ONO ŠTO JESTE, NE POSTOJI PRIJE NEGO ŠTO JE NAPISANO Göran Tunström

2334144

Tek kada sve zapišem, uviđam kakav haos je čovjek. Vjeran  navici, počeo sam da popisujem sve što je na vidiku sa moje u uvošteni lan uvezane bilježnice: brazde pluga što svjetlucaju na kiši, već pomenuti seljak do koljena u glibu. Opisao sam težinu s kojom se kretao, njegov gotovo ugasli pogled koji bi, međutim, živnuo svaki put kada bi se ovaj primakao mjestu na kom sam ja sjedio. Kao da sam ja sjedio na nekom ostrvu, na suhom, izbavljen, dok je njega, nadomak obale, neki ogromni talas stalno vraćao u more mulja.

Tada zazvoniše zvona u selu na horizontu, seljak podiže pogled, podiže i protegnu ruke i ja gledajući taj uzdižući pokret pomislih na moje sunovraćivanje, čim bi se primakao kraj sedmice i Gospodov Sluga dobio riječ, počeo da polaže svoje riječi po svim udovima pastve, teške riječi koje su jedan dan u sedmici, u grofovoj kapeli, zaista uspijevale da me bace na koljena, činile da se osjećam kao crv, kao zmija koja se uvija među koprivama. Višečasovnim šetnjama podvrgavao sam se kako bih stigao s onu stranu tih riječi i mogao vidjeti ono što ipak svijetli na zemlji. Gdje oni samo pronalaze taj puritanski pogled na svijet? Od koga su to naučili da je zemlja zla, da tijelo prijeti i da je sve samo borba sa crvima unutar nas samih, što je takođe istina, jer ja znam mog Ezekijela, znam da on kaže da pazimo svoju kuću, jer ćemo umrijeti i prestati da živimo, što ja u ovom trenutku dok pišem osjećam u rukama i u nogama, kao i u plućima koja žele udahnuti svijet u sebe, sa svim njegovim lipama, jasminima i jabukama – osim nešto uobraženosti i grijehova koje sam počinio u zagrljaju djevojaka za zabavu, ja ne vidim ništa zbog čega bih ja zasluživao takve kaznene propovijedi. Ukoliko i samo pisanje nije kažnjivo, kao što naš inspector typographae – onaj što ima pravo da zaplijeni naše pribore za pisanje – vjeruje. Ali ono što jeste, ne postoji prije nego što je napisano. Bilo kako bilo, moja zaostala zemlja bila je sada dalako, sve sa svojim popovima koji govore tako sporo kao da njihov bog ima poteškoća u razumijevanju, sada sam sjedio tu, odložio bilježnicu i uzeo životodajne eseje Starca iz Tornja.

Ja imam jednu manu koju moram priznati: moj francuski je očajan. Taj jezik je kamen spoticanja, ja nisam uspio pronaći ništa lijepo u njemu, samo izvještačenost. Zato se toliko spotičem dok napredujem kroz redove napisane na njemu, i da bih uspio u potpunosti – ma koliko rijetko se to dešavalo – razumjeti, moram čitati naglas. Polu – naglas.

Nasumice otvorim knjigu i čitam: “Ja slobodno izražavam svoje stavove o svemu, čak i o stvarima koje možda prevazilaze moju sposobnost procjenjivanja, stvarima za koje ni malo ne smatram da su u domeni moje prosudbe. Ono što kažem o takvim stvarima ima za svrhu da odredi mjeru mojim pogledima a ne stvarima samim. Kada osjećam odbojnost prema Platonovom Aksiohu i smatram da je riječ o slabašnom djelu ukoliko dolazi od jednog takvog pisca, moje rasuđivanje ne vjeruje samo sebi…” i td. i dok očima i kažiprstom pratim svaki red, ne primjećujem da seljak stiže gacajući za konjem, ne primjećujem da veže konja za drvo i sjeda malo po strani iza mene.

