašne nebo polunebesko. Vidim ja da  moram ili otrijezniti se sasvim ili napiti se pošteno da bih se probio kroz taj polusvijet. Iz razloga kokuzluka pokušam prvo sa triježnjenjem ali mi uskoro počese nadolaziti hulničke i kukavičke misli – te od čega će se živjeti te kako ću se pred djecom oprati te Ona ima sve razloge da me mrzi…elem, uđem ja u prvu kafanu i pobjedonosnim usklikom “Šta pije Svijet” probijem led. Pijanstvo koje je lukavo rečeno trajalo jedan biblijski tren bilo je otrježnjavajuće. Vidjeti duplo polovinu samo uduplava doživljaj polovičnosti. Trijeznost nije mnogo korisnija po tom pitanju ali bolje piše.

Obeshrabrujuće veliki dio mladosti straćio sam pakujući kofere i pripremajući bjegstvo , pljujući po svemu bliskom i bezazlenom oko sebe u  strahu da ću zauvijek ostati tu i da nikada neću vidjeti Svijet. Poluuljuđen, poluostrašćen, poluraspolućen polustihovima  pokušavao sam kultivisati prazninu  za koju sam vjerovao da je mjesto rezervisano za Svijet. Danas polurazljuđen, poluflegmatičan i polucjelovit  izbačen u Svijet zbog nemanja karte gledam na moj bivši Dom kao na Svijet mada mi ovo gdje stanujem nije novi Dom.  Svijet je jednostavno mjesto bez Doma, baš kao što je Dom mjesto bez svijeta.

Dom je san Svijeta u kojem postaje pregledan i blizak samom sebi a Svijet san Doma u kojem svake noći otkriva nove, ljepše i strašnije odaje unutar svojih zidova.

Čehovljeve Sestre  jos čame i čeznu u svojoj zabiti i Parsifal sa jos nije vratio. Začarani cirkadijskim ritmom “Sestre” i Parsifal naizmjenično poprimaju lik Ahasvera koji utjelovljuje obećanje mogućnosti da se istovremeno sanja i bude budan. Nema Svijeta do onog kojeg je Ahasver stvorio, niti doma do onog kojeg je on napustio.