Göran Tunström, iz romana Božićni oratorijum

sunne

Čim sam ušao u hotel telefonirao sam kući da kažem da sam stigao. Djetinjasti glas mog sina zadobio je napukline u koje se uvlačio mrak. “Imaš li TV u sobi, tata?”
“Ne, nemam”, rekao sam gledajući snijeg koji se otapa oko cipela, “Ne bih imao vremena ni da gledam”. “ima li tamo neki bioskop?” sumnjao je u provinciju. “U moje vrijeme je bio, toliko znam.” ” Nije mi jasno šta tražiš na jednom takvom mjestu?” “To je za mene stvar nužnosti”, rekao sam i obećao da ću svratiti do Sturgatan. On voli slogane sa filmskih plakata, ” Ako te ovaj film ne prestravi, već si mrtav” ” In space no one will hear you scream. And if someone could it would even be worse”. Te večeri prikazivao se film “Magla” i poruka je bila: What you can't see won't hurt you. It will kill you.”

Stajao sam dugo kraj Estbergove radnje Časovnici i Optika: na postelji od šljokica i sintetičkog snijega, među patuljcima nalik onim iz mog djetinjstva, ležali su nabacani najrazličitiji časovnici.: budilnik, ručni sat, fini zidni satovi s klatnom, jedan starinski časovnik za bakice, džepni sat, damski satovi tako mali da je sa njih nemoguće očitati vrijeme. Izbrojao sam dvadeset sedam različitih mjerača vremena i svi su radili. Ali nisu pokazivali isto vrijeme. Na jednom je bilo dva i kvarat, na drugom četiri i dvadeset, treći je pokazivao skoru ponoć ili sredinu dana. Neumorno su tik-takali, svaki u svom vremenu, neopterećeni jedni drugima. Ni jedan od njih nije lagao niti govorio istinu, nije postojalo nikakvo prije niti ikakvo poslije. Svi su bili zagledani unutra, u vlastitu mehaniku.
Isto je bilo i izvan izloga. Među gustim nanosima snijega, ljudi su se oklizivali i padali jedni po drugima a da niko nije bio istovremen. Kad bi se neko od njih probudio iz svog košmara, neko drugi bi se skamenio prisjećajući se jednog ljetnjeg dana.
Morao sam sklopiti oči da bih se odbranio od snijega. Zategao sam kragnu kaputa i opuštenim pokretom ušuškavanja uronio u vlastiti vremenski labirint, nastavljajući ulicom u kojoj sam nekada toliko toga imenovao. Koračajući svojim odraslim koracima, istovremeno sam bio, jednim drugim dijelom sebe, trogodišnjak. Ruka koja je držala fasciklu istovremeno je držala i ruku moje majke, pokazivala na sladolet u kornetu, izbavljala se od tuče u Grčkoj, pratila ljepote jedne partiture.
Svaki akt u prošlosti porađao je na hiljade drugih mogućnosti i nastavljao teći ka vlastitoj budućnosti. I to traje, to se nastavlja, sve ih je više i više u divljim predjelima svijesti – sjenke koje progone i bivaju progonjene. Nema počinka.

 

Göran Tunström, iz romana Odsjaj

 

 

Otac je bio poznat čovjek.
Kada bi on govorio cijela je zemlja slušala jer on je bio taj koji čita raporte iz ribarskh luka.
Bio je zaposlen na radiju i pravio različite vrste programa, najviše o ribi, cijeli sam život bio okružen bakalarom i bakalarovim rođacima a s vremenom i krupnijim i ružnijim ribama.

Otac je uvijek bio poznat pošto je bio prvo dijete koje je ugledalo svjetlo dana nakon proglašenja Samostalnosti. Njegovo prvo drečanje je dokumentovano kao i prvo podrigivanje na majčinom ramenu i njegovi prvi nespretni koraci. Nije ni čudo da je mnogo puta u životu sebe nazivao doživotnim zarobljenikom Samostalnosti.

Tog dana, s kojim želim početi, sjedio sam kao i obično u očevoj fotelji, ispod violine i posmatrao Svetu Fudbalsku Loptu na njenom staklenom pijedestalu. Nikada korištena, malo ispuhana, ocu onako visokom stopala su bila predaleko. Kiša je lila kao iz kabla, kišne kapi dobovale po prozoru. Ukoliko dugo gledaš kišne kapi umiriš se sasvim i postaneš pospan. U svakom slučaju ako ti nije više od četiri -pet godina i veoma često sjediš sam u tišini. Sam, miran i tih. Jer ocu je potreban mir.
Čak i kada nije kod kuće.
U svom blesavom srcu vjerovao sam, u to vrijeme, da moja apsolutna smirenost u očevoj fotelji njemu donosi mir, čak i kada se nalazio u Eldslandu.
Tamo je doduše išao rijetko. Ali u Borganesu i Djupivoguru bio je često, naš leteći riblji korespondent. U Akurejru i Arnarstapu. Bakalarova sestra ga je vukla tamo. Bakalar i bakalarov brat. I uz to poneka Dama.

Ja sam sisao palac i slušao radio. Sat za satom, sasvim nepomičan, čekajući očev glas.
Vijesti, meteorološki izvještaji, dječji program, koncerti. Bio sam učen mlad čovjek s palcem u ustima i medvedićem u krilu. Bebisiter mi nije bio potreban. Sam sam se oblačio, jeo ono što je na neki tajnovit način uvijek bilo servirano. Imao sam i akvarijume. Po noći, kada bi radio ućutao, nada mnom su bdjele guppy i klaun ribice. Naprijed – nazad plivale su neprekidno, moj život bio je bezbjedan pored takve straže.
Bilo je važno sjediti mirno: to je stvaralo vezu. Nikakvi pokreti nisu je ometali.
Nikava buka. Mogao sam osjetiti tu vezu u očevom glasu, kada bi pominjao kolličine ulovljene ribe, čak i kada bi rekao “Bilo je to sve za danas”. Znao bih da on zna da sam mu ja pružio mir.

Tog dana otac je došao kući nabranih obrva, s kasetofonom o ramenu i aktovkom punom snimaka. Obrve su mu se nabirale obično kada bi dolazio sa kakvog ribljeg seminara.
Toliko toga je trebalo redigovati – ministar ribarstva je psovao toliko da su bi se radio talasi uzburkali kao u sred oluje. Bez pozdrava ušao je u kupatilo i oprao ruke. Onda je uzeo violinu. Čitav minut stajao je skrušeno s violinom u rukama, moleći strune i gudalo za oproštaj, a onda prisloni instrument na bradu i zaputi se u najbolniju od svih melodija. Der Tod und das Mädchen.
Ja sam i dalje bio nepomičan. Još nije bilo vrijeme . Došlo je kada sam vidio da spušta violinu i govori:
Napokon, Petur, Napokon kod kuće.

 

Prevod Renato Karamehić

 

 

 

 

 

Göran Tunström, iz romana Pismo iz pustinje

 

 

 

Bilo mi je lijepo kod staraca, Gospodin bio s njima.
I kada se Josip vratio iz planine Zaharija upita kako bi bilo da ja ostanem jos neko vrijeme.
– Tako se lijepo igraju. Mislim da je to korisno za obojicu. Ja vidim koliko im prija.
Da, da, rece Josip. Marija je uporna nakon posljednjeg porodjaja. Ako vi imate snage.
– Nije nista teze sa dvojicom nego sa jednim.
– Ne, dok su u tom uzrastu, nije.
Elizabeta stavi na sto vino, sir i hljeb.
– Kako je gore na sjeveru?
– Ista muka kao i ovdje, odgovori Josip. Narod gladuje. Porezi su previsoki.
Pili su vino do kasno.
Sjedili su kraj vatre pod zvijezdama i pricali o rimljanima. Uskoro je Josip popio koliko mu treba da bi opet poceo sa pricom o Sepforisu. Pricao je o svojim grijesima dopustanja, koji su bili grijesi i cijele zemlje. Mi smo tako pasivni, rece on. Zaharija je slusao strpljivo. Ali on je imao drugacije poglede:
– Ima medjutim nekolicina njih koji cine nesto ili barem namjeravaju nesto uciniti. Kao sto Jesekia kaze: Ali levitski svestenici, Sadokovi sinovi koji su vrsili sluzbu u mom hramu kada su ostali izraeliti zalutali i napustili me, oni ce biti pripusteni meni da bi preda mnom vrsili sluzbu: oni ce vidjeti moje lice da bi meni zrtvovali mast i krv, rece Gospod, Gospod.
I Zaharija nastavi govoriti o chassidim risonim – djelatnim ljudima koji su zivjeli u pecinama judeanske pustinje.

– Jer pustinja je mjesto spasenja. Uvijek su me privlacili ali zbog Elizabete a i zbog sebe samog ostao sam u Jerusalemu. Inace bih otiso u Chirbet Qumran.
– Jesam li te ja sprijecila, Zaharije? Upita stara Elizabeta, lezeci na prostirci svoje srebrnobijele kose.
Ali on odmahnu glavom i rece:
– Ja sam samog sebe sprijecio. Uprkos svemu bilo je u njihovom ucenju mnogo toga sto mi je smetalo. Cinili su mi se prestrogi. Ako neki covjek padne u vodu na dan Sabbata, nije dozvoljeno izvuci ga. Ne,ne… Oni mene nazivaju otpadnikom. Neka im bude. Ali vjerujem da oni nesto spremaju, Gospod blagoslovio njihovo djelo.

Zaharija je imao divan glas i svaka rijec koju bi izgovorio urezivala se u pamcenje. Osjecao sam se velik i siguran u njegovoj blizini. Uvijek sam prizeljkivao da Josip ima puno posla, da se njegovi pregovori oko kupovine gradje oduze tako da ja mogu ostati sto duze, sto duze. Zaharija nas nije samo poducavao o spisima, on nas je takodje ucio pisati u pijesku. Velika, djetinjasta slova u pijesku koji je vjetar raznosio i po kom su pijetlovi i kokoske trckarale tamo-ovamo. Bio je dobar ucitelj, struja njegovog iskustva zasipala je nasa jos neotkrivena skrovista tokom lekcija na obali, pod stablom stare smokve. I mi smo oponasali njegov govor, pokusavali preuzeti tu odgovornost, smatrali smo da to proizilazi iz njegovog poducavanja.
I igrali smo se dva mladica koji traze da budu primljeni u manastir na obali Mrtvog mora. Sa stapovima u rukama, zavezljajima sa hranom na ledjima, penjali smo se uz brdasce iza kuce.
Ivan koji je bio veci od mene, igrao je nadzornika manastira:
– Shalom, mladi covjece i Bog bio s tobom .
Stajao je ispred mene rasirenih nogu i strogog pogleda.
– I sta je tebe nagnalo na ovako dalek put sinko moj?
– Ja bih hotio biti jedan mezdu vami, odgovorih ja susprezuci smijeh zbog pozajmljenih rijeci.
– I sta to treba da znaci?
– Posljednja vremena jesu nastupila i ja ne trpim gresnog Jerusalema, oce, nego se zelim prikloniti vasemu izabranom, iscjeljujucemu bratstvu. Ovdje se hocu obuzdavati e da bi se borio protiv sinova noci.
– Dobro receno, sinko, moj. Moraces godinu dana zivjeti izvan monaskog reda ali potcinjen istim pravilima kao i clanovi bratstva… Ako dopustis da budes vaspitavan, otac ce te pripustiti u savez.
Svoju imovinu moras predati nama.
Ja podigoh nekoliko kamenica sa zemlje i Ivan ih svecano primi.
– Polazem sada tvoju imovinu u zajednicku kasu. Jer od ovih novcica skovacemo oruzje za odlucujucu bitku protiv sinova mraka. Sad padni na koljena!
Ja padoh na koljena u pijesak. Tada se podize olujni vjetar.
– Idemo kuci sad, Ivane, rekoh ja , jer nisam volio pijesak u ocima.
– Mi ti se obracamo, otpadnice! Naprotiv, trebalo bi prodrijeti jos dublje u divlju pustinju, jerbo svijet ovaj nas kusati ne moze.
Bio sam malo uplasen jer je zaboravio osmjeh.
– Ti zvucis kao neki pravi, rekoh ja. Hoces da vidimo ko moze dalje baciti kamen? Po tri bacanja?
On se polako okrenu prema pustinji.
Ti mozes poceti, nastavih ja. Pa onda nesto bojazljivije: ako zelis, naravno.
U to vrijeme ja sam uvijek pazio da ne izgubim drvece iz vidokruga, ovaj put mi se cinilo da je neobicno daleko.
– Molim te, nemoj da idemo dalje.
– Covjek ne smije svom bratu upadati u rijec, mora ga pustiti da zavrsi svoj govor.
-Ivane!
Ali on je jurio ispred mene i nisam mogao vidjeti njegovo lice.
– Tamo ima lavova!
– Oni nam nista ne mogu.
– Ali gdje cemo to? Ivane, stani!
– Van u samocu, pripremati put Gospodu.
Mozda se salio sa mnom. Mozda je volio igru i vise od mene. Ali zasto nije ni jednom pogledao put mene? Ja uzeh jedan kamen, trceci za njim kako bih bio spreman ukoliko se sve pokaze kao igra; Nakon malo, nisam vise mogao drzati kamen u ruci. Vjetar je bivao sve jaci. Ja omotah glavu mantilom da bih zastitio oci od pijeska.
A onda se ohrabrih:
– Jesi li ikada ranije bio ovako daleko?
Jer svud oko nas – pjescana dina za pjescanom dinom. Ni jednog drveta, ni najmanjeg odbljeska jezera koje je ostalo daleko iza nas.
– Svaki korak je novi korak. Ako zaista zelis zasluziti pristup medju djelatne ljude, sinko moj.
-Da Ivane, progutah ja nastojeci da ga ne izgubim. Moja stopala su su se poklizavala u pijesku, iz nosa mi je tocilo, oci su mi bile zazidane svim onim sto je vjetar nosio, sam nikada ne bih nasao put do kuce. Oh, bilo je tako zabavno dok nas je Zaharija poducavao dolje na obali,bio sam ponosan sto ispunjavam njegova ocekivanja. Ali sad. Pod ovim nebom sto se mraci. Sa ovim nepoznatim Ivanom. Sta sam u stvari i poznavao kod njega? Koje pokrete, koje od njegovih misli sam dijelio?
Izgubljeni smo i nikada necemo pronaci put do kuce.
Ali tada, u pustinji koja se bezmilosno sirila  prema svim horizontima, on se odjednom okrenu prema meni  – izgledao mi je tako strano kao da ga nikad u zivotu nisam vidio:
Padni na koljena, naredi on strogo. Ti si novi Mesija!
Prvo sam osjetio prazninu u sebi.
Zasto je to rekao? Osjecao sam kako mi se obrve nabiru dok sam pokusavao da razumijem sta je htio da kaze. Mesia! To je neko drugi. To je neko ko tek treba da dodje. Od nekud ili odozgo.
Glupa igra. Ivan bi rekao bilo sta samo da on komanduje. Mislio sam: sad sam te providio. Sad vise nije opasno.
Ali cudne rijeci je on izgovorio: kao da jedan Mesija moze doci iznutra. Rasti unutar onog sto vec postoji. Kao novorodjence.
Kao da covjek moze nositi nesto u sebi, kao zena. Ali ja sam bio muskarac. Stresoh tu misao sa sebe.
A onda sam bio vrlo uplasen. Uplaseniji no ikad do tad. Smrt. Bilo je to kao smrt.. Smrt takodje uvijek pripada nekom drugom, sve dok…
Drhtao sam i gledao u njegove nepopustljive oci. Nije bila igra.
– Ti ne smijes govoriti tako, Ivane!
– Tvoj put je dug i tezak. Zato moras cesto i dugo boraviti u pustinji.
-Ivane!
Zakuni se, nastavi on drzeci svoj stap na mom ramenu. Zakuni se da ces vazda slaviti Gospoda i ispunjavati svoje obaveze prema ljudima, da ces mrziti nepravedne. Zakuni se da se nikad neces uzoholiti zboh svoje moci…
Ja tada ustadoh i bacih se na njega. Bacio sam ga na zemlju, uhvatio ga za vrat, nogama ga drzao cvrsto i vristao divlje:
A ti se zakuni , Ivane, da vise nikad, nikad neces ovako pricati sa mnom! Ako cujem jos samo jednu jedinu rijec…
– Ali ptica…
– Ama cujes li ti?
Pjescana oluja je zavijala oko nas. Kada smo ustali, drhtali smo se obojica. On se vratio prvi ali kao da je bio na veoma dugom putovanju.
Dobro si se prepao, a, rece on. A bilo je to kao da ne gleda u mene nego ravno u ogledalo.
I ja sam sam gledao u isto to ogledalo.

Prevod R.K.

Göran Tunström, iz romana Pismo iz pustinje

                                         Ivan nosi Elizabetu u korpi na ledjima ali cini to stisnutih zuba, kao da im zeli pokazati da nisu uzalud cekali na sina tolike godine. Kao da je morao odrastati narocito brzo kako bi ga oni stigli zaista vidjeti.
Zahtjevi su bili tako veliki da se on povijao pod njima.
Vidio sam ono sto nam je zajednicko vec tada: nasa rodjenja pobudila su isti metez. No Ivan je bio dar milosti dvama starcima, zaogrnut brigom i paznjom. Mnogi su ga okruzivali svojom briznoscu, starice iz komsiluka saptale bi mu na uho: Imaj na umu da ti je mati veoma stara. Misli na to da si ti taj koji treba voditi racuna o svojim roditeljima. Pokazi da si stvarno odrastao!

Ne znam da li sam ga volio. Ali on je postojao: Putevi su nam se ukrstili i postojali su trenutci kada nam nista nije moglo pokvariti ljepotu otkrivanja svijeta. Kratki trenutci…
Sjedili smo jednoga dana dolje kraj vode.
-Eh, rece Ivan, kada odrastem otputovacu u Indiju. Jesi li cuo price o toj zemlji? O brodovima koji plove do tamo iz Egipta?
Ja sam klimnuo.
– Ovdje u selu zivi jedan trgovac koji je bio tamo. Mozemo ga posjetiti neki dan. Prozivio je tamo cijeli zivot i sada je dosao kuci da umre. Bilo je tako lijepo tamo, kaze on.
Imao je veliku palacu i mnogo sluga. Kuca je lezala kraj rijeke koja je bila tako mirna, tako tiha. Obicavao je sjediti tamo uvece i piti vino iz srebrnog pehara. Imao je slonove i tri pripitomljena leoparda – Sema, Hama i Jafeta. Oni su ga pratili posvuda pa je uzivao veliko postovanje gdje god bi se pojavio. Zamisli samo, setati tamo u bijeloj odjeci pod suncobranom a svuda oko tebe bunari i zubor vode…

Bas kao rimljani?

Mm.

Odjednom se uozbilji.

Ne mislim bas tako. Sigurno ne.

Polozio je svoju ruku na moju da bi mi se izvinio.

Mozda i ne treba biti bas tako lijepo. Ali ti bi mogao doci u posjetu. Imali bismo malu kucu kraj rijeke pod sjenovitim drvecem. To je ono sto je on sigurno imao. Mozda i nije bio tako bogat. On mozda pretjeruje samo da bi mene ucinio znatizeljnim. I tako stignes ti brodom i ja te docekam u luci a potom zajedno isplovimo i lovimo ribu. Rijeke su jednostavno prepune ribe. Razlicitih boja. Ima i krokodila. Zamisli samo kako bi bilo vidjeti cijeli svijet. Broditi. To cu ja uciniti. Moze se dobiti mjesto pisara kod nekog trgovca. Tako se sigurno moze vidjeti dosta. Nauciti mnoge jezike…

Zacuta za tren gledajuci preko vode. A onda se vrati sa jos vecom energijom:
Ja cu nauciti sve jezike. Sve, Isuse. Sta mislis, koliko ih ima?

Ali Ivane, rekoh ja. Ti si obecan Hramu. Ti ne mozes ciniti sta god ti drago. To sto govoris ne stoji.

Ne, rece on. Ne stoji.
A potom zavlada tisina, potpuno neprovidna tisina.

On podize jedan kamen i baci ga daleko u vodu:

– Kada si se ti rodio…? Kako je to bilo?

Izgledao je pretjerano ravnodusan i ja samo slegnuh ramenima

-Kako je bilo? Rece on grubo i strogo.

Ja sam se smijao.

Bio sam tako mali da se ne sjecam.

On  je bacio jos jedan kamen  i posmatrao krugove sto su se sirili po povrsini.

– Tata je rekao da si ti rodjen pod nekom zvijezdom…

-Eh, rekoh ja, to je sigurno samo  prica.

– Ali tata je rekao da su bogati ljudi dosli izdaleka da te vide. On kaze i da je Marija…

– Moras li ti pricati o tome? Zar ne mozemo biti prijatelji?

– Pa nismo valjda neprijatelji?

Mozda i nismo bili. Ali osjecao sam se malo povrijedjen kada je postavljao takva pitanja. Zbog toga sto se saputalo… Eh, svejedno, u svakom slucaju nije mi prijalo.

Ali Ivan je bio tvrdoglav.
Kada smo u igri stigli do Zaharijinih kosnica koje su stajale poredane pod rascvjetalim vockama i ja legao u travu kako bih posmatrao pcele dok plesu, on podize gomilu trave koju smo bili skupili za zeceve a onda zaboravili te mi je nadnese nad glavu:
-Ucini neko cudo, rece. Inace ces dobiti sve ovo u lice.
-Ne pada mi na pamet.
I on ispusti travu ravno u moje lice. Lezao sam miran pod gomilom i udisao miris.
Prvo je bilo lijepo. Ali kad vise nisam cuo ni zvuka od Ivana, kad vise nisam cuo nikakvog zvuka spolja, postalo je drugacije. Kao da sam bio u nekom sopstvenom svijetu. Kao da je sve spolja pratilo druge zakone, imalo drugo vrijeme. Evo ovdje lezim ja sasvim nepomican. Tamo vani trava raste, postaje visoka. Evo vec vene. Vec je jesen. Mislio sam kako je Ivan vec odrastao, ostario i umro. Svi koje sam poznavao umrli. Selo se urusilo, novo je sagradjeno.
Samo sam ja lezao ondje. Izvan vremena.
A lezao sam tamo jer je Ivanu palo na pamet da bih trebao uciniti neko cudo. Jedino Cudo o kom sam sanjao bilo je da letim. Ali to sam sanjao nocu. Stiskao sam pesnice do bola. Koncentrisao sam misli i nakon mnogo napora podizao bih se sa zemlje. Vrlo malo. I tada bih uvijek zelio pokazati nekome da Mogu. Ali da bih nekome pokazao morao sam okrenuti glavu zbog cega bih izgubio koncentraciju i pao. Uvijek,bas kad bi neko pogledao prema meni, stajao sam ponovo na zemlji. Bio je to razocaravajuci san ali me progonio cesto.

Ja nisam htio sopstveni svijet. Bilo mi je previse vec to sto su kruzile price o meni, sto su me zagledali na ulici, sto se Ivan ponasao prema meni kao sad.
– Sta radis, viknuo je. Bio je daleko. I njegov glas me prenu.
-Razmisljam, rekao sam.
-O cemu razmisljas?
-O tome kako mi je bas lijepo.
Na par trenutaka bilo je tiho. A onda on ponovo povika:
Lezim li ja sada isto kao i ti?
Imas li travu po sebi? Tako da ne vidis nista?
– Ja ne vidim nista. A ti?
-Daa?
– Kada pristigne izbavljenje svijeta, vjerujes li da ce tada postojati noc?
-Daa. Zasto ne bi?
– Jer je tako mracno.
-Plasis li se ti mraka?
– Pa nije bas ni tako zabavno, dan je bolji.
-Ja volim da lezim u mraku i razmisljam. Ima toliko mnogo vise svega u mraku. Ima onog sto bi htio i ponesto od onog sto ne bi htio, naravno.
-Ali kada bi ti bio Mesija. Kazem kada. Sta bi uradio?
– Da, noc ne bih uklonio sigurno. Ne bih nista uklonio u stvari. Da, to da ljude boli. I da nemaju hrane.
-A rimljani?
-Ma da, njih bih uklonio. Moras li ti pricati cijelo vrijeme?
Htio sam ponovo lezati sam i cutati  pokriven travom.
Ali Ivan se uz buku oslobodi svoje gomile trave i ja osjetih bas kao sto sam i mislio udarac stapom po stomaku. Ja zbacih travu sa sebe.
-Sta ti je?
-Mesija mora da se bori, rece on. Baci mi jedan stap i poce mahati svojim kao da se macuje.
Malo mi se vrtilo u glavi zbog lezanja u mraku. On sasvim ozbiljan. Nasmijao sam se kako bih ga malo opustio ali nije pomoglo.
Ne znam kako dugo smo se vec borili kada sam ugledao Zaharija tamo kod kosnica. Imao je svoj ljubicasti kaftan na sebi, brada mu je bila bijela kao behar. Mahnuo mi je ali Ivan se skamenio kada se okrenuo  i ugledao svog oca. Branio se:
Igramo se, tata.
Bilo je to sasvim nepotrebno reci. Zaharija nije bio strog. Bio je topao i vedar mada su mu kosti bile stare a lice puno bora.
-Vidim. Ali cega se igrate?
-Borimo se protiv sinova mraka.
-I ko je mrak a ko svjetlo?
Ja sam sin mraka, tata.
Tako spremno i brzo je to rekao.
-U tom slucaju, rece Zaharija, ja sam otac mraka.
-Nisam mislio tako, ja…
-Ne, ne, to ce valjda vrijeme pokazati. Htio sam vas zamoliti da otrcite i donesete malo ulja. Uskoro cemo jesti.
Nestali smo medju drvecem. Ali izmedju nas bilo je Vrijeme. Bilo je veliko, crno i hladno.Ono nas je razdvajalo. Ono je lomilo granje visnjama, gazilo makove i ljutice, svojom cizmom dijelilo zemaljske crve na dvoje.

Prevod R.K.

Göran Tunström, iz romana Pismo iz pustinje

Jer tako je to bilo sa Josipom , bilo mu je tesko govoriti u drustvu.
Ono malo rijeci sto bi se iscijedile iz njegove tisine morale su traziti izlaz putujuci dugim putem od ruku do usta, i kada su vec bile na putu, morale su se osigurati u to da imaju sirok i otvoren prostor oko sebe. Od rada ruku zivio je on. Prsti su razgovarali sa onim sto je bilo izvan njega: drvo, piljevina, alat.
Poguren i kvrgav zivio je svoje dane, slao poruke iz unutrasnjosti svoje tezine, odgovarao na obracanja, ali bi rijetko sam zapoceo razgovor. Zato nikada nije podizao glavu pri zapitkivanjima, zato se uvijek povlacio i odgovarao istom recenicom kao da je samo nju znao:
Da, jasno, da, da.
Ali na dan Priprema, u blistavom ozracju nadolazeceg Sabata, pricao je i Josip. Kada bi lampa bila upaljena, riba, hljeb i smokve posluzeni, kada bi Gabrijel, Ben Yusef i ostali gosti posjedali oko stola i Josip rekao svoje: “Blagoslovljen bio ti, Gospodine Boze, Kralju cijeloga svijeta, koji si posvetio Sabat”… kada bi popio jednu casu previse, pootpadale bi sve verige sa njegovog jezika. I tako nedjelju za nedjeljom. Ostali su namjestali jastuke na kojima su sjedili i namigivali jedni drugima, da puste Josipa da se oslobodi. Njegov govor bio je hljeb ponizenja koji su nasi pretci jeli jos u Egiptu. Njegov govor bio je stid zbog toga sto on sam nije ucinio nista onoga dana kada je grad Sepforis sravnjen sa zemljom.
Ima tako velikih praznina u sjecanju.
Bilo mi je dvije godine kada je legat Varus spalio grad i ne mogu vidjeti drugačije nego kroz Josipovu pripovjest. Ima mnogo takvih praznih odaja kraj kojih prolazimo u snovima, za naših dnevnih setnji. One se mogu rastvoriti kada pređes neki prag, kada ti se leptir šarenac spusti na ruku. Mogu nastati dok kušaš kaplju vode ili kada se okreneš za nekim na ulici, kada neko izgovori neko ime. Praznina, stud, nijemost. Znas da si doživio nešto što odbija biti vidljivo.
Možda je tog dana o kojem se radilo u Josipovoj pripovjesti, u mom dvogodišnjem zivotu sagrađena jedna takva praznina. Postojani zidovi od ničeg, pod od ničeg, teški strop od ničeg pa ipak gušći od sve materije. Pijavica protutnji bezmilosno preko mjesta koje zovemo ja. Ruka zadrhti pod leptirom, noge klecnu, a onda je sve ponovo mirno. Niko nije ništa primjetio. To je izvan vremena, vječnost i haos. U nama i oko nas dešavaju se usponi i padovi carstava ali pod drvetom smokve pirka blagi vjetar.Marija je pričala kako sam znao često , igrajući se sa svojom mlađom braćom, iznenada, usred najrazuzdanije igre, uhvatiti nekog od njih za ruke I gledati “ nekako zadubljeno u njegovu kožu”, a onda zaplakati. Jer ja sam volio i volim ovaj život tako mnogo.- Jedne veceri, pocinjao je Josip uvijek. Bilo je to na dan uoci Sabata,  bas kao danas. I lampa je bila upaljena. Pastir Hamal dodje u nas osvijetljeni krug, ispravi se na noge i poce nesto grgutati. Hamal nije bio kao drugi. On je cuvao ovce na sjeveru, u planini iznad Sepforisa, jer ga njegov otac, kozar Simon, nije htio gledati u Nazaretu, posto je on, Hamal, bio od rodjenja opsjednut demonima. Bio je zivotinja medju zivotinjama, kretao se cetveronoske medju ovcama, njegova odjeca i njegovo lice imali su boju ovce. Nije znao ni pricati posto s njim niko nikada nije pricao. Poput psa jurio je oko svojih ovaca i drzao ih na okupu. Pricale su se mnoge price o tome kako je napadao prijetece lavove, ugrizao ih za vratove da je krv prstala. Ne znam da li je to istina ali sigurno je da nikad nije izgubio ni jednu ovcu. Ako bi naisao na njega na putu,  on bi se uvijek isparavljao  na noge, okrenuo ti ledja i skiljio prema suncu ili zvijezdama, oponasao nas ljude; cim bi se uvjerio da si iscezao, spustio bi se ponovo na sve cetiri. Djeci je bilo zabavno posmatrati ga, smijati mu se i gadjati ga kamenjem, ali on nikad nikome nije nista nazao ucinio. Bio je vec godinama tamo u planini i nikad se nije usudjivao pribliziti se Nazaretu ili Sepforisu.
Te veceri bilo je prvi put.

Grupa djece ga je pratila ulicama, culi smo viku i smijeh dok su se priblizavali. Ne znam zasto je dosao bas Mariji i meni. Samo je odjednom stajao na vratima. Noge su mu drhtale, jezik mu je visio iz usta i te oci, te njegove oci koje su se jedva vidjele od prljavstine, caklile su se tako divlje. Bio je necist i kada je prekinuo moj kadis i htio me uhvatiti za ruku ja sam se izmaknuo, i djeca, sva djeca, pokusavala su mu postaviti stupicu dok me je ganjao po dvoristu. Mora da je vidio koliko smo prepadnuti. Zaustavio se u jednom uglu i na oci su mu nahrupile suze. Jezikom je upirao u nepce, cijelo tijelo mu se klatilo, bio je blizu da se spusti na sve cetiri. A onda je spazio lampu. On je zgrabi svojim kandzama slicnim prstima, rasiri ruke i pokaza prema sjeveru.

Ti si potpuno lud, Hamale, rece neko. Ali Hamal zatrese glavom, i ponovo pokaza prema sjeveru. Bilo je jako cudno. Sjecam se, Marija, kako sam te tad uzeo za ruku.
– Da, jos nismo nista znali, rece Marija.
– Ne, nista nismo znali. Ali ja sam  valjda poceo razumijevati jer je njegovo stenjanje odavalo takvo uzbudjenje da sam ga upitao da li se nesto desilo?
On klimnu glavom i pokaza nam da ga pratimo. Vani je bilo mracno i Hamal je skakutao i kruzio oko nas bas kao da smo njegove ovce. Izasli smo kroz kapiju prema vinogradu i bastama paradajza. Zapinjali smo za zidove, stopala su nam bila izranjavana posto nista nismo vidjeli. Na jednom mjestu, Marija, sjecas li se, lezalo je krepalo magare i ti si se spotakla o njega pa ti je Isus ispao iz ruku – zivotinja je bila jos topla – ali ti si vrisnula i Hamal je podigao Isusa i pruzio ga u tvoje narucje.
– Bilo je tako mracno, rece Marija.
– bilo je tako mracno, da. I dugo smo isli…
– Zaboravljas sakale…
– Ne, ne zaboravljam ih, ali tisina sada kada ja govorim!
Onda smo dosli na vrh brda i vidjeli Plamen. Da li je to Sepforis, Hamale, upitah ja. A on klimnu glavom i rasiri ruke kao na krstu razapeti.  Jesu li ubijali ljude? On opet klimnu. Mnogo? Pitao sam. Da, mnogo je bilo ubijenih i mnoge ce kasnije raspeti. Jer bilo je to odmah nakon Herodove smrti, kada je Juda Galilejski sa svojim trupama osvojio skladiste oruzja i bio na putu da umarsira u Galileju. Mi smo to znali i ocekivali mnogo od toga.
Ali Varus je bio gadan legat.
– Josip srknu malo vina na tom mjestu u pripovjesti, pokusavajuci sasvim bezuspjesno sakriti od nas svoje pokrete.
– Do jutra cijeli je Nazaret stajao sakupljen na brdu. Nakon videcih stigli su slijepi, nakon cujucih stigli su gluhi, nakon zdravih leprozni sa svojim zvoncima.  Stajali smo tamo i sutili svi odreda. Pogledi su nam bili oboreni u pijesak jer On jos nije stigao.  Ni Juda Galilejski nije bio nas Mesija. Trebali bi… rece neko kada je sunce zapeklo. Vise niko nista nije rekao i ja predlozih da se vratimo poslu ali se onda sjetih da je Sabat.  Zene su nam davale vode da pijemo, kao da su nas hrabrile da se saberemo pred necim, osjecali smo kako nas na nesto primoravaju tom vodom, jedva smo se usudjivali obrisati brade.

Mnogo puta sam slusao taj njegov kontinent rijeci tokom spokojnih objeda za dana Priprema. Vise ne znam sta su njegove rijeci a sta cista sjecanja. Svejedno. vidim pred sobom jednu sliku: Mi smo bili ti koji su stajali kraj Puta. Mi  nismo bili od Gospoda.

Leprozni, nakazni, sepavi. Nekolicina prljavih, jedva vidljivih iza zida kraj Kraljevskog druma.
Do poslijepodne poceli su stizati i prvi prezivjeli iz Sepforisa. Bio je to dug karavan, njih vise hiljada. Pustinja se grcila od njihovog zapomaganja i njihovih raskvavljenih usta. Okovani jedno za drugo, gonjeni bicevima legionara, vukli su se ka svom zarobljenistvu na galiji ili u rudniku, ka svojoj smrti na krstu. Djeca i starci. Bilo je uvijek stravicno slusati o patnjama na udaljenim mjestima ali se ipak radilo o bezimenoj patnji. Sada vise nije bilo tako. Mnogi su prepoznali poznanike i prijatelje, culi glasove koje su ranije culi pod drukcijim okolnostima. Okovane ruke s kojima su ranije zajedno hljeb lomili. Usta sto su se smijesila djecijoj igri.

Ranije bi Josip rekao da je svemu kriva ta zelja za slobodom, i to tako strogo da se razumije sta misli: samo ako se drzimo plugova, kozara i zemlje i ne trazimo nista bolje, zivjecemo sretni. Ali tog dana rijeci presahnuse u njegovim ustima, kada je vidio svoje priatelje iz Sepforisa, izradjivace plugova, bez ikakve krivnje porobljene od svjetskih mocnika. Okrenuo je glavu u stranu, nije mogao gledati.

Stajali smo tamo u sjenci masline, zasticeni zidom, i gledali. Ali kada je Josip zakrenuo glavu ja sam pronasao jedan otvor u zidu i provukao se na cestu.
– Hamal je prvi ugledao djecaka. Nije se dvoumio nego se i sam provuce za djecakom.
Svi Nazareni su stajali skamenjeni od uzasa. I niko, najmanje ja, rece Josip – a tada su dolazile suze, uvijek suze, uvijek ta zuljevita saka sto prelazi preko ociju i pokusava sakriti lice – nije ni prstom mrdnuo.
I neki od prokletih legionara – mada bih ja trebao biti vise proklet od njih – vidjese Hamala kako se sunja za Isusom ne bi li ga spasio. Ali Hamal je uspio zgrabiti djecaka i u rukama ga donijeti do zida gdje smo te uspjeli uvuci, Isuse, prije no sto je jedno koplje pogodilo Hamala u ledja; on se srusi i ostade lezati na rubu ceste. Vojnici ga ispljuvase i nastavise goniti nase prijatelje. A mi nismo ucinili nista. Nista.
S tom pricom usli bi u Sabat.

Prevod R.K.

Göran Tunström, Iz romana Pismo iz pustinje


Oni su dolazili jutrima noseci svoje  posude za brijanje. Blistalo je poput zlata , kada su stajali u pijesku uz istocnu stranu nase kuce . Ususkani u svojim dekama cekali su sunce. Bili su to Ben Yussef, Gabrijel krastavcojed, Sepavi Ben Shem i mnogi drugi.  Ne znam zasto su oni dolazili bas k nama da bi uredjivali svoje brade, svoje nokte, svoju kosu  u koju su utrljavali zeleno ulje. Bila su to zlatna jutra, kada su ogromni paunovi kljucali svjeze izdanke iz zemlje i pjesma podizaca voda ispunjavala predio tamo od bunara.Pocuj zvuk naseg mijeha
Pun je hladne vode
Pun je slatke vode
Dodjite sve zene iz sela, dodjite…I Ben Yussef je bio blag kao kakva starica, kada je sklopio svoje ruke:
Ah, ah, ah, ubio sam toliko rimljana u moje vrijeme. Toliko mnogo, toliko mnogo.I smijesio se jednim tako zadovoljnim smijeskom  sjedeci tamo u ljuljasci prekrstenih nogu.
I sepavi Ben Shem odgovori:
Bilo je to poodavno!
A onda su ucutali. Bivse pobjede potonule i nestale. Jer sada se vise nije pobjedjivalo. Umjesto toga doslo  je vrijeme zalopojki, i Gabrijel krastavcojed bio je njihov majstor.
Ova susa, rece on. Ova susa. Za nju su rimljani krivi. Jos otkako su dosli prazne oni nase bunare. Svi ti konji i kamile , sva kupatila. Ta kupatila sto trose toliko vode. Njihova je krivica da mi nemamo vode ni usne da ovlazimo.

–   Da, da, tako je to.
–   govori se da sada ima sest kupatila gore u Cesareji!. Sada, kada je tako malo vode.  Oni se tamo brckaju…

Potom su cutali i cekali  srcuci vruce jutarnje mlijeko, kojim ih je Marija nudila.
A onda su citali tekstove.  Evo jednog od tekstova koje pamtim iz mojih prvih godina u Nazaretu, za vremena u kojem je Crno sunce Tiberije gospodario otuda iz Rima, preko svojih vazala, i cijeli je narod bio ispunjen predstavama o skorom oslobodjenju:”Ovo je rijec gospodinova koja je dosla Hosiji, Beerisovom sinu, u vrijeme Usije, Jotama, Ahasa i Hizikije, kraljeva Judeje, u vrijeme Jeroboama, Joasovog sina, kralja Israela.
Kada je Gospod poceo govoriti kroz Hosiju, prvo mu rece: Idi od doma svoga i nadji sebi nevjernu suprugu i dijete od nevjerne matere; jer u nevjerno otpadnistvo srlja zemlja daleko od Gospoda. I on ode od doma svoga i uze Gomer, Diblaimovu kcer; i ona zanese i rodi mu sina”
I Ben Yussef, taj stari pustinjski razbojnik koji je ubijao i tukao se, ali otkako se ozenio jos jedino pazio dijete, uzdahnu i sklopi svoje ruke:
Ja ne bih nikakav Hosija, mada sam dobio nevjernu zenu i bezboznu djecu. Moj zivot ne bi nikakav znak ili simbol gospodu.
Nije te valjda on ni molio da je uzmes?
Sigurno da sam jedno vrijeme vjerovao da jeste, rece B.Y..
Mora da su se voljeli , starcici, cim su se svako jutro dovlacili k nama. I B.Y. bio je lijep dok je sjedio prekrstenih nogu u ljuljasci i podrezivao vlasi  iz nosa i usiju.
Kada je namazao svoju kosu zelenim uljem, on uzdahnu opet :
Ja, dragi Sabate, sada nas sve primi.
I on podize svog malisana prema suncu, polozi ga potom na ledja ispred sebe, ocisti ga odozdo nagore bijelom lanenom krpom, istrlja mekane nozice, koljena i straznjicu. On ga premaza finim uljem po ledjima, i malim ramenima.
Daj mi sada tvoje ruke, rece on.
I malene sake se ispruzise k njemu, on ih sakri u svojim velikim: ulje za prste, ulje za tvoju dusu, ulje za tvoj nos!
I koze su skakutale po ledjima velike krave, sjenke su jos bile duge I sunce se strmo uspinjalo po nebu.

Proroka sam se je nagledao, rece on i dalje trljajuci djecije tijelo. Cijela pustinja vrvjela je od njih u moje vrijeme.
Ima mnogo vrsta proroka. Nisu oni nista posebno.
Oni imaju kontakt sa gospodom, rece Gabrijel srdito, zategnu deku kojom je bio umotan, i odmahnu glavom , kako bi zauzeo odstojanje od B.Y. rijeci.
He, otpuhnu B.Y.. goli idu i korijenje jedu e da bi culi Gospoda. Cekaj do veceri  pa cu takodje i ja vama prorokovati.
Do tad ces se vec prepiti.
Gabrijel je piljio u pijesak sa odbojnoscu.
Upravo tako, otvoreni su putevi ka Gospodu, vikali su. Proroci, samo su nam stajali na putu , nista se nije imalo uzeti od njih.
Tako su u svakom slucaju bili Gospodinov znak vama razbojnicima.
Kako da ne, kako da ne.

Mlijeko me tako prijatno grijalo tih jutara. Marija je nama okrenutih ledja sjedjela kraj vatre i nalagala jos trstike, ponekad je bilo mnogo njih koje je trebalo posluziti.

Ti pricas toliko mnogo gluposti, rece Gabrijel.
I ti bi cinio isto kada bi imao sta reci.
Sta si ti ucinio u svom zivotu? Nista. Od  nicega ne nastaju ni gluposti ni zlato.
Meni se svidjalo kako mirise oko B.Y. i njegovog djeteta, bio je to jedan drugaciji miris kojeg se jos uvijek sjecam.
B.Y. je pricao kako je ta ulja koja je vec dugo imao, uzeo iz jednog transporta koji je bio na putu do same Kraljice Kleopatre. Oh, pricao je on mnogo takvih pripovijesti, o zlatu i tamjanu, o bljestavim platnima i vrecama zlata.
Gabrijel ne rece nista blistavo:
U svakom slucaju nisam ucinio nikakvo zlo.
I nista dobro. Otkad te ja poznajem ti si samo kukao zbog nepravdi ovoga svijeta. Covjek se rastuzi kada pomisli na tebe.
Budi sretan da imas mene. Ko bi inace izdrzao slusati tvoje lazi.
B.Y.Podize malisana, ne brinuci se za Gabrijela.
Gledaj samo kako blistas, lijepi moj sine, od moje odbjegle zene, Gospod bio sa njom.
A potom se ponovo htio gloziti rijecima, jer ti razgovori bili su njegovo jutarnje provjetravanje:
Bezbozan sam ja zasigurno. Tako i Gospod ima sta raditi. Ja vjerujem da ga to raduje, Gabrijele. Jer sta on s tobom moze uciniti? Kada prelazi svojim prstima preko zemlje svakog jutra da bi nas probudio, ti vec sjedis tamo na tvom krevetu, budan i sam. Aj, aj, aj, kaze Gospod, ovaj ovdje Gabrijel meni ne vjeruje, on uvijek mora sve uraditi sam. Ali onaj tamo nesretni razbojnik B.Y., njega je tesko probuditi.Prepio se vina, dubok je njegov san.
I Gospod me mora propisno prodrmati; Tako i on ima sta da radi. Tako se mi dobro poznajemo. Dizi se i radi, nesretni vole, kaze Gospod. A ja onda odgovaram, tiho, tako tiho da se ne cuje tamo do tvoje kuce: raspusti Gabrijelove kamile da ih ja pronadjem u pustinji i tako zaradim za vino. I za hranu pustinjskom biseru, Gospodin bio stobom, malisa. Nicim te on ne moze primamiti, Gabrijele! Nista ti nema prebaciti, oh kako mu mora biti dosadno dok pusta svoje zrake da se cijede kroz tvoje zalosne zidove.
Ti  nista ne drzis za sveto, rece Gabrijel i ustade.
Biti u strahu od svega nije nikakvo stovanje svetog. Ah, ti ljiljane od mog sjemena, nemoj nikada biti kao ovaj Gabrijel. Cujes li, malisa?!On stavi prst na djeciji stomak i dijete mu se nasmijesi.

Jutro za jutrom istih dobrocudnih zadirkivanja. Jutro za jutrom, ustajao je Gabrijel i odlazio preko polja da bi zadovoljio svoje potrebe, bivao ubrzo progutan od svjetlosti i nikome nije nedostajao. Ali on je bio tu kao nas komsija. Bio je jedan od onih koji su zivjeli u Nazaretu, svi mi , bili smo siromasni, i pomagali jedni druge.

Jadnik, rece B.Y. Bez  zene.
Ni ti nemas zene, rece Ben Shem. Ali tako je mozda za nju najbolje.
Ja imam moje dijete, moj biser.
I on sakri svoje lice za djetetovo tijelo i djecije ruke kopkale su po njegovoj bijeloj kosi.
Kako znati sta je od Gospoda, Josipe? Da li cemo to ikada moci znati?
I svi se okrenuse prema Josipu koji je sjedio u svojoj ljuljasci i puhao u vrelo mlijeko. Ali Josip pognu glavu jos dublje. Lutao je pogledom i nije odgovarao.

Prevod R.K.

Göran Tunström Pismo iz pustinje, uvodno poglavlje

Ovo ovdje je pustinja.
Ovdje sam cijele noci lupao po tankom zidu sto me dijeli od bozanskog. Usred mog lupanja, cini mi se da cujem odgovor , cim ja prestanem , utihne i otuda.
Cin i pasivnost. San i bdijenje. Svjetlost zvijezda ispira moje nagore okrenuto lice.
A jednom, bilo je ono okrenuto nadolje.
Bio sam dijete. Jednoga dana dok sam se igrao pored zabranjenog bunara vidio sam bijele ribe kako se micu dolje u dubini. Niko mi nije vjerovao. Pricas gluposti, rekli su. Taj bunar se napaja iz zemljine unutrasnjosti. Ali jednog ranog jutra, probudio sam se  prije ostalih i isunjao se van. Podizac voda je dosao gazeci kroz mlijeko i tmicu sa svojim bivolima da bi  i nama podigao vodu. Dolje ima riba, rekao sam. On spusti pogled na moje lice i klimnu. Ja zelim jednu od njih. Niko mi ne vjeruje. Podizac voda se nasmijesi  i odmahnu glavom: One se nikad nece dati izvuci mjesinom. Onda ces  ti spustiti mene dolje u bunar, rekao sam ja. On odmahnu opet svojom bjelokosom glavom. Opasno je. Ali ti me mozes privezati u mjehu. Tako cu biti siguran. I podizac voda me poslusa.; skrstenih nogu sjedio sam dobro pricvrscen u koznoj vreci i on je nalozio svojim bivolima da me polako spuste.
Bunar je bio sto cetrdeset stopa dubok. Ljeti je voda bila hladna, zimi topla. Gospod je tako htio.
I vreca se meko odbijala od jednog do drugog zida. Uskoro je nestalo zvijezda iznad mene. Bilo je tamno i tiho, samo udarci mog srca su se razmnozavali  u tom odjekujucem prostoru. Bam, bam bam. Bio sam sam u unutrasnjosti zemlje, sam u univerzumu.Mozda je podizac voda stavio poklopac na bunar, zatvorio me, nestao, ostario i umro. Mozda je sumilo novo drvece u novim gradovima, na novim obalama. Bam, bam, udaralo je moje srce.
A onda sam napokon bio dolje na vodi koju sam tako dugo ceznuo dotaci. Cim sam se nagnuo preko ruba vrece dopliva jedna riba ravno u moju ruku, srebrnasta i bijela, zasljepljujuce blistava i ja povikah: Imam je, imam je. I glas krenu na gore, onako kao sto se iskre krecu…
I neko je jos uvijek postojao na zemljinoj povrsini. Neko me cuo, veza je postojala.
Ubrzo sam ugledao krug sve snaznije svjetlosti nad sobom:  rasprskavajuca kometa.
Pocelo je daniti na zemlji. Ja sam putovao nagore. Crveno sunce bacalo je svoje prve zrake po pjescanom polju izvan sela, mislio sam.
Ali tada , kada sam bio sasvim blizu, uocio sam lica mojih roditelja nagnuta nadamnom. Prestravljena, skamenjena.
Riba mi ispade iz ruku – vijugala je sve nize i nize, i istoga trena kada su me izvukli preko ivice bunara, ja vrisnuh.
Vrisak i uzas su se sreli: Prva slika koju imam od njih. Ali ribu, onu srebrnkastu ribu, oni nisu vidjeli.
Nadnosim se nad svjetlost moje proslosti; nad iskusenja svih tih noci i dana. Duboko u meni svjetluca ona, gasi se i pali. Tamo su susreti i mjesta , geste radosti i straha, znatizelje i ljubavi, tamo su poraz do poraza.
I nocni  zrak je jasan i cist; moje misli providne. Nalaze se u pijesku, u zraku nad pustinjom. One su zmije sto zvece tamo u mraku, one su zrikavci sto testerisu noc na komadice, one su takodje svjetlost tamo dolje u zemaljskom Jerihonu, one su plamen koji je Ivan ostavio da zgasne na drugoj strani Zemlje, sada kada je ispunio svoje obecanje Gospodu, kroz mene.
Istovremeno je to nesto vise nego samo moja proslost; jer nista ne pocinje sa samim sobom, vlastitim rodjenjem. Moje misli prostiru se nadolje i izvan, s onu stranu ljudi, prije Abrahama, prema onom stanju koje je bilo bez oblika i boja, bez dusa, prema moru u kojem sve pociva u svemu.
Svijet ceka, kao sto je cinio oduvijek, takodje onda kada sam se smatrao najslobodnijim od bilo kakvih zahtjeva, kada sam pokusavao ubijediti sebe kako je jedna struna pukla. Takodje tada bio sam  samo jedno od zrna u krvotoku imperija. Bio sam snovi o nekom boljem prisustvu, bio sam helenisticka znatizelja  i radost otkrivanja, ali slobodan nisam bio.
Sigurno da sam vjerovao da jesam kada sam isao okolo zemljom;moji koraci su me vodili okolo, okolo, mada sam ja stalno isao ka buducnosti. Kroz covjeka za covjekom, kroz fasade lica.  Kroz njihove krivudave puteve i tunele vjerovao sam da idem, ali isao sam prema svom vlastitom licu.
Toliko stanica sam prosao, toliko toga sreo, toliko razocarao.
Htio sam zgusnuti svijet i vidjeti sve.
More sam vidio. Valove dok su ravnodusno udarali o obalu. Planinu sam vidio i snijeg koji je blistao prema plavom nebu, zitna polja povijena od zrelih klasova. Svijet sam vidio i sve je bilo od Gospoda, takodje i grbavac u Tyrosu, onaj bez nogu izvan Jerusalema. U travi sam vidio Gospoda i u oku lesinara.
Prevod R. K.

Göran Tunstrom, iz romana Pismo iz pustinje

Bezbrojni su uvjeti koje covjek postavlja covjeku. 

A sada moram govoriti o Ivanu, mom rodjaku, Elizabetinom i Zakarijinom sinu kojega sada zovu  Krstitelj. U njemu nema vise niceg sto se smijesi.
Da li je moglo biti dugacije?
To ne znam  – a sada je  i svejedno: sreli smo se kao djeca, sada pripadamo jedno drugom kao vjetar i jedro, kao sjekira i udarac.

Pa ipak – ili mozda bas zato, medju nama se stalno odvijala borba – borba u kojoj niko ne pobjedjuje niti gubi.

Njegovo djelo je uskoro ispunjeno, rekao je zadnji put kad smo se sreli na drugoj strani Jordana.
Jos mu samo smrt nedostaje. Taj posljednji uvjet koji mu njegov zivot postavlja. Jer vrijeme je stiglo, rekao je. Ali vrijeme ,ovdje u pustinji gdje se ja nadnosim nad svjetlost moje proslosti, svjetlost koja jeste sva moja iskusenja, besmislen je pojam. Dogadjaj koji se odigrao tu malocas, zrcali iznenada neki drugi koji se odigrao “nekada davno” i obratno.
To je kao da se kreces unutar prizme (zar ja nisam rodjen pod rasprskavajucom kometom!) Sve je sakupljeno u tebi. Vrijeme je zabilo svoju sjekiru u dusu i ova jos podrhtava od udarca.

Moje najranije sjecanje na Ivana: dosli smo jasuci na magarcima, Josip i ja, niz padinu kroz breskvike, a bilo je to u ono vrijeme u godini kada su stabla posuta roza cvjetovima, bilo je to u vrijeme kada su anemone blistale crvene po padinama prema Genezaretskom jezeru. Pratio sam ga na jednom od njegovih potraga za drvenom gradjom. Marija je po obicaju bila umorna, valjda od mene.

-I prijace ti da ostanes gore nekoliko dana, rekla je na svoj zaokolisni nacin. Elizabeta i Zakaria ce te paziti dok Josip pregovara sa svojim ljudima. Ali fino se ponasaj, znas da su stari.

Da su bili toliko stari zaista nisam razumio. Skrenuli smo dolje prema njihovoj kuci, jos se zivo sjecam kako se moj magarac zaletio ravno u jedno od stabala tako da cvjetovi popadase po nama, zaplicuci se u mojoj kosi i magarcevoj grivi. Zapleli smo se u granje i stajali nepomicni. U dvoristu je stajao Ivan, nagnut nad kosarom a u kosari sjedila je stara Elizabeta; bila je lagana kao perce, njezina kosa bijela, koza tako providna da si se jedva usudjivao dotaknuti je. Kosara je stajala na  klupi i Ivan se bas spremao da je podigne na svoja ledja.On zastenja i cucnu,
pricvrsti remen oko glave i podize se uz trzaj. Tada je pogledao prema nama.

Dolazi neki svijet, tata.

Tada sam takodje vidio Zakaria, visokog, bjelobradog starca u ljubicastom mantilu.
Sjedio je na kamenu na jutarnjem suncu i premazivao hljebove uljem; bilo je jasno da su  nekud krenuli.

Josip sjaha i ode do Zakaria.
Budi pozdravljen rekao je i izgledao smuseno. Bili su tolko razliciti; Josip, mali i kvrgav,nesiguran u to kakav ce utisak ostaviti, uvijek spreman sakriti se iza djela. Zakarija ogroman jos i u tim godinama, ocit sve do zelje i radosti u njegovim ocima.
I on se podize polako.
Cekaj malo, Ivane, spusti Elizabetu.
Imamo goste.

O dragi moj, rece Elizabeta. Je li to Isus? Pridji blize ,djecace, da te pogledam. Ja vidim vrlo slabo.
Prisao sam joj i ona je presla rukom preko mog cela i mojih obraza, zaboljelo me cijelo tijelo, okrenuo sam glavu, htio bjezati. Bila je tako fina dok je sjedila tamo u kosari, tanke vlasi kose leprsale su na vjetru, i kada se okrenula ka Zakariji i Ivanu bilo je u tim pogledima koje su razmjenjivali neceg sto ja nikada nisam vidio. Ivan je stajao spustenih ruku i posmatrao me.
Djelovao je toliko starije od mene, sasvim sigurno bio je jaci.

Zdravo, rekao je.
Zdravo, odgovorih ja.
Djeco moja! rece Elizabeta. Idite i donesite nam malo mlijeka. Usput cete se upoznati.

Ne dozvolite da vas ometemo,rece Josip. Bili ste krenuli…

Samo na izlet, rece Elizabeta. Moji momci su mislili da bih trebala vidjeti planinu. Predvidjaju mi valjda skoru smrt.
Smijesila se tako toplo da sam se ponovo morao okrenuti od nje.
– I kako je Marija…
Jedan sat kasnije Josip se oprostio i uputio se ka sumama gore na sjeveru. Cim smo vidjeli kako iscezava u suncevoj izmaglici sto je lezala nad jezerom uputismo se i mi na zakasnjeli izlet.
Ivan je nosio Elizabetu na ledjima, u kosari od vrbe. Isao je brzo uz brda, pognut kao kakav starac, remen oko cela urezivao se u kozu. Njegovo lice bilo je zgrceno,cijelo je vrijeme gledao u zemlju kako se  stopala ne bi poskliznula.
Elizabeta je blistala. Smijesila se prema Zakariji i meni koji smo isli za njima. Sto smo se vise uspinjali nad jezerom to je ona zracila vecom zivotnoscu.
– Ja sjedim ovdje a mom jadnom sinu je tako tesko,tako tesko. Mahnula nam je. Kakvog sina ja imam…a vidi tamo Zakarija, ko je to sto lovi ribu? A gledaj onamo, izgleda da su kod Gabrijela dobili prinovu – nisu li ono pelene sto se suse? Da, veliki svijete! uzdahnu ona zadovoljno. Uz strmine, izmedju stijenja i mirisnog zbunja zalfije, izmedju blistavih anemona i trnovite makije.
Sitno kamenje se odrusavalo za Ivanom.

– Nemoj se premarati djecace, rece Elizabeta. Ako ne mozes vise zaustavicemo se ovdje.
– Nastavljamo, rece Ivan , mada sav u goloj vodi – krupne kapi su mu tekle niz obraze.
– Zar nije Marija bila tuzna kada si krenuo k nama? uzviknu Elizabeta.
Bili su visoko iznad nas kada je to uzviknula – Ivan je isao brzo.
Ja nisam odgovorio. Jedan veliki plac bio je na putu da se probije van. Sve je toga dana bilo tako posebno, sve tako lijepo i … kako da kazem … Blisko. Bili su tako bliski ovo troje ljudi. Bili su ocigledni. Ne kao kod kuce.
Mislio sam: kako li je to osjecati majcina ledja tako priljubljena uz svoja. Je li toplo, sigurno? Te ruke sto su me milovale po celu. Takvih ruku nema kod kuce.
Nije bilo ni ovakvih izleta. Ni Marija ni Josip nisu pripadali toj vrsti ljudi koja umije uzviknuti: gledaj, kakva lijepa ptica! Oni su zadrzavali dah pred takvim stvarima. Oni nisu znali zastati kraj paukove mreze i reci :Psst! Gledaj ga kako radi – kakva divna mreza!

Oni nisu znali sjesti u travu i odmarati kao sto su Zaharije, Elizabeta i Ivan cinili.
Odjednom sam pozelio da je Mariji stotinu godina, da je lagana kao pero, da joj je kosa blistavo bijela i da mi je dato da je stavim u korpu i nosim daleko kroz vinograde. Ja bih joj stavljao zrelo grozdje u usta i govorio: Jedi mama, jedi!

Nije bilo tako. 

I gore, iznad samog Genezaretskog jezera, dijelili smo njihov kruh. Magarci su skakutali izmedju stabala, sa polja gorusice stizao je snazan miris meda, i kraljevski ribic, ta najljepsa ptica od svih koje je Gospod stvorio, lebdio je iznad nas kao neko plavozeleno sunce.
Ova ptica, rece Zaharije, dolazi ravno od gospoda k nama. Zato je tako sramezljiva, zato se drzi na odstojanju. Mozes li je vidjeti, Elizabeta?
-Ne. Gospod smatra valjda da sam vec vidjela sve sto mi je bilo potrebno.
Ali zvucala je tuzno i ja se podigoh i ispruzih ruke prema nebu.
I ptica doleti ravno na moj kaziprst, sjede na nj i obavi ga svojim kandzama. Ja ga odnesoh do Elizabete i kleknuh:
Gledaj, rekao sam, pogledaj ova pera, ovu bijelu liniju na krilima, pogledaj ove bijele grudi. I kljun, vidi kako je dug i crven.
Mada je najljepsi kada leti, razumije se. I ja potrcah s podignutim prstom preko polja sve do strme padine prema jezeru i tamo ga pustih i on se uzdize uz odusevljeni kliktaj prema nebu.
Bio je nalik bljestecem dijamantu.. Ali kada sam se vratio svi su sutali.
Jesam li ga prerano pustio? Hocu li ga zamoliti da se vrati?
Nisu mi odgovorili.
Prevod R.K. 

Göran Tunström. iz romana Pismo iz Pustinje

90-95
Sunce je bojalo gola brda u crveno ali su skeleti koji su obrubljivali put na posljednjoj dnevnoj etapi bili bijeli. Mrtve kamile, magarci, pustinjski psi. Svaki karavan je ostavljao svoj doprinos pijesku. Jedno zdrijebe je trckaralo kraj mog magarca. Nenatovareno, slobodno. Skakutalo je oko majke, za odmora pilo mlijeko, poskakivalo na straznjim nogama, frktalo i vriskalo.Ja sam ga zadirkivao trskom, golicao ga po usima kad bi se primaklo, bas smo se zabavljali. Blistavo crne koze, vitko,gipko, ma bio sam potpuno zaljubljen. Johanan se bio vratio na svoje mjesto u procelju; jos otkako je stigao kroz gradsku kapiju i vidio me – bas kad sam smrdljiv i blatnjav uzjahao na svog magarca, nije pogledao prema meni. Vjerovao sam da ga boli glava od vaznih priprema. Zato mi je trebalo zdrijebe. U njegovim ogromnim ocima odrazavala se Amhara, njezin uzas kada mi je trece jaje ispalo u vodu i ostalo lezati izmedju nas. U ocima zdrijebeta vidio sam sve sto sam zelio vidjeti: Trenutak kada se okrenula prvi put, sa cupom na glavi. Izgled njenih stopala dok je trcala izmedju drveca, taj teski pogled koji je nas je povezivao. Da sam bio carobnjak promumlao bih nekoliko vradzbina i odletio u te ogromne oci, zatekao se u vremenu koje je vec bilo proslo.Sa Amharom kraj sebe setao bih polako kraj kanala za navodnjavanje i… Ne, vec tada je to bilo nemoguce, zajednicki zivot bio je nemoguc. Tokom popodnevnog odmora nesto se moralo desiti sa zdrijebetom. Neko ga je povrijedio. Primjetio sam to tek nekoliko sati kasnije, bas kada smo skrenuli u jednu siroku dolinu zvanu Uvala smrti. Slana jezerca su svjetlucala na suncu i odasiljala svoje prizmaticne zrake, bilo je teko disati i skoro svi su posezali za mjehovima sa vodom. Zdrijebe poce zaostajati objesene glave, nije ga zabavljalo moje golicanje trskom po usima,nije vise bilo onako zivahno zaigrano. Vise puta je stalo i zaostalo ; ja sam pustao mog magarca da ga priceka te smo tako sve vise i vise klizili prema kraju kolone. Bezvoljno se dopustalo pogurati jos malo. A onda vise nije islo. Odbijalo je podici se i kada sam sjahao i krenuo prema njemu vidio sam da dobro krvari: neko mu je rasjekao trbuh, pijesak je za cas pocrvenio. Ja mu se bacih oko vrata i poceh plakati. Ono je sadrzavalo, mislio sam, cijeli svijet; onaj o kojem niko drugi nije trebao nista znati. Sadrzavalo je vazan dio mog zivota, bilo stan i posuda mojih zelja, mojih ceznji. Milovao sam ga i plakao neutjesno sve dok vojnik sa kraja karavana ne dojaha do mene. Uzjasi i nastavi, naredi on. Ali zar ne vidis, rekoh… Niko ne smije zaostajati, odgovori vojnik. Ali mi ga moramo spasiti! Pozuri djecace. Zdrijebe je vec gotovo, rece on gledajuci ga ravnodusno. Oni  ce se pobrinuti za njega… Pokaza prema nebu. Jedno crno sunce pocelo se uoblicavati. Sa svih strana dolijetalo je crnilo prema jednom pokretnom centru i zgusnjavalo se prijeteci. Lesinari. Noge mog zdrijebeta popustise i ono se srusi povlaceci me za sobom. Vojnikov bic je fijukao iznad mene – ne da bi me udario vec da  bi me nagovorio da prestanem sa nemogucim. Hoces li da ostanes sam ovdje pa da te napadnu razbojnici? Svejedno mi je, rekoh ja. To ti nije pametno djecace. Pogledaj kako je karavan daleko ispred nas. Vec je izgledala mala, tamo u dolini, ta duga vijugava kolona kamila, magaraca,nastresnica bogatih trgovaca sasvim naprijed u vrhu, sive odjece siromasnijih na repu. Daj mi svoj noz, vojnice! On zatrese glavom, baci mi noz i uze piti iz svog mijeha. Ja polozih zdrijebetovu glavu u svoje krilo i zabih mu noz u vrat; gusti mlaz krvi potekao je po hlacama. Misici na vratu se opustise, glava oteza. Ono sto je bilo Amhara, ceznja, svijet – oteklo je u pijesak, iscezlo. Ja ustadoh, podjoh prema mom magarcu. Vojnik je gundjao nestrpljiv. Stici cu ja, rekoh. Valjda hoces, rece on i udarcima nagna svoju zivotinju na trk te nestade za  prvom dinom. Lesinari su bili svud po zdrijebetu, njih cetrdeset, pedeset; zaglusujuci tutanj lepeta krila. Nije ih zabrinjavalo moje prisustvo dok su praznili posudu moje proslosti. Poceli su straga, i jeduci disciplinirano probijali se kroz zdrijebetovo tijelo. Krckanje kostiju i prstanje hrskavice, zila i pokozice. Nisu se osvrtali, radili su svoj posao. Kada bih kasnije, kroz otvor na mojoj samostanskoj celiji vidio lesinare kako jedre po nebu, znao sam da sa sobom nose i dijelove mene. Ali dolje na zemlji, na mom putu ka samostanu, ja pridjoh skeletu mog zdrijebeta, odlomih jedan komadic sa ociscenog grudnog kosa, jednu malu kost, suhu i bijelu, probusih rupu u njoj vrhom noza te je uz pomoc jedne zile objesih sebi oko vrata. Bio sam si stvorio djetinjasta ocekivanja od samostana, o tim tamo ljudima, koji su proucavali spise.Vjerovao sam da ce u blizini ucitelja Pravednosti sve biti pravedno, gorljivo. Susret sa Gabrijelovim sinom Johannanom vec je zabio klin sumnje u predstavu koju sam imao o tom najsvetijem stanistu koncentracije. Bilo je to korisno..Naucilo me nesto o sivilu, toj mjesavini svjetla i tame. U Jerihonu su mnogi napustili karavan, drugi su nam se pridruzili da bi nastavili putovanje ka Indiji. Rabi Simon podize svoju ruku iznad Johannana i mene: Sada da sklopite mir dok vas ja ne ostavim u samostanu! Ti, Isuse, tako znatizaljan, mozes pogledati malo po gradu – ja imam nekoliko poslova da zavrsim. Ja ostajem ovdje , rece Johannan. Cinite kako hocete. Uskoro cete sjediti jedan kraj drugog u mnogo manjem prostoru. Bilo je tako gorko cuti tu presudu nad nama. Bili smo na putu prema najsvetijem od svih samostana. Trebali bi biti strogi monasi, slobodni od intriga i svadja  jerusalemskog hrama. Da li je bilo ispravno nastaviti put tamo? Sta ce se desiti ako stignemo? Stvorice se tabori, nastace unutrasnji sukobi,koncentracija pred Gospodom ce trpiti. Zar nije postojalo ni jedno mjesto na ovom svijetu koje je izuzeto od svega ljudskog? Sjedio sam pod jednim drvetom na trgu i promatrao ljude. Zelja da posjetim palacu u kojoj je zivjela Kleopatra i o kojoj je ben Yossef toliko pricao je nestala. Nestala je i zelja da odem do izvora i napijem se. A to sam mu bio obecao. Znas, tamo se nalazi najbolja voda u zemlji. Popij jednu zaimacu i misli na starog razbojnika, rekao je. Qumran! Nikada nisam vidio nesto ljepse. Bilo je predvece kada smo se primakli bijelim zidinama samostana koji je lezao na jednoj uzvisini nad jezerom. Vecernja svjetlost je prevlacila svoje zrake preko zidina milujuci ih. Bio je tako velik, citav jedan grad – bio je to moj buduci dom, usred neplodnosti. Vidio sam nekoliko krosnji koje su se uzdizale iznad krovova. Ptice su cvrkutale, blagi miris smole prodirao je do nas, cinilo mi se da cujem zubor vode. Sta je jerusalemski hram u poredjenju s tom cistotom sto zatice? Istina, bio je veci i mocniji ali ipak – jedna djetinjasta i hereticka misao proleti, poput ptice, kroz moju glavu: bio je zaprljan ljudima. Stajao sam pred ulazom i prelazio prstima preko bijelog krecnjaka kad se vrata otvorise: nikada necu zaboraviti tu prvu setnju kroz hladovinu, tisinu i mir. Ulica za ulicom – prazne – unutra u mracnim sobama kraj upaljenih vostanica pokreti sto govore o zivotu. Skrenuli smo na uglu jedne ulice: novo zadivljujuce  iskustvo: redovi belagonija, rododendrona i hibiskusa  pretvarali su bijele zidove u plamtece. Mali vrtovi sa mirisom bazilike, vrtovi zacina sa jacim mirisima. Te male kapele! Klupe u hladu cempresa na kojima je neko sjedio i citao ne podizuci glavu. Mali trgovi, jedan golubarnik,  jedan bazen. Samo noseci stubovi koji su pridrzavali lukove svoda iznad nas, kakvo majstorstvo. Sve je ovdje bilo posvecena koncentracija i cistoci, svaki kamen je ugradjen na svoje egzaktno mjesto kako bi podsticao mir. Svaka misao ovdje trebala je pratiti taj red i tako biti usisana direktno ka Bogu. Ako se mogu tako izraziti, ja sam cinio upravo tako, u svakom slucaju tada. Svijet je umro, ja sam htio biti misao. Smjesta.
Prevod R.K.

Göran Tunström, iz romana Pismo iz pustinje

83 – 89

Bilo je to u onaj cas kada je opna rose iz nebeskog ambara oplodjavala zemlju. Ja sam se isuljao iz mog bivaka i prosao kroz oazu do na drugu stranu. Htio sam vidjeti sunce kako se uspinje nad pustinjom a htio sam se i ugrijati – nocna studen bila je stravicna. Sa kuhanim jajima koje mi je Marija spremila sjedio sam kraj vode sto je strujala kroz oazu. Nekoliko zena vec bilo je budno i pralo ves na stijenju dok su se njihova djeca igrala i gackala po mulju. Jedan magarac stajao je nepomicno ispod tamarisa a jos nize, ispod mene, pod razigranim sjenkama palme sa datulama jedno tele gasilo je zedj.

I ja sam gasio svoju zedj za svijetom. Sa svakim korakom kojim sam se priblizavao samostanu u kojem cu provesti narednih nekoliko godina svijet je bivao intenzivniji. Posvuda sam mislio: Ovdje mogu ostati i biti sretan. Ovdje mogu postati. Promijeniti ime, odjecu, zaboraviti svoju proslost.
Ovdje moj zivot moze zaokrenuti ka necemu drugom, jednako nepoznatom kao sto je put koji sam si bio zacrtao nepoznat.
Jedno djevojce se sagnu nad vodu da bi napunilo svoj cup. Stavi ga na glavu i krenu natrag prema oazi. Na samoj kapiji – ja sam sjedio na samo nekoliko metara odatle – ona se iznenada okrenu i nasi pogledi se sretose.

Covjek vidi. Ali postoje trenutci koji iznenada udvostrucavaju, udesetostrucavaju svijet u kojem si do malocas zivio. Kao da se bas tu pred tvojim ocima odjednom rasiri pet novih kontinenata.
Djevojce se okrenulo i pretvorilo se u zenu.
Bas tada, kada su njene oci srele moje,kada su se njene usne malo razdvojile i pokazale bijele zube i crveni jezik desio se preobrazaj.
Jedan trzaj prodje kroz mene. Moje tijelo zapade u stanje slicno onom kod zemljotresa: moja stopala nisu osjecala cvrsto tlo pod sobom, izgubio sam osjecaj za to sta je gore a sta dolje. Odjednom sam znao nesto sto nisam znao.

Ona je stajala bas na onom mjestu gdje je sjenka sretala svjetlost jutarnjeg sunca, njena bosa stopala su razrovala fini pijesak. Jedna ruka bila joj je podignuta do cupa zbog cega su se njena ledja i njeni bokovi savili u luk divan kao neka jos neotkrivena geometrijska forma.

Ne znam zasto ali bio sam polozio u pijesak ispred sebe ona tri kuhana jajeta kojima me Marija darovala.
Ja uzeh jedno od njih, oljustih ga, pojedoh malo, ustadoh i krenuh nekoliko koraka prema njoj.
Kako se zoves? pitao sam tiho tako da zene dolje na vodi ne cuju.
Amhara, kci kalajdzije Gideona.
Ja joj pruzih jaje. Ona ga uze, vrhovi nasih prstiju se dotaknuse. Ona pojede malo i vrati mi ostalo.
A onda poce trcati.
Ali nije trcala prema gradu. Medju stabla. Ja sam pokupio preostala dva jajeta i krenuo za njom.
Ona se sakrivala iza drveca i provirivala. Nije se smijesila, njen pogled je pocivao tezak kao kamenje na meni – jedva sam se kretao za njom. Cim bih se malo priblizio stajala je vec za drugim drvetom, malo dalje.Ona je poznavala svaku stazu , ja nisam.  Posvuda je pronalazila gazove na kanalima za navodnjavanje – ja sam ih promasivao i bio prinudjen kretati se duplo vise od nje. Cesto nas je razdvajao samo jedan kanal i visoki nasip – pa ipak sam ja bio na drugoj strani. Htio sam da placem – tijelo mi je bilo tako otezalo od njenih pogleda.

Ja se zovem Isus, rekao sam, ali jezik nije htio da me slusa.
Ona nije odgovarala. Stajala je na drugoj strani kanala. Sjede na ivicu kanala i ja ucinih isto na svojoj strani.

Nije to bio dan rijeci, bio je to dan zemljotresa, bile su to sekunde odmah nakon, bio je to pocetak novog poretka stvari. Razgovarali smo u tisini.

Ja sam rekao – bez rijeci:
Volim te Amhara

Ona je rekla – bez rijeci:
Volim te Isuse

I jedino sto se culo bilo je nase tesko disanje i pucketanje jutarnjeg vjetra koji je bio prodro u krune palminog drveca. Ja sam rekao bez rijeci:

Ja sam na putu prema Qumranu. Za sat vremena odlazim.

Ona rece: Ja znam, zato sam tako tuzna.

Tisina postade nestrpljiva:
Ali mi necemo nikada zaboraviti jedno drugo.
Ne, ja cu cesto  dolaziti ovdje sama i niko nikada nece saznati za nas.

A ja cu sjedjeti nad mojim spisima, uceci godinu za godinom, nauciti se novom jeziku koji ce plasiti moju majku, ali tebe nikada necu zaboraviti.

Ja cu se uskoro udati – moj muz je vec stigao – dosao je juce da pripremi nase vjencanje. Ja cu mu roditi djecu, ona ce se smijati i plakati, ali tebe necu nikada zaboraviti.

A ja cu izbaviti moj narod od rimljana i ici u borbu i mozda poginuti – ali tebe necu nikada zaboraviti.

Ne odvracajuci pogleda od mene ona izvuce jednu snalu iz svoje kose i ubode se u prst.
Kada je snala bila crvena od krvi ona je baci preko kanala meni. Ja ucinih isto sto i ona i vratih joj snalu natrag.

Bili smo ozbiljni kao stabla cedra, teski kao pretovareni brodovi usred oluje, bili smo nijemi kao pustinja pod podnevnom suncem.

Ja cu ostati bez zuba, moje grudi ce omlitaviti, moja stopala ce pocadjaviti – ali tebe necu nikada zaboraviti.

Ja cu biti izdan, ponizen i pobijedjen – ali tebe necu nikada zaboraviti.

Nokte sam zamalo odvalio, ali sam oljustio drugo jaje, odgrizao pola a pola bacio noj.
Ona pomilova glatku kozu jajeta i stavi ga u usta.

Znali smo oboje da bismo mogli ici po zraku i sresti se ali tada bi sve zavrsilo. Stvari bi pocele da se krecu ponovo, svi tockovi bi se pokrenuli – svijet bi nas usisao u borbu koju mozda niko ne bi prezivio.

Drzao sam u ruci trece jaje i upravo ga namjeravao baciti preko k njoj, kada  jedan kamen doleti straga i pogodi me u ruku. Jaje pade, odbi se nekoliko puta niz padinu i uskoci u kanal, potonu polagano prema dnu, bjelasajuci se. Amhara ustade prestravljena , uhvati se za grlo.
Kada sam se okrenuo vidio sam djecije oci po svuda. Bilo je mozda dvadeset, mozda trideset crnih garavih ociju u sikari. A iza djece ucinilo mi se da vidim bijelu halju. Johananovu.
Amhara je odjednom iscezla, ja sam  pokusao bjezati i nisam znao u kom se pravcu krecem prije no sto sam se nasao kraj kapije kod koje sam sreo nju – cup je jos stajao u pijesku, zene dolje kraj vode  podigle su glave kada sam se pojavio. Djeca su me pratila. Bilo ih je najmanje petnaestoro i svi su bacali kamenice. Najmanji su bila najblize – oni stariji, nesto dalje, jos su se kolebali, ali na samom zacelju nazirao sam opet Johanana.
Trcao sam kroz tijesne gradske ulice. Bilo je to u onaj cas kada se iz kuca izbacivalo gnojivo. Na malim ulazima u prizemlju stajale su zene i bacale na ulicu nocno gnojivo – posvuda su se pojavljivale gomile. Sa gomila se podizala topla para i leptiri koprivari i ibisi su kruzili u rojevima oko njih. Magarci su stojali spremni da budu natovareni i odnesu gnojivo u polja. Nije ih bilo moguce zaobici – bio sam prinudjen gaziti ravno kroz gomile koje su ponekad bile tako duboke da sam su mi sezale do koljena. Od jednom sam se nasao u jednoj slijepoj ulici i kada sam se okrenuo sva djeca su stajala tamo smijuci se i bacajuci svoje kamenice. Oni ce me ubiti, pomislio sam, ali ja ne zelim umrijeti, stojeci uza zid.
Mnogima od njih nije bilo vise od pet sest godina. Bili su to najrazdraganiji bacaci, jos neduzni, cinili su samo ono sto bi im se reklo.
Johanan?
Zasto je cutao u hramu?
Pojurio sam ponovo kroz jednu gomilu gnojiva i uspio odgurnuti djecu. Smijali su mi se i nastavili me progoniti. Poznavali su taj labirint koji me opet i opet tjerao u slijepe ulice i zakovane ulaze. Igrali su se macke i misa. Kao da su uzivali gledajuci moju zbunjenost i moj uzas. Vonjao sam kao da me krava povratila, odjeca mi je bila kaljava. Oh, ta neduzna djeca, kako su samo uzivali.
Prosao sam pored mnogih zaposlenih zena i muskaraca u ulicicama. Gledali su me cuteci, razmjenjivali poglede, uctivo se izmicali ali nisu ni prstom pomjerili kako bi zaustavili djecu. Jurio sam dalje. U jednom sokaku, takodje slijepom, bio je jedan otvoren ulaz i ja utrcah u njega, uz mracno spiralno stepeniste i nadjoh se nenajavljen u jednako mracnoj prostoriji u kojoj sam postepeno izrazlikovao desetak osoba,zena i djece. Njihove oci su se osmjerile ka meni iz svih pravaca.
-Pomozite mi, rekoh sapatom. Bile su to prve rijeci koje sam uspio izgovoriti naglas otkako sam izgovorio : Volim te, Amhara. Zvucalo je kao jedna jedina neprekinuta recenica.

Ali kao da sam prozivio svoj zivot izmedju prve i posljednje replike.

Bio na dugom putovanju i vidio svijet, dobio svoje i sada ponovo bio kod kuce.
Jedna od starijih zena ustade. Njene oci su bile ranjave i slijepe. S ispruzenom rukom prodje pored mene.
Cuo sam njene korake niz stepenice.
Neka druga ustade i dotaknu me.
Dodji, rece ona.
Izasli smo na terasu gdje je menta rasla u saksijama. Ja pogledah dolje na ulicu zasticen rastinjem. Djecaci su stajali dolje i pokusavali se probiti unutra ali zena ih je zadrzavala.
Na samom kraju sokaka , na propisnom odstojanju od drugih, uzdisuci, ali blistajuci od poruge: Johanan.
On koji se ponizio tako sto je cutao bez stvarne potrebe. Zena koja me izvela pokaza preko krovova.U daljini mogao sam vidjeti siluete palmi kraj kojih je logorovao karavan. Nista me nije pitala – kao da su u toj sobi svi znali zasto je covjeku potrebna pomoc. Kao da su sjedjeli tamo u svom mraku samo da bi mogli pomoci. Negdje u svijetu oni postoje. Oni sto ne odbijaju nikog, ne zacepljavaju nos, sto se ne smiju omrazenom dijalektu.
Samo pokazu put preko krovova.
Bilo je jos rano jutro kada sam pobjegao, skacuci preko zidova, terasa, malih vrtova sa njihovim rodama,rastinjem i lebdecim ibisima. Cinilo mi se da letim preko crvenih na suncu susenih zidova i na mnogim krovovima  zene i djeca ustajali su su od svog posla, gledali dugo za mnom i niko nije podigao svoju ruku prema meni.