Čitam:” moj razbor nije tako glup da se protivi čitavom nizu poznatih antičkih izreka, koje smatra sebi nadređenima i svojim učiteljima sa kojima bi radije…” Kašalj. Šmrkanje. Trgnut iz očaranosti prozom, okrenem se.Vidim seljaka gdje sjedi prljav, neobrijan, strah za pogledati.

Oprostite, reče, Ne dopustite, izvrsni gospodine, da vam smetam. Ako je to moguće. Ako samo moje prisustvo nije naporno.

Ne, rekoh ja zbunjeno, pitajući se kakve koristi jadni neobrazovani seljak može imati od francuskog , mog francuskog u domaćoj radinosti.

Ravnica je tako široka, ljudi su veoma udaljeni ovdje. Mislim na žive ljude. Mrtvih zasigurno ne fali. Molim vas čitajte ono što vam je po volji. Ako želite da se udaljim, samo recite.

Nastavio sam sa čitanjem još otprilike sat vremena, dok se sumrak spuštao, i kada oči više nisu mogle razaznati riječi, zatvorio sam knjigu i stavio je u torbu. Seljak je sjedio sklopljenih očiju, vjerovao sam da je zaspao , jer još dugo je sjedio glave položene na ruke koje su počivale na skupljenim koljenima. Ali upravo kada sam se spremao da u tišini iščeznem odatle, podiže on glavu prema meni, lice mu je bilo puno suza koje su se miješale sa ostacima blata i ožiljkom koji se pružao duž lijevog obraza.

– Riječi, rekao je, Polen.

– Kako misliš? Upitao sam.

– Sjeme koj se ne prima na stjenovitom tlu. On ustade i krenu prema konju.

– Nisam vas vidio ranije? Jeste li na proputovanju?

-Daa.

– Dolazite izdaleka.

Ja sam naučio da ne odajem posvuda našu nacionalnost. Šveđani nisu svugdje bili u milosti. Biće to još gore kasnije, kada moji časni zemljaci počnu da pljačkaju, pale i siluju, ali već sada bilo je dobro znano kako rat uvrće ljudske mozgove ili, kao što neki misle: razotkriva naše stvarne misli, ideje… Glupi seljak naravno nije znao ništa o Švedskoj, mislio sam, rekao sam mu da dolazim sa sjevera, uzjahao svog konja i tu smo se razišli.

Pošto nismo putovali na Božiji dan, dan koji treba posvetiti njemu, bez obzira na kojoj strani u odnosu na đavola bili, osjećao sam se, nakon mise u seoskoj crkvi, malaksao, prečišćen u u duhu – Gospar Johan je kao i obično u takvim prilikama patio od stomačnih tegoba i ostao u sobi kako bi se laksirao – pa sam jahao okolo po drumovima dok na kraju nisam stigao na isto ono ostrvce na kom sam ranije bio, sjedoh tu na moj kamen – da, od juče sam ga doživljavao tako: zauzeo sam mjesto a moje misli već su bile tu, moja uzrujanost bila je velika ali moje misli već su bile tu, stigle su još juče i smjestile se u predjelu, osjećao sam izvjesnu sigurnost jer sam mogao nastaviti tamo gdje sam stao, kada sam otvorio bilježnicu i počeo velikim slovima zapisivati: A ŠTA AKO BOGA NEMA? Ruka mi je drhtala. Cijelo tijelo, I duša.

Odjednom sam povratio.

Povratio sam od iznenada očitovanog odsustva Boga u univerzumu a upravo je njegov sluga u predikaonici bio zaslužan za to. Sve ono što je još juče bilo tako očigledno, sva ta prisutnost koju sam osjećao, svako saučestvovanje, sve je iščezlo: Univerzum je bio prazan, Boga nije bilo niti je ikada postojao, mi smo bili izolovana stvorenja bez ikakve povezanosti bilo sa samima sobom ili sa nečim drugim. Stvari oko mene bile su mrtve stvari, nasumce razbacane po planeti, ono što sam ja vidio nije vidjelo mene. Oh, zašto sam krivicu svaljivao na popa? Zato što su njegove riječi bile tako trijumfalisitičke? Jer je govorio o božijoj pobjedi? Dok su istovremeno rijeke izbjeglica samo bujale i širile se, tako da im drumovi nisu bili dovoljni. Zato što su ti kukavni božiji reprezentanti bili tako provincijalni u svom poimanju svijeta, tako arogantni, da, tako bezbožni. Nisam znao. Riječi nisu htjele da se uklope jedna u drugu, odbijale su da mi izgrade jedan kompaktan nedjeljni dan.Vojnici su to možda razumjeli. Mi smo rasa koja dobro zna sve o kasapnicama. U hordama smo odlazili da bi jeli korice hljeba i pili uskislo vino, gladovali u utvđenim kasarnama, da bi na kraju dopustili da nas ubiju. O, sveta miso! Prije no dopustimo da nas ubiju.

Mislio sam: ovo je moj konačni uvid. Sve ostalo su iluzije.
Sve ostalo je praznovjerje.
Ustao sam i krenuo kroz šumu. Gola stabla,debeli, smeđi ćilim po zemlji. Dugi redovi grmova kupine i divlje ruže, sve puno vlage kao u močvari, pomislih kako mi sve baš tako odgovara. Bilo je to savršeno okruženje, tu je čovjek mogao završiti a da ne povuče nikoga za sobom. Šipurci koji tamne, kapi kiše. Odjednom začu se rzanje konja ne tako daleko. Bilo je zapanjujuća primjetiti reakciju mog tijela. Od toga da sam bio nula, mislio nula, rzanje jednog konja učinilo je da sam se ponovo uvukao u svoju kožu i otkrio da postoji nešto što me obuhvata, granice jastva, neka vrsta odbrambenog zida, da, strah kao odbrana od očaja. Ja se sagnuh i sakrih iza jedne stijene, očekujući da čujem glasove, viku vojnika ili pozivanje u pomoć. Ali nakon rzanja začulo se frktanje, vidio sam pred sobom vlažnu konjsku gubicu, svežanj sijena i kantu pitke vode. I opet, promijeni se moje raspoloženje, moja duša se raširi u meni. Kao tek opeglan čaršaf, možda. Kao toplo ćebe jedne hladne noći. Kao široko uzbibano more na putu ka obali ljeta, teško je uhvatiti egzaktne metafore, treba pokušavati dok se ne stigne do cilja.
Stajao sam tako blizu kuće da su me otuda mogli vidjeti. Neobična građevina. Niti koliba, niti jednostavna seljačka udžera a ni ništa luksuzno. Neka mješavina svega toga. Ali najjači utisak, sada kada su stopala podigla i luftala prste, bio je taj da se kuća nikako ne uklapa u okoliš. Kao da okolna stabla nikada ranije nisu vidjela jednu takvu kuću. Nesigurna, zakretala su se do pola, pokazivala kući naličja svog lišća; bile su to svjetlucave oskoruše koje su kada su se oblaci odjedared razišli, pokazale drugu stranu svojih bijelih listova. Niti cvijeće koje se još i u oktobru vidjelo u cvijetnjaku, nije pripadalo ovdje. Kako to prepoznajemo? Nemam pojma. Jednostavno tu su. Prozor na neobičnom mjestu. Ofarbana kvaka na vratima.
Obojeno staklo koje upija večernje sunce.
U snovima često prelazimo takve granice a da ne reagujemo: nalazimo se u jednom predjelu i odjednom u nekom sasvim drugom. Udahneš ljeto, izdahneš zimu, sunce izlazi i istovremeno zalazi. Stajao sam tu na rubu šume i posmatrao livadu u čijem središtu je raslo drvo mukinje ; trava je bila žućkasto-spaljena, pod mukinjom sto od grubo istesanih dasaka, stolica istesana u komadu stabla a u stolici plemić koji čita neku knjigu – njegova leđa bila su nepomična ali s njegovih ruku bi svako malo zatreperile zlatne niti brokata od kojeg je bio sašiven njegov prsluk. Njegov šešir od vune imao je širok obod, skupocjena nojeva pera zataknuta u šeširu lelujala su na večernjem povjetarcu.
Čitao je naglas.
Sjedio je na proplanku i čitao, onako kako sam ja činio ranije pa se nisam plašio mada sam zbog njegovog visokog ranga već pomislio da se tiho udaljim.
Ja sam uvijek neobično uvažavao ljude koji čitaju. Ili: uvažavao sam njihovo vrijeme i njihov prostor. Čovjek koji čita zaviruje u neku drugu dimenziju. Čitalac je na putovanju i trgnuti ga natrag u ovaj fizički svijet uvijek je zločin. On se nalazi u jednoj drugoj brzini, ili tačnije rečeno: sporosti. Vesla izmešu slova, polako, lagano, puštajući vesla da potonu on se zaustavlja kraj nekog vidika, koji se polagano mijenja, pošto čamac jedva da može stajati mirno, pokreće vesla, obilazi neku riječ, kao što se zaobilazi rt i tada se otvaraju novi vidici. Gdje li se on nalazio sada? u kojoj epohi? Na kojoj planeti? Da li je dodirivao grudi žene, da li je pio dobra vina na dvoru u dalekoj zemlji, na koju riječ se spremao da pristane, koji miris, koji pokret se budio baš sad u njegovim mislima?
Htio sam znati. Jer onaj koji zna usporiti i na taj način boraviti među slovima, mora biti prijatelj.
Prijatelj u vremenu duše, ne i u vremenu svijeta. U onom vremenu u kojem stvaraš sebi mogućnost življenja, u kom se obrazuje tvoje lik.
Mora da sam nagazio neku suhu grančicu. On se osvrnu. Ja brže bolje skidoh šešir i naklonih se duboko, on rukom načini gest koji kaže pusti to, dođi bliže.
– Ako dolaziš u miru onda si dobrodošao, ako ne, mrtav si prije nego ponovo udahneš.
Vidio sam kuburu u njegovoj ruci i prestao da dišem.
Ali on udahnu duboko: Oh… rekao je i spustio oružje, vratio ga u bogato brodiranu futrolu i njegova leđa potonuše natrag u stolicu. Smiješio se.
Ja sam vas vjerovatno vidio mnogo prije no što ste vi vidjeli mene.
Pokazao je na stablo mukinje. Na njemu je visilo ogledalo, prilično veliko, mogao sam u njemu vidjeti cijeli predio iz kojeg sam ja došao, velike kamene blokove koje sam zaobišao, usku stazu, čak sam između drveća mogao  nazrijeti selo, daleko u dolini, kraj rijeke.
– Vaša Visosti, ja ne dolazim sa neprijateljskim namjerama, niti da vas uznemiravam.
Jednostavno sam imao želju da idem; na ovako lijep dan ni šuma mi se nije činila strašnom i pustom. Htio sam kao Petrarka pronaći mjesto s kojeg se vidi cijeli predio.
-Oh, Petrarka, uzdahnu stranac. Vi ciljate na njegovo uspinjanje na brdo Ventosa. Začudo, potrebne su nam oči drugih ljudi da bi naučili vlastite da vide. I šta ste vidjeli?
– Iskreno govoreći, nisam vidio ništa. Nisam znao kako treba gledati. Tamo dolje je selo u kojem sam odsjeo sa mojim gosparom Grofom…Rijeka temo teče, ravnica je široka, mislim da sam vidio jednu crkvu, pokošene oranice. Cijelo vrijeme sam se sjećao drugih mjesta, drugih prizora. Baš jadno: toliko sam želio da stignem na uzvisinu, nije bilo lako… i na kraju, