ČEMU ME JE NAUČILA SAHARA, Almir Uzunović

zamislite savršen avgustovski dan, plavo nebo nad nama i sunce koje se igra sjenama po kamenu pješčaru od kojeg je sazdan grad nirnberg. čaroliju koja nas svake godine vraća u ovaj grad nisam vješt opisati. dio nje leži u samom gradu, jednom od najljepših u njemačkoj, a dio u festivalu bardentreffen, smotri vorld i kantautorske muzike koja početkom avgusta srednjovjekovni nirnberg nakratko pretvori u muziku. svako kadar da drži muzički instrument u ruci tada izađe na ulice, balkone i stepeništa da bi svirao ili barem pokušavao odsvirati nekoliko akorda. u tih nekoliko dana festivala nirnberg se pretvori u gigantsku pozornicu za nastupe muzičkih zvijezda i onih koji će to tek postati; nirnberg tada postane mjesto na kome se šire muzički horizonti.

nataša i ja smo tog augustovskog popodneva, moglo bi to biti 2014 godine, šetali od pozornice do pozornice, provlačeći se kroz more ljudi, raspoloženi ponešto od nekoliko dobrih koncerata koje smo gledali i slušali tog dana a dobrim dijelom od perfektnog domaćeg franačkog piva. na jednoj od najvećih pozornica nastupala je pjevačica iz zapadne sahare, egzotičnog mjesta o kojem tada nisam znao skoro ništa. možda sam nekada prije i čuo za front polisario kao i za marokansku okupaciju ove zemlje, ali te činjenice u tom trenutku nikako nisam mogao povezati sa ovim festivalom i nastupajućim koncertom. azizi brahim, kako se zvala ova umjetnica, privukla me moja ljubav prema saharskom bluzu i njegovim hipnotičkim melodijama velikim kao sahara. nisam znao ni kakva je ta muzika koju aziza stvara, da li uopšte ima veze sa bluzom tuarega ali je zvučalo previše egzotično i nesvakdašnje da bi se propustilo.
a onda se na stejdžu, samo pivu kasnije, pojavila stidljiva djevojka sa predivnim glasom i počela pjevati. prvu pjesmu, bješe to hulud, otpjevala je pomalo lomljivim glasom da bi nastavila sa gdeim izik, pjesmu punu sjete i gordosti o, naučiću to kasnije, protestu okupiranog zapadno saharskog naroda protiv marokanskih ugnjetača, iskri koja će nekoliko mjeseci kasnije zapaliti skoro cijeli arapski svijet i doživjeti jednako tužnu sudbinu kao i arapsko proljeće. u tih nekoliko minuta desilo se nešto što bi se moglo opisati kao magija muzike, nešto veliko i moćno prešlo je iz njene muzike na mene i obuzelo me u potpunosti. a ta muzika imala je u sebi sjete pustinjskog bluza, plesnih ritmova afrike, ljepote obalskih zalazaka sunca, ali prije svega njezina muzika je pričala priče. kakve je to priče aziza pričala ja naravno nisam mogao razumjeti, ali o čemu god da je pjevala ona je to činila iz duše.
ostatak festivala je prošao u sjeni ovog koncerta tako da se ostalih koncerata više i ne sjećam – aziza je za mene bila otkrovenje festivala!
po povratku u berlin bacio sam se na opsesivno i temeljito istraživanje djela ove umjetnice. sedmicama i mjesecima će aziza brahim biti moja saputnica na trkačkim treninzima, azizina muzika i ja ćemo (u zdravlju i veselju) pretrčati stotine kilometara zajedno.
i onda sam, kako to već biva, poželio saznati o čemu to ona pjeva i počeo sakupljati i gutati sve moguće informacije o zapadnoj sahari. ubrzo ću naučiti da je količina informacija o zapadnoj sahari, barem na jezicima koje ja razumijem veoma mala te da nije moguće pronaći ukupno više od deset knjiga o njoj.

većina izvora o zapadnoj sahari je eurocentrična te početak istorije ovog dijela planete smješta u povečerje devetnaestog vijeka u doba osnivanja kolonije španska sahara. bilo je to vrijeme propasti španskog carstva na američkom i azijskom kontinentu i taj komad pustinje je bio nešto što je negdašnja slavna kolonijalna sila, ne bi li sačuvala narušeni ugled imperije očajnički željela pokoriti i zadržati. zapad sahare je tada bio mistično mjesto rijetko nastanjeno kamilama, nomadskim plemenima, još rijeđim trgovcima robama i robljem i ponekim vjerskim dostojanstvenikom, sa kompleksnim pravilima pustinjskog života, podložnog surovoj prirodi i labilnim plemenskim savezima koji bi mirne nomade u tren oka pretvarali u okrutne razbojnike i pobunjenike. španski kolonizatori su stoga pokazivali interes samo za atlantsku obalu bogatu ribom, ostatak teritorija ih nije pretjerano interesovao. tako je i španska vlast na teritorijama koje su koloniztori nazvali crveni kanal i zlatna rijeka (saguia el hamra i rio de oro) sezala tek u okolini nekoliko priobalnih utvrđenih naselja i garnizona.
ovakva situacija će ostati skoro cijelo stoljeće. preživjeće saharski narod mnoge suše, dizaće ustanke i vodiće ratove koji će razne vojske, ponešto španske ali uglavnom francuske gušiti u krvi, ne bi li sačuvale interese imperija kojim su služile i nametnuli nove i vještačke granice povučene kroz saharski pijesak, ondje gdje osim poneke oaze i karavanskog puta ništa drugo nije ni postojalo.
pročitaću i to da je usred tog pijeska postojalo kompleksno društvo bazirano na matrijarhatu, da su ljudi živjeli u velikim porodicama koje su uključivale i robove. saznaću da su saharci imali bogatu usmenu i muzičku tradiciju koja je pripovijedala o slavnim ustancima i junačkim borbama. u evropljanima poznatoj književnosti zapadna sahara je poznata kao mjesto gdje je kao poštanski pilot nekoliko godina radio antoan san egziperi koji je usred saharskih prostranstava napisao malog princa.
sudbina će htjeti da španska kolonija u pustinji neokrznuta i od svijeta odvojena preživi oba velika i španski građanski rat, ali će joj ista sudbina jednog dana poslati nekoliko geologa koji će usred pustinje pronaći jedno od najvećih svjetskih ležišta fosfata, minerala neophodnog za ljudski život i osnovnog sastojka vještačkih đubriva. ovo otkriće će donijeti blagoslov i prokletstvo ovoj teritoriji; otvaranjem rudnika i pokretnjem javnih radova stvoriće se mnoga radna mjesta koja će omogućiti djelimičnu emancipaciju nomadskog stanovništva, pokrenuti njegovo naseljavanje u nekoliko, koliko-toliko urbanih centara, donijeće za regionalne prilike ogromno bogatstvo koje će kasnije postati i zla kob ove teritorije. izvori navode da je sedamdesetih godina prošlog vijeka rijetko naseljena teritorija bila bogato ostrvo usred mora siromaštva i za žitelje okolnih teritorija imalo onu vrstu privlačnosti kakvu danas za siromašne afrikance ima ceuta, melija, lampeduza ili bilo koja evropska teritorija; stanovništvo je radilo u rudniku, kolonijalnoj upravi ili naprosto u trgovini – pustinjskim karavanima trgovalo se duhanom, radio aparatima i drugom u okolnim zemljama rijetkom robom, u zapadnu saharu su stidljivo dolazili prvi turisti privučeni talasima idealnim za surfanje, a u el ajunu, glavnom gradu teritorije postojale su kafane u koje su izlazle različite klike – oni koji slušaju hendriksa i oni koji slušaju bitlse i španske protestne kantautore.
u takvom okruženju će grupica saharavskih studenata sa marokanskih unverziteta, nadahnuta socijalističkim idejama kojim su vrvili post šezdesetosmaški univerziteti širom frankofonskog svijeta, predvođena harizmatičnim el-uali mustafom sajedom osnovati pokret za oslobođenje teritorije zapadne sahare od španske vlasti, poznatiji kao front polisario. 1973 ova grupica idealista pokreće i oružanu borbu i time stiče veliku popularnost među stanovništvom. komisija ujedinjenih nacija za dekolonizaciju će saharavskom narodu priznati pravo na samoopredjeljenje i progalsiti front polisario za lučonošu te borbe i glavnog sagovornika u pregovorima u procesu dekolonijalizacije, a međunarodni sud pravde će presudom pokopati marokanske pretenzije za ovom teritorijom, jer dotadašnje veze maroka i zapadne sahare, tako presuda, ne predstavljaju valjan pravni argument za priključenje španske sahare maroku.
španija je tih godina prolazila kroz period velikih političkih i istorijskih previranja: general francisko franko je ležao na samrti, njegova vlast se ljuljala, glasovi za demokratizaciju zemlje bili su sve glasniji dok se u državi silom pokušavao održati privid normalnosti. stoga nije bilo govora osamostaljenju španske sahare, zvanični madrid je tvrdio da ako bi i došlo do otcjepljenja ove kolonije onda bi to otcjepljenje moralo voditi ka njenoj samostalnosti.
sa druge strane siromašno i nazadno marokansko kraljevstvo sa pažnjom je pratilo razvoj situacije u susjednoj teritoriji na jugu. proklamacijom ideologije velikog maroka, koja bi trebala voditi do ponovnog ujedinjenja teritorija koje su navodno nekada istorijski pripadali marokanskom kraljevstvu, a koje danas leže u nekoliko susjednih država postavljeni su ideološki temelji za buduću okupaciju zapadne sahare. no pravi razlog kraljevog interesa za špansku koloniju bilo je skretanje pažnje sa unutrašnjih problema: na kralja je prethodnih godina izvedeno mnoštvo neuspješnih atentata, velika većina stanovništva je bila nepismena, a ekonomska kriza je razdirala kraljevstvo.
u novembru 1975 marokanski kralj naređuje zeleni marš, masovni pokret vojske i marokanskih civila preko marokansko-španske granice i time stvara činjenice na terenu. maroko kao zapadni saveznik i protuteg socijalističkom alžiru imao je bespogovornu podršku francuske i sjedinjenih država. potonje će, do današnjih dana, koristiti istorijsku činjenicu da je marokansko kraljevstvo prva država koja je priznala nezavisnost sjedinjenih američkih država kao opravdanje za svaki marokanski zločin.
nedugo nakon zelenog marša, u kratkim tajnim pregovorima iz kojih je bio isključen front polisario, španija pod pritiskom sjedinjenih država odstupa od svojih prethodnih stavova i predaje teritoriju zapadne sahare maroku i mauritaniji. slabo naoružani i organizovani front polisario nije bio u mogućnosti da se bori na dva fronta i protiv dva neprijatelja te se povlači u sigurnost alžirske pustinje hamada u blizini oaze tinduf, odakle će narednih decenija nastaviti gerilsku borbu. na okupiranoj teritoriji marokanske snage počinju sa hapšenjima, mučenjima i pogubljenjima stotina ljudi, značajnog dijela i onako male populacije zapdane sahare, za koje sumnjaju da su simpatizeri fronta polisario ili da nedovoljno ushićeno kliču marokanskom kralju. marokanske represije dovode do masovnog pokreta izbjeglica, možda i polovine stanovništva teritorije prema alžirskoj granici. izbjegličke kolone napalmom i bijelim fosforom zasipa marokanska avijacija…
među hiljadama izbjeglica koje će se dokopati sigurnosti alžira je i jedna trudna žena, koja će nekoliko mjeseci poslije, usred hamade, jedne od najnegostoljubivijih pustinja na planeti roditi djevojčicu i naditi joj ime aziza.
pred saharavijima su monumentalni zadaci: oslobođenje zemlje i izgradnja novog društva. još većim zadatkom čini se transformacija idealističkog pokreta nekolicine studenata inspirisanih djelima kabrala, fanona i čea u istinski državotvorni front. prepušteni sami sebi i bez ičije pomoći saharci započinju jedan od najzanimljivijih društvenih eksperimenata u dotadašnjoj svjetskoj istoriji u hodu, bez ičije pomoći, usred na brzinu izgrađenih izbjegličkih logora oni stvaraju embrion buduće države – saharske arapske demokratske republike. donose zakone kojima ukidaju ropstvo, zabranjuju plemensku podjelu (tribalizam se i danas u zakonima saharske arapske demokratske republike navodi kao krivično djelo!), uvode univerzalno pravo glasa. ne želeći ponoviti palestinske greške uključuju žene u svoju borbu; usred pustinjskog ništavila bez ikakvih resursa žene grade budućnost: šatore prave od melfi, tradicionalnog saharavskog ženskog pokrivača za glavu da bi porodice zaštitile od elemenata, dovlače vodu iz obližnjih oaza, njeguju ranjene, teže univerzalnoj pismenosti, od blata grade zgrade u koje smještaju škole, ambulante i uprave kampova. u izbjegličkim logorima saharskog naroda ne postoji novac, ljudi dobivaju onoliko koliko je moguće i koliko im pripada.
front polisario se povezuje sa oslobodilačkim pokretima širom afrike. sarađuju sa mozambičkim frelimom i južnoafričkim afričkim nacionalnim kongresom. nesvrstana jugoslavija je njihov velik prijatelj, mnogo saharaca studira na jugoslovenskim vojnim školama. radi slične ideologije socijalističke antikolonijalne borbe i zajedničkog španskog jezika saharce podržava kuba. veliki broj saharavija se školuje u ovoj karipskoj zemlji, pa tako i aziza koja će tamo, mnogo godina kasnije otkriti i svoju strast – muziku.
koristeći vojnu taktiku svojih predaka saharci počinju sa serijama odvažnih gerilskih napada na kamilama i lend roverima na marokanske i mauritanske snage nanoseći im gubitke i nestajući jednako brzo u nepreglednim prostranstvima sahare. američki oficiri, savjetnici marokanske vojske uvjeravaju svoje marokanske saveznike da je vrijeme na njihovoj strani – niko nije u mogućnosti voditi uspješan rat u ovakvim uslovima duže od nekoliko sedmica. no saharaviji su realni, pokušavaju nemoguće, organizuju svoj najhrabriji podhvat do tada i napadaju preko hiljadu ipo kilometara udaljen nuakšot, glavni grad mauritanije. napad je uspješan mauritanije je izbačena iz rata! u tom napadu gine i veliki el-uali.
ali rat se oteže u nedogled, marokanci gube vojnike, tenkove i avione, gerilci polisaria uništavaju postrojenja za transport fosfata, za maroko rat postaje preskup. no uvijek kada po maroko situacija postane neizdrživa, francuski avioni su tu da pomognu, bombardujućo snage polisarija i kupujući vrijeme dok američka i francuska vojna oprema plaćena saudijskim novcem ne stigne u maroko. istim novcem se finansira i izgradnja berma – gigantskog marokanskog odbrambenog kompleksa, bedema opasanog minskim poljima iza kojeg se nalaze vojne utvrde i garnizoni. izgradnja zida će trajati više od pola desetljeća i proizvešće fortifikaciju dugu preko 2700 km koja teritoriju sahare dijeli na dva dijela – ekonomski važno područje uz atlantsku obalu, veća naselja i rudnike fosfata koje kontroliše maroko i ekonomski nevažan dio pustinje koju kontroliše front polisario. rat u pustinji se nakon izgradnje zida sve više razvija u neriješen sukob u kome ni jedna strana nije u mogućnosti odlučno poraziti protivnika.
padom jednog drugog zida, onog berlinskog, nastupa period tektonskih promjena na svjetskoj političkoj sceni. već 1991 maroko i polisario potpisuju primirje. marokanska strana, daje obećanje da će za nekoliko mjeseci održati referendum o statusu zapadne sahare. front polisario polaže oružje i borbu za slobodu saharskog naroda prenosi u političku arenu.
hiljadama kilometara dalje, na kubi bjesni ekonomska kriza, desetine saharaca su prinuđene vratiti se nazad u izbjegličke logore u pustinji. među njima je i aziza brahim. sa sobom u saharu donosi i gramofonsku ploču džimija hendriksa. od svoje nene, al kadre, saharske nacionalne pjesnikinje naslijedila je poeziju, svoj prvi bend će formirati sama.
skočimo li u današnje vrijeme, skoro trideset godina kasnije, shvatićemo da se malo toga promijenilo: sukob još uvijek nije okončan, mada je primirje još uvijek na snazi, marokansku okupaciju nije priznala ni jedna država svijeta, a ujedinjene nacije teritoriju zapadne sahare i dalje smatraju posljednjom afričkom kolonijom. referendum o budućnosti teritorije ni do dana današnjeg nije održan.
desetine hiljada marokanskih kolonijalista koji su privučeni izdašnim subvencijama marokanske vlade nahrupili na okupirane teritorije otimaju se za ono malo poslova dostupnih na okupiranoj teritoriji, funkcioneri bliski kralju dobijaju koncesije na eksploataciju prirodnih resursa, dok je domaće saharavsko stanovništvo marginalizovano i svedeno na građane drugog reda. građanska i ljudska prava su nepoznanica na okupiranoj teritoriji zapadne sahare – dugačka je lista zločina koje represivni režim čini nad domaćim stanovništvom, od medijske blokade teritorije, zabrane organizovanja i okupljanja stanovništva, preko dugogodišnjeg “nestajanja”, aktivista bez sudskih procesa u marokanskim zatvorima, sve do mučenja, sakaćenja i samovoljnih ubistava.
zbog svoje strateške uloge u ratu protiv terora, maroko je promovisan u glavnog ne-nato saveznika sjedinjenih američkih država, status kojeg uživa i država izrael. stanje ljudskih prava u zapadnoj sahari nije spriječilo ni evropsku uniju da sa marokom sklopi povoljne trgovačke sporazume koji uključuju i ovu teritoriju.
u takvoj situaciji, nekoliko hiljada očajnih saharaca u pustinji nedaleko od al-ajuna, glavnog grada okupirane zapadne sahare u u oktobru 2010 podiže protestni kamp ne bi li skrenulo pažnju na diskriminaciju stanovništva, siromaštvo i kršenje ljudskih prava. fokus borbe za slobodu se seli iz izbjegličkih kampova u alžiru nazad u gdeim izik u zapadnoj sahari! mi zapadnjaci ćemo o ovom protestnom kampu saznati tek kada on bude ugušen u krvi i uklonjen sa lica zemlje. no za drugi dio svijeta taj protest biće iskra koja će par mjeseci kasnije uz buktinju tunižanina muhameda buazizija zapaliti arapski svijet. naučiću da je saundtrek arapskog proljeća ili barem onog njegovog romantičnog dijela (ako u ukradenoj revoluciji može postojati išta romantično), kada se svijetla budućnost doimala na domak ruke, bila pjesma azizine sunarodnjakinje mariem hasan – arabi al arabe, pjesma koja pjeva o arapskom jedinstvu. pjesmu ću nekoliko godina kasnije čuti u njenoj ispoliranoj verziji sa marieminim raskošnim vokalom potcrtanim sladunjavim i dopadljivim saksofonskim dionicama.
more informacija u kojem se utapamo vuče nas površini i čini površnima. u pustinjskom bluzu, izrazu patnje prezrenih na svijetu, mi smo kadri vidjeti tek ljepotu melodija i ritmova, luksuznu bocu bačenu u okean. poruka nas se ne dotiče.
vrijeme je da se to promijeni!

odsutno posmatram ledeno i sunčano februarsko jutro dok promrznut i umoran putujem ka aerodromu. cijelu prethodnu noć sam proveo buncajući u groznici, danas se ipak osjećam dovoljno dobro da dugo iščekivani put ne moram otkazivati u zadnjem momentu. jutrošnji pokušaji nure i nataše da me oraspolože nailaze tek na djelimičan uspjeh, kurtoazno im se osmjehujem, uvjeravam ih da je sve u redu i da se osjećam dobro, dok bježim u svoje misli i skupljam se na autobuskom sjedištu.
osjećam se prazno i umorno kao nakon novogodišnjeg slavlja. mislima mi prolaze izvještaji sa proslava novih godina širom svijeta – novinari nas informišu kako je nova godina dočekana u bogatom tokiju, još bogatijem singapuru, londonu ili nju jorku, nikada još nismo vidjeli kako su novu godinu dočekali stanovnici slamova lagosa, taunšipa johanesburga, pojasa gaze ili izbjegličkih logora u bangladešu ili na grčkim otocima, sasvim svejedno. od slavlja su nam, čini se, vratovi trajno ukočeni, umijemo buljiti samo prema gore.
i dalje se tresem, ponešto od još u potpunosti neizliječene prehlade, a većim dijelom od treme – za koji sat polijećem ka madridu gdje se trebam pridružiti ostatku ekspedicije, trkačima i trkačicama, prijateljicama i prijateljima saharavskog naroda sa kojima ću nastaviti dalje ka alžirskom tindufu i izbjegličkim logorima sahravija. u saharskoj ću pustinji za koji dan trčati maraton. strahujem da li će moje fizičke pripreme biti dostatne za 42 kilometra trke kroz saharu, brinem se koliko su treninzi u ledenom berlinu bili u mogućnosti pripremiti me za napore koji me čekaju u pustinji, pitam se da li sam uprkos pruski pomnom planiranju puta previdio neki bitan detalj? da li ću uprkos svom nepoznavanju španskog, arapskog ili francuskog jezika biti u mogućnosti komunicirati sa svojim domaćinima?
ne brine me činjenica da putujem iz jednog od najsigurnijih i najprosperitetnijih dijelova svijeta u jedan drugi, iako ne posve nesiguran ali nepravdom i očajom ispunjen ćošak planete. ako me nešto brine to su moje privilegije, posljedica puke slučajnosti da sam se rodio u bogatom dijelu planete i da u svakodnevnom životu podrazumijevam stvari zbog kojih drugi ljudi gube živote ili dijelove tijela i koje za veći dio planete predstavljaju samo misaone imenice. pitam se kako te privilegije najbolje iskoristiti i za sebe i za druge?
vrijeme je da se suočim sa strahovima!

iza nas su ostala posljednja svjetla španije, letimo u susret svjetlima raskošno velikog alžira. ispod nas je uska i prijeteći mračna fleka sredozemnog mora; putujemo u pravcu suprotnom od onog kojim s proljeća putuju ptice i izbjeglice. uskoro svjetla na tlu postaju sve rjeđa i slabija. nad pustinjom se ništavila neba i pijeska spajaju u zalazak sunca pješčane boje.
na provincijskom aerodromu u tindufu nas dočekuju beskrajno duge i rigorozne kontrole. taj gradić u oazi je vojno utvrđenje koje se nalazi nedaleko od granice sa marokom, glavnim alžirskim rivalom. granica između ove dvije zemlje zatvorena je već decenijama i po napetostima koje na njoj vladaju donekle podsjeća na granicu između dvije koreje. povrh toga, u ovom ogromnom i slabo naseljenom bespuću operišu alžirske, saharavske, marokanske i bog zna čije još obavještajne službe i vojske te cijele brigade švercera i očajnika koji u tren oka, ako im se ukaže prilika, mogu postati probisvijeti i teroristi. od svojih saputnika koji već nekoliko godina zaredom pohode ovaj maraton, saznajem da su prije samo dvije-tri godine islamistički teroristi upali u jedan saharavski izbjeglički logor i oteli nekoliko zapadnih humanitarnih radnika koji su ondje radili i živjeli. svi su oni nepovrijeđeni pušteni na slobodu godinu dana kasnije, pošto su njihove vlade, nakon dužeg pregovaranja teroristima isplatile poveću otkupninu.
beskrajno dugo čekanje na provincijskom aerodromu krate nam vječno raspoloženi talijani. čini mi se da na svijetu ne postoji komplikovaniji, neefikasniji i veseliji narod od talijana. mnogi od njih ukrašeni bela-vita stomacima mi se baš i ne doimaju kao atlete, naprotiv. oni dolaze da posjete svoje prijatelje u pustinji, jer ovo je rijetki, možda čak i jedini način na koji stranci mogu doći ovamo. veliki dio mojih saputnika čine domaćice i domaćini u programu “raspusti u miru” u kojem djeca iz saharskih izbjegličkih logora provode ljeta u španiji ili italiji. ljeti se, saznajem, u ovom dijelu svijeta u kome ni ptice ne žive, živa u termometru često penje i do pedesetog podioka – svako blagoslovljen mogućnošću izbora bi odmah pobjegao iz tog pakla. zahvaljujući tom programu mnoga djeca saznaju da postoji manje paklen svijet izvan zidova njihovih izbjegličkih logora, da u životu postoje i takvi luksuzi poput odmora na moru, da bi se pri povratku kući radovali novoj odjeći i obući, poneko novim naočalama ili onim što mi na zapadu smatramo džeparcem a od čega mnogobrojne afričke porodice preživljavaju mjesecima.
par sati kasnije, u gluho doba noći, ukrcavamo se u prastare autobuse, koji još uvijek nose registarske tablice španskih gradova iz kojih su potekli. svaki od njih, sasvim sigurno, iza sebe ima preko milion pređenih kilometara i samo se po nedostatku furune razlikuje od autobusa iz filma “ko to tamo peva”. svaki autobus dobija pratnju vojnog pikapa sa mnoštvom naoružanih vojnika fronta polisario. tojotini pikapi sa vojnicima odjevenim u lithame, pustinjske pokrivače za tjeme i lice, saharskom hibridu šala i turbana, su kao i kamile neizostavni dio krajolika ovog dijela svijeta.
prolazimo nebrojene čekpointe, čini mi se da ovo putovanje traje cijelu noć. a noć u pustinji je ledena, baš kao i ona berlinska. brujanje dizelskih motora i ljuljanje autobusa koji putuje grbavim cestama djeluje omamljujuće baš kao ritam kasa jednogrbih kamila.

vrijeme u pustinji teče svojim posebnim tempom čiji ritam još uvijek pišu ledene noći i vreli dani, oštri vjetrovi koji mijenjaju njen krajolik, džinovske distance koje treba prevaliti i saznanje da je čovjek mali i nemoćan pred veličinom prirode. vremena, strpljenja i pijeska u pustinji ne fali. zapadnim ljudima robovima onog drugog, mehaničkog vremena privikavanje na pustinjsko vrijeme je teško i izazovno.
ljudi se u pustinji bude kasno, izvlače se ispod toplih pokrivača kada sunce već visoko odskoči na horizontu. neveliku sobu porodice abdu, zastrtu tepihom i jednostavnim madracima poslaganim uz zidove dijelim sa još dvojicom trkača iz njemačke. jedan je vilfrid, advokat iz bremena, veteran saharskog maratona. ovo će biti peti ili šesti put da trči ovaj maraton. drugi saputnik je tu radi trofeja – ovaj frankfurtski ljekar želi ući u ginisovu knjigu rekorda kao čovjek koji je istrčao maratone u svim zemljama i teritorijama svijeta, saharski maraton je jedna od rijetkih preostalih trka koja ga dijeli od tog cilja. vilfrida muče mnogo ozbiljnije muke: prtljag mu je izgubljen na putu od bremena do madrida i vjerovatno neće stići u tinduf prije maratona. on će morati improvizovati, budući da sa sobom nema ništa osim nešto ručnog prtljaga te farmerki i košulje u kojima je doputovao.
jutarnju diskusiju koju vodimo u toplim vrećama za spavanje prekidaju naši domaćini – nasra, mlađa žena izrazito lijepog lica uokvirenog saharskom melfom, njen mladoliki i uvijek nasmijani muž hamdi i jedan dio njihove mnogobrojne djece. donose nam evropski doručak: francuski baget, nekoliko vrsta voća, sir, te posebno za nas evropljane tu je i nes-kafa. običnim danima saharske porodice sigurno ne mogu sebi priuštiti ovakvu gozbu. nakon doručka porodica nam ukazuje čast i poziva nas na čaj. ono što evropejcima, posebno balkancima predstavlja kafa, osu oko koje se okreće društveni život, mjerilo korisno provedenog vremena i ritual uživanja u malim luksuzima, saharcima čini čaj. neki ga zovu i pustinjskim viskijem. pije se zelen i jak u nekoliko pažljivo insceniranih činova. kuha se u malim čajnicima na žaru od drvenog uglja. preljeva se na desetine puta iz visoko dignutog čajnika u male staklene čaše i natrag, potezima kuhara toliko vještim da pri tome ne prospe ni jednu kap čaja. postupak se, valjda, ponavlja sve dok čaj ne postigne optimalnu konzistenciju, aromu i temperaturu. ili se kao i svi rituali ovog svijeta jednostavno obavlja ne bi li se vrijeme samjerilo i njime ovladalo. broj preljevanja podliježe nekoj unutrašnjoj logici koju nisam uspio dokučiti, ali na nas, vremenom siromašne evropejce djeluje meditativno, kao da se čitav svijet i sva njegova dešavanja zgusnu i fokusiraju samo na ove repetitivne radnje. čaj je saharcima metafora života: prva čašica čaja se pije jaka i gorka kao život, slijedeća je slatka kao ljubav, dok je treća, kada lišće čaja već izgubi aromu meka i lagana kao smrt. naši zaljubljeni domaćini, ljubitelji šećera tradiciju prilagođavaju svojim ukusima, sipaju nam toliko šećera u čaj da se čini da nam gelovi za trčanje na maratonu uopšte neće trebati.
pokušavamo razgovarati, nasra razumije tek poneku riječ engleskog jezika, dok hamdi bezuspješno pokušava započeti razgovor na španskom i hasaniji, dijalektu arapskog jezika koji se govori u ovom dijelu svijeta. vježbamo vještinu komunikacije grimasama i onomatopejama, pomažemo se rukama i nogama da bi smo na kraju, kada smo iscrpili sve druge mogućnosti, prosvijetljeni marfijevom munjom spoznaje prešli na gugl translejt. tada uspijevamo ponešto i razumjeti. nasrina priča je nalik priči miliona žena iz trećeg svijeta: rodila se u izbjegličkim logorima u pustinji izvan kojih cijelog života nogom nije kročila, udala se mlada, napustila školu i rodila veliki, za mene još uvijek nepoznat broj djece. vilfrid se prisjeća da su nasra i hamdi posljednji put imali šestoro djece, ja ih prebrojavam osmoro, možda su neka i došla iz komšiluka da vide te putnike iz bijelog svijeta! nasra nam priča o svojim školskim prijateljima (aravind adiga u romanu bijeli tigar navodi da se niko ne sjeća škole bolje od onoga koji je bio primoran napustiti je na samom početku), dobar dio njih živi u inostranstvu od španije, preko norveške sve do amerike i smatraju se sretnim da su uspjeli napustiti siromaštvo izbjegličkih logora. hamdi kao i većina stanovništva radi za front polisario koji je jedini poslodavac u ovom kampu: poslovi se svode na opskrbu kampova namirnicama i vodom, te organizovanje svakodnevnog života: škola i obdaništa, rudimentarnog zdravstvenog sistema i uprave. pokazujem im slike svoje trogodišnje kćerke nure. radujemo se. nasra veli da kada bude (ne i ako bude!) rodila djevojčicu da će joj dati ime nura. djeca mogu povezati cijeli svijet.

pješčanim puteljcima koračamo ka centru izbjegličkog logora. svaki izbjeglički logor nosi ime jednog grada u zapadnoj sahari; smara, logor u kojem smo smješteni je najveći od svih. zbog pješčane prašine raspršene u zraku sva okolina izlgeda nestvarno – jednobojna, utonula u crvenkaste i drap tonove, kao u kakvom starom filmskom uprizorenju apokalipse. prizor porušenih i napuštenih kuća od blata pojačava ovaj utisak. kiša veoma rijetko pada u ovim krajevima, možda jednom u nekoliko godina, ali kada se to desi na zemlju se sruči potop, koji topi kuće i odnosi i onako skromna imanja. brojne ruševine pored kojih prolazimo su svjedočanstvo prošle kiše. kako li je živjeti u ovakvim uslovima već 43 godine?
naseljena domaćinstva su ograđena visokim zidovima iza kojih se nalazi nekoliko malenih kućica od blata ili, rjeđe, od betonskih cigli pokrivenih limom. u nekim dvorištima se može vidjeti i nomadski šator zvani haima. u tih nekoliko kvadratnih metara žive cijele porodice od desetak i više članova. neke od njih posjeduju i životinje, pokoju mršavu kozu ili kamilu, stjeranu u skučene torove, poput kakvog kaveza ograđenog armaturnom mrežom pribijenog tik uz dvorišni zid. kuće su poredane u ulice koje se otimaju bilo kakvom urbanističkom smislu.
iza svakog zida nas posmatraju dječije oči. siromaštvo vrvi od djece. sva ona su bosa, bučna, musava, vesela i lijepa. pridružuju nam se prvo stidljivo jedno po jedno, da bi naša ekspedicija ka centru logora narasla na troje odraslih i otprilike tridesetoro vesele djece. držimo se za ruke i smijemo. moja prehlada je u suhom pustinjskom zraku iščezla sa prvim zracima pustinjskog sunca.
brifing uoči trke održava se u protokolu, zgradi koja lokalnom stanovništvu služi kao sala za sastanke. zidovi protokola ukrašeni su muralima saharskog čea – el-ualija. organizatori trke i lokalni funkcioneri nam se obraćaju na hasaniji, španskom i engleskom jeziku. objašnjavaju nam trenutni razvoj političke situacije: nespremnost maroka za pravljenje kompromisa, odsustvo interesa međunarodne zajednice za rješenje ovog zamrznutog konflikta, posebno se osvrćući na dvoličnost evropske unije koju kritika stanja ljudskih prava u maroku ne sprječava da sa marokom pravi trgovačke sporazume koji uključuju eksploataciju prirodnih resursa na teritoriji zapadne sahare od kojih lokalno sahravsko stanovništvo ima samo štete. objašnjavaju nam, puni emocija, značaj maratona za lokalno stanovništvo, prvenstveno kroz podršku borbi saharskog naroda za samostalnost, slobodu i budućnost dostojnu čovjeka, kroz vraćanje pažnje, medijske i ljudske ljudima koji prezreni i zaboravljeni godinama čame u prašnjavim kampovima na ivici nastanjenog svijeta.
konačno, iako to nije eksplicitno pomenuto, nekoliko stotina za lokalne uslove prebogatih zapadnjaka koji će ovdje provesti nekoliko dana su dobrodošla finansijska injekcija lokalnoj ekonomiji.

podižemo startne brojeve i majice, sa veselim talijanima pravimo hrpu obligatornih selfija, odgovaramo negativno na pitanja organizatora da li trasu sutrašnjeg maratona želimo prepoloviti pa umjesto cijelog trčati samo polovinu maratona i krećemo prema šoping stritu.

u drugom dijelu svijeta glavna ulica bi se možda nazivala avenijom oslobođenja i vjerovatno bi je krasio travnjak i drvored, ali u ovom aridnom kraju, gdje ništa ne raste ulica se sastoji od velikih i malih kamenih kratera i ukrašena je prašinom u cjelokupnom raskošu njenih pojavnih oblika. ulicom se guraju lend roveri španskog proizvođača santane stari barem četrdesetak godina. lend roveri su kraljevi pustinje, automobili na kojima su saharci izborili i ovo malo slobode koje imaju, to su auta koja ne zahtijevaju mnogo pažnje i čije je održavanje krajnje jednostavno a koja i nakon tolikih godina začuđujuće pouzdano obavljaju svoj zadatak. kreću se ka nekolicini istih takvih lend rovera parkiranih na proširenju, koje bi, ako uključimo maštu moglo biti kakva raskrsnica ili trg. ako se bolje pogleda u hladu ispred svakog parkiranog džipa stoji nekoliko plastičnih boca punih goriva – dobro došli na saharsku benzinsku pumpu. prostor oko benzinske pumpe pun je automobilskih grobalja, na kojima će kosturi mnogih mercedesa g klase, čuda njemačke inžinjerske vještine ipak nedoraslog izazovima pustinje stajati do kraja vremena sve dok ih pijesak ne rastoči u čestice i raznese u beskraj; u suhom pustinjskom zraku nedovoljno je vlage da bi hrđa razjela metal. ako je lend rover serije tri kralj saharskih prostranstava, mercedes nešto ženstvenijih formi i oznake 190d je kraljica saharskih cesta. barem desetljeće mlađi primjerci mercedesa 190d, sa izvoznim registracijskim tablicama njemačkih gradova su redom preuređeni prema saharskom poimanju komfora – iz auta su izbačeni svi dodatni sistemi poput ventilacije, sjedišta su zastrta jagnjećim kožama a prozori improvizovanim platnenim zastorima.

život je čak i u izbjegličkim logorima šaren i na momente nadrealan: razuzdane boje melfi prkose monotoniji pijeska, u mesnici kraj prašnjavog puta debeo sloj muha prekriva bogzna kada izrezan komad mesa koji će neko kupiti, žene odjevene u šarene odore sa sunčanim naočalama i rukavicama kao zaštitom od sunca sredinom puta kotrljaju prazne plinske boce, sunce obasjava petoro bosonoge djece koja grizu istu jabuku, trgovci obavljaju molitvu ispred prodavnica u hladu ulice, iza zidova srušene škole viri školska tabla dopola ispisana arapskim pismom, reklame za autopraonicu i 4g mobilnu mrežu su ogrnute zastavama saharske republike, tugaljivi arapski napjevi i hiphop bitovi koji se šire iz nekog auta parajući pustinjsku tišinu i posvuda hrpe bačenih plastičnih boca.
u šoping stritu smo našli sve ono što bi, uz malo prilagođavanja vilfridu moglo poslužiti za trčanje maratona: pustinjsku kremu za sunce sa zaštitnim faktorom sto, vazelin i široku saharsku pustinjsku odoru. nju smo kupili kod jednog prodavača a dali prekrojiti kod njegovog prijatelja. na kraju vilfrid je dobio nešto u čemu će sutra moći trčati maraton, a ja, dok sam čekao na završetak krojačevog posla, dugačko predavanje od strane obrazovanog filozofa, silom prilika pretvorenog u krojača na veoma pristojnom engleskom jeziku o trenutnom stanju u svijetu protkano čestim ekskursima u filozofiju njemu posebno dragog kanta.
vilfrid mi objašnjava, dok se kroz lavirint ulica i puteljaka smare probijamo ka kući naših domaćina, da je napredak u kampovima iz godine u godinu evidentan: prije nekoliko godina venecuela je finansirala izgradnju dalekovoda koji je doveo struju do smare i drugih logora, dok su južna afrika i po prilici mali preuzeli finansiranje njenog korištenja. zemlje toliko nablaćene u zapadnim medijima su jedine svjesne postojanja ovih ljudi. osim nešto njemačkog oružja otetog od marokanaca izloženog u muzeju saharske narodnooslobodilačke borbe u sahari neću naći nikakav dokaz postojanja bogate njemačke.
svako domaćinstvo u smari danas ima električnu rasvjetu, električno kuhalo i jednu utičnicu za punjenje mobitela. u prodavnicama se danas može svjedočiti i nečem nalik na skromnu normalnost, možda čak i stidljivo blagostanje, no koliko saharaca je sebi u mogućnosti priuštiti jogurt ili nutelu?

nigdje noć ne pada tako naglo i dramatično kao u pustinji. sunce koje je cijelog dana pržilo ovaj suhi svijet kao da tada naprasno shvati da je uludo isijalo i previše svoje toplote te uvrijeđeno odluči da što prije nestane iza horizonta. dnevnu vrelinu tada u tren oka zamijeni reski pustinjski vjetar koji sa sobom donese i malu pješčanu oluju. nakon pješčane oluje kao i nakon snježne mećave svijet izgleda pospremljen i nov, pijesak zamete tragove ljudi i auta a na tamnom nebu ukažu se sazviježđa. u sumrak, po friškom pijesku ulica smare djeca igraju fudbal.
u kući naših domaćina čeka nas predmaratonska večera – makaroni sa kečapom i uz njih pustinjski luksuz, flaša ledene kokakole. kada bi se mogli vratiti u svoju domovinu, siguran sam da bi nasra i hamdi bili odlični ugostitelji. njihova domovina, pored drugih bogatstava ima velike pješčane plaže kao stvorene za turiste i divlje talase atlantika za surfere. njihova domovina ima možda i najveća staništa ribe na svijetu. siguran sam da bi naši domaćini mogli sasvim dobro živjeti od hotelijerstva.
sa djecom dijelimo kokakolu i pripremamo sportsku opremu za sutrašnji dan. saharska djeca, poput sve djece svijeta radoznalo bulje u našu šarenu opremu i dok poziraju sa našim sunčanim naočalama zapitkuju nas čemu služe ruksaci za vodu i kako toliko veliki ljudi mogu stati u tako malene stezne čarape? mi smo umorni, radujemo se da ćemo se uskoro uvući u tople vreće za spavanje i uspjeti se naspavati uoči sutrašnje trke. sutra trebamo ustati veoma rano, a već oko šest ujutru polazimo ka startu trke u pedesetak kilometara udaljeni logor el ajun.
ali, toliko smo već shvatili, događaji u pustinji slijede neku svoju logiku i rijetko se odvijaju onako kako smo ih mi planirali – upravo tada pred vratima naše sobe se pojavljuje mnogobrojna delegacija komšija i rodbine koji žele upoznati goste koji su došli iz dalekoga svijeta. sa njima pijemo čaj do duboko u noć i uz pomoć gugl translejta uspijevamo prodrijeti kroz babilonsku mješavinu hasanije, španskog, engleskog i njemačkog jezika. uspijevamo razumijeti ponešto od njihove priče i razmijeniti pokoju ljubaznu rečenicu. upoznajem hamdijevu majku. ona radi kao medicinska sestra u logoru smara i još se sjeća života u španskoj sahari. ostali rođaci su mlađi i kao većina ovdašnjeg stanovništva su rođeni u izbjegličkim logorima. neki od njih kao i hamdi imaju poslove kod fronta polisario, mada od tih poslova jedva da uspijevaju sastaviti kraj sa krajem. pitam ih kako vide svoju budućnost? odgovaraju mi da sanjaju da jednog dana napuste ovaj pakao u smjeru španije ili bogatih afričkih država. pitam se kakva ih budućnost čeka i u španiji? život ilegalnih berača paradajza u španskim plastenicima? sudbina nevidljivih ljudi čiji mizerno plaćeni rad u očajnim uslovima na police sjevernoevropskih supermarketa donosi jeftini paradajz, kojeg u našem društvu izobilja dobrim dijelom bacamo?
prethodni dani su za saharske uslove bili izuzetno hladni, najviša temperatura u toku dana jedva da je prelazila 25 stepeni. i noć pred trku bila je ledena, tek koji stepen iznad nule. vjetar je gurao hladnoću kroz šupljinu ispod vrata naše sobe i kroz mali limom prekriveni prozor tek nešto veći od puškarnice. hladnoća je puzala uz mene; noć sam proveo drhteći u polusnu, obučen u dvije jakne i do grla zakopčan u vreću za spavanje. sa entuzijazmom sam dočekao izbavljenje sa prvim crvenkastim tragovima zore.
u zoru, na trgu u centru smare trkače je čekala cjelokupna autobuska flota zapadnosaharske republike – ukupno četiri prastara gradska autobusa. razbijeni prozori na tim autobusima bili su provizorno zamijenjeni limovima (ništa na svijetu nije tako trajno kao provizorij), vrata su se otvarala samo uz pomoć poluga dok ih je u vožnji zatvorenim držao isluženi autobuski akumulator naslonjen na njih. prolazimo kroz detaljne kontrole slične onima na aerodromima. polisario ništa ne želi prepustiti slučaju, posljednje što bi koristilo njihovoj borbi bio bi teroristički napad na strane turiste.
do izbjegličkog logora el ajun smo se vozili cijelu vječnost. čovjek se u pustinji uči strpljenju: autobusi sa oružanom pratnjom vozili su brzinom tek nešto većom od brzine kamiljeg kasa. prelazili smo nebrojene čekpointe, obilazili smo mnogobrojne kružne tokove ukrašene skulpturama čajnika, simbola saharskog gostoprimstva. bile su to raskrsnice asfaltiranih vojnih puteva koji su presijecali pustinju i povezivali izbjegličke logore. kroz prašnjave prozore buljio sam u pješčanu prazninu pustinje. moje brige kako ću istrčati maraton su se jasno dale opipati u prašnjavom zraku.
na trgu ispred škole cijeli el ajun je čekao da pozdravi goste iz dalekog svijeta. u gomili nepoznatih ljudi moj saputnik vilfrid je pronašao svog starog znanca, lajpciškog profesora arapskog jezika. ovaj entuzijasta, porijeklom saharac, u izbjegličkim logorima usred sahare za zainteresovane strane studente organizuje kurseve arapskog jezika. njegova želja je da što veći broj ljudi sazna za patnje i borbu saharskog naroda, a ovo je njegov način kako da se to i ostvari. nekoliko ljubaznih rečenica kasnije, profesor nam predstavlja svoju poznanicu, saharavsku nacionalnu pjesnikinju al kadru. jezičke barijere i skori start trke nas sprječavaju da sa njom uđemo u bilo kakav opširniji razgovor.
zvuk sirene označava start najusamljenije maratonske trke na svijetu, startnu liniju prelazi jedva pedesetak učesnica i učesnika. svako od nas će imati cijelu pustinju samo za sebe! uključujem muziku i krećem ka pustinji. iz slušalica grme litanije algiersa, američkog distopijskog soul benda. prvi kilometri trke vode nas kroz kamenu pustinju, ravan i nepregledan prostor prekriven crnim kamenjem djelimično zavejanim pijeskom. podloga je tvrda i lagana za trčanje, sunce se još uvijek nije pretvorilo u prijetnju sa neba. sa prvim kilometrima trke nestaju moje predmaratonske brige, brzu muziku smjenjuje lagani i optimistični ritam afričkih jazz klasika iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. afrikanci su svoje snove o budućim državama umjeli opjevati. bila su to vremena beskrajnog optimizma, vjere u sebe i svoje mogućnosti, ma kako ograničene one bile, vremena nade u bolju budućnost. umjesto bivšim kolonijalnim gospodarima, afrikanci su pjevali sebi, svojoj borbi, svojim planovima za budućnost. muzika je pratila projekte novonastalih država, tadašnji zeitgeist je trebao svoj soundtrack, muziku koja će otjeloviti osjećaje slobode i progresa, muzika je bila medijum komuniciranja novih ideja nepismenom stanovništvu. takvu muziku će u bezvremenske visine uzdignuti miriam makeba, yussou ndour, balla et ses balladins i bembeya jazz national. afrikanci su stvarali svoj afrobeat, svoj modernitet i put u budućnost. bivši kolonijalni gospodari će jednoj po jednoj novonastaloj državi vezati mlinski kamen neokolonijalizma oko vrata.
pustinja pod mojim nogama je puna smeća. smeće je znak prisutnosti ljudske vrste. odlaganje smeća je rijetka preostala grana privrede u globalizacijom opustošenim afričkim zemljama. afrika je mjesto gdje naši isluženi auti i elektronski uređaji odlaze na vječni počinak. u pijesku sahare evropski ekološki ideali i propisi postaju pretenciozni i smiješni, naše napredne zelene tehnologije bezvrijedne; pravo na bolju budućnost i čistu okolinu imaju samo bijela zapadnjačka djeca.
kratko se zaustavljam da bih na okrjepnoj stanici na desetom kilometru trke pojeo nekoliko datula i popio čašu vode. okrjepna stanica je tek obični školski sto, donesen tu usred pustinje. za njim sjedi nekoliko dobrovoljaca zapadnosaharskog crvenog polumjeseca, obučeni su u debele kapute i umotani u saharske šalove. zahvaljujem im se i žurno nastavljam dalje. slušam veliki australski bend midnight oil koji pjeva o nepravdi nad domorodačkim stanovništvom zapadne pustinje. njihove pjesme pjevaju o olupinama automobila koje leže unaokolo, o prašini i dizelu, zemlji ukradenoj od njenih vlasnika, o rupi u zemlji koja je vrijednija od ljudi, o beznađu i siromaštvu. i dok pjevaju o svojoj domovini australiji, o patnjama njenih prvih stanovnika aboridžina, oni nesvjesno opjevavaju patnju saharskog naroda – bez obzira da li patnju prezrenih na svijetu izazivaju i perpetuiraju kursevi dionica australskog sugar refining companyja ili marokanskog office cheriffien des phosphates ta patnja slijedi istu logiku. patnja kao i kapital prelazi sve granice.
frontmen benda midnight oil će devedesetih godina prošlog vijeka postati laburistički ministar za okolinu australije i revidiraće svoje ranije stavove i pogaziti svoje ideale. iako je pjevao protiv eksploatacije urana, on će u toku svog mandata odobriti nove koncesije za otvaranje rudnika ne obazirući se pri tome na prava aboridžinskog stanovništva. istovremeno front polisario će odustati od oružane borbe i započeti pravne bitke na sudovima širom svijeta protiv nelegalne eksploatacije i izvoza fosfata iz svoje okupirane domovine. iz nekih bitaka će izaći kao pobjednici, brodovi puni fosfatnog pijeska će biti zaplijenjeni a njegovom prodajom će se neko vrijeme finansirati izbjeglički logori.
timor leste, zemlja koja je od svojih portugalskih kolonijalnih gospodara šaptom prepuštena susjednoj zemlji, bivšoj koloniji frankenšajnski pretvorenoj u kolonijalistu je nakon desetljeća borbe uspjela izboriti svoju nezavisnost. na trenutak se učinilo se da se nova nada budi. u svijetu će stasati novi vođe – novozelanđanka jacinda ardern će kao predsjednica socijalističke internacionale mladih u izbjegličkim logorima saharaca provesti dovoljno dugo vremena da upozna svu bol nepravdi nanesenih saharskom narodu. to iskustvo je neće oplemeniti, jednom kad dođe na poziciju novozelandske premijerke podržaće uvoz ukradenih zapadnosaharskih resursa, ignorišući sve kritike. saharci i dalje ostaju usamljeni u svojoj borbi, putnici koji koračaju saharom.
američki univerzitetski profesor i pisac jedne od najdetaljnijih studija o zapadnoj sahari stephen zunes veli da ako bi na ovom svijetu postojala samo jedna nepravda ime bi joj bilo zapadna sahara. sa gorčinom u grlu sjećam se ovih riječi dok trčim dalje. kamena pustinja se postepeno pretvara u pješčanu. trčanje po pijesku izazov je sam za sebe: ako podloga izgleda kao mekani rastresiti pijesak onda je sigurno riječ o mekanom pijesku, ako pak ona izgleda kao tvrdi, nabijeni pijesak sigurno se radi o mekanom i rastresitom pijesku – i u jednom i u drugom slučaju patike i čarape će vam biti pune pijeska.
pokraj mene prolaze tojotini pikapi puni naoružanih vojnika fronta polisario. već oko polovine maratonske distance se naziru prve pješčane dine. na vrhovima nekih od njih vidim vojnike. pratim dvojicu trkača koji trče sa baskijskim zastavama – i na našem kontinentu slobodâ postoje narodi koji se bore za svoju nezavisnost. njihova dugačka borba je maraton a ne sprint.
u pjesmi mariem hassan koja veliča arapsko jedinstvo nalazim idealan ritam za trčanje kroz pijesak. prijateljstvo sa narodom zapadne sahare nelson mandela i njegov afrički nacionalni kongres su nakon preuzimanja vlasti u južnoafričkoj republici htjeli nagraditi međunarodnim priznanjem saharske arapske demokratske republike. jaser arafat ih je za života više puta preklinjao da to ne učine, dobri odnosi sa glavnim izraelskim saveznikom u arapskom svijetu – marokom bili su mu mnogo važniji od ideala antikolonijalizma i solidarnosti sa potlačenim za koje se borio. na posljetku je južnoafrička republika priznala nezavisnost zapadnosahrske države.
uz stazu je sve više žena i djece koji nas bodre svojim glasnim ululacijama. djeca kao i na svakoj trci pružaju ruke da dodirnu trkače.na svaki njihov uzvik, na svaku ispruženu ruku odgovaram glasnim sahara libre. ululacije su energetski naboji, ja sam pun energije! vijugavi pješčani put vodi kroz postapokaliptično groblje automobila ka izbjegličkom logoru auserd. neki auti su nabacani jedni na druge kao na omotu aerosmithovog albuma pump. polovina maratona je već iza mene.
na sljedećoj stanici nadopunjujem ruksak vodom. slikam se sa nekoliko šveđana u podnožju prve dine. oni su nakon španaca i talijana najbrojniji učesnici saharskog maratona. sportski klub proleteri iz geteborga godinama organizuje humanitarne trke i demonstracije u znak podrške narodu zapadne sahare i palestine. sa nekim od članova tog kluba sam trčao palestinski maraton u betlehemu. bivša lijeva švedska vlada, vođena idealima univerzalnosti ljudskih prava je htjela biti prva zemlja u evropskoj uniji koja će priznati zapadnu saharu. na suptilne prigovore francuza i amerikanca šveđani se nisu mnogo obazirali. maroko im je zaprijetio da u slučaju priznanja zapadne sahare mogu zaboraviti na otvaranje ikeinih prodavnica u maroku i prodaju volvovih vozila u dobrom dijelu arapskog svijeta, a da će švedske ulice zapljusnuti talas maloljetnih marokanskih prosjaka, među njima i ozbiljnih ovisnika o opojnim supstancama. haos kojeg su slični sjevernoafrički prosjaci napravili na javnom dočeku nove godine u kelnu bio je mjesecima tema njemačke štampe i u politički mainstream je lansirao ekstremno desni afd. švedska vlada je odstupila od svojih namjera – palmeovski ideali su kapitulirali, primat je preuzela realpolitika.
tek na pješčanim dinama čovjek spozna sav beskraj i ljepotu pustinje. a ta ljepota je skupo plaćena – svaki uspon me košta mnogo snage sve i da nije sunca koje bjesomučno prži, a koje umnogostručava svaki napor. znojim se, ali pustinjski vjetar trenutno odnosi znoj. koliko još dina me dijeli od smare i cilja trke?
dine su prirodni prostor azizine muzike. slušanje pustinjskog bluza među pješčanim dinama je transcedentalno iskustvo. dine su kovačnica bluza, fizički napor i bol pouuntarnjuju suštinu pustinjskog bluza, bez njih bi to bila samo lijepa muzika. u jednom momentu sam lagan kao pustinjski vjetar da bih u idućem momentu na plećima nosio cijelu saharu.
na vrhu, ni sam ne znam koje po redu dine susrećem našminkanu ženu besprijekornog izgleda koja kao da se, zalutavši sa modne piste slučajno obrela na ovoj dini. catherine je miss južne afrike koja svoj status selebritija koristi za pomoć saharskom narodu. u ulozi javne govornice ona putuje po svijetu i podsjeća na zaboravljeni konflikt u pustinji, na desetak miliona mina kojim je zasijana zapadna sahara i na žrtve koje one izazivaju. ne čini ona ništa posebno različito od onog što čine druge misice, no njen rad je nastavak vanjske politike njene južnoafričke domovine kojom upravlja socijaldemokratska vlada. pored svih mana savremene, trećeputaške, blerovske verzije ove političke opcije narativ solidarnosti sa obespravljenim i siromašnim je ostao živ. ostale političke opcije kriju se iza priče o savezima, interesima i realpolitici. u tome je prednost izbora manjeg zla.
naredne kilometre po dinama razgovaramo o južnoafričkom vinu i berlinskim klubovima, u momentima mi se čak i berghain čini bližim od cilja u smari.
dva kilometra prije cilja silazim sa posljednje dine u smaru. ulice smare su avetinjski puste, tek oglašavanje poneke mršave životinje iznervirane vrelinom i skučenošću njenog tora me podsjeća da nisam protagonista horor filma u kojem je stanovništvo ovog sela pobjeglo pred zlom silom.
usred te pustoši tik uz stazu, odjevene u najljepšu odjeću sasvim same stoje dvije malene sestrice. ni jedna ni druga nisu mnogo starije od moje trogodišnje kćerke. ugledavši me počinju aplaudirati i navijati iz sveg glasa. zastajem kraj njih, umoran sam i iscrpljen, pješčane dine su uzele svoj danak.
prilazim djevojčicama i namještam veliki osmijeh na lice da bih se uslikao se sa njima. ali u tom momentu počinjem neutješno plakati. ove djevojčice su kao i njihovi roditelji rođene u izbjegličkim logorima, vrlo je izvjesno da će u njima i umrijeti. pitam se kakava sudbina čeka ovu djecu? završiće one neke pustinjske škole, možda će im neki vršnjaci širom afrike i zavidjeti na tim mogućnostima. ali zbog čega je to maksimum njihovih mogućnosti? zbog čega će one morati provesti život u siromaštvu? zašto one nemaju pravo barem na mrvu više, na djelić mogućnosti koje moja kćerka ima? radi hirova dekadentnog marokanskog kralja? radi očuvanja geostrateškog poretka, automatizma vanjskih odnosa naših država, zbog održanja tokova sirovina i stabilnosti kursa dionica korporacija? radi pogrešne strategije borbe za slobodu, koja možda nikada neće doći?
nemam odgovor na ova pitanja, još manje imam moći da bilo šta promijenim. iscrpljen sam i na sve reagujem previše emotivno. stid me je što sam evropljanin, što dolazim iz zemlje čije političko (ne)djelanje ovu situaciju čini još težom, stid me je što sam ovdje zaštićen kao bijeli medvjed, što imam privilegiju otići u udobnost svog berlinskog života. ridajući nastavljam ka cilju. do cilja je još samo nekoliko ulica. do cilja je cijela jedna vječnost. iza mene je 42 kilometra pustinje, iza njih je 43 godine borbe.
teturajući prolazim kroz cilj.
saharo, ti si me pokorila!
za vrijeme svog boravka u saharavskim izbjegličkim logorima sam popio more čaja i isplakao suza dovoljno da ozelene cijelu saharu. upoznao sam neke od najtoplijih ljudi i zakopao svoje srce u pustinjskom pijesku. cijelo vrijeme svog boravka ja se nisam mogao oteti utisku da je sahara kristalna kugla u kojoj vidimo našu budućnost, jednu od mogućih budućnosti, onu realnu, sumornu. u toj kugli sam vidio izbjeglice, restrikcije slobode kretanja, zidove, zamrznute konflikte, globalno zagrijavanje, dezertifikaciju, uništenje okoline i siromaštvo. stotinu puta sam se sjetio istinitih riječi proroka lea koena da je budućnost ubistvo.
prisjećao sam se riječi filozofa iz smare koji nam je, kao da mi posjedujemo neku naročitu, ako ikakvu moć, pričao kako moramo ograničiti i pripitomiti moć tržišta, jer današnja tržišta su gorivo novih konflikata. mali i napušteni narodi prvi osjete njihove užasne posljedice, ali na posljetku ti konflikti dođu natrag moćnim i bogatim. jer to je priroda, logika i dinamika konflikata.
u svakom našem djelanju, tako mudrac reče, mi moramo tražiti mir.
eto, tome me je naučila sahara.

Autor

Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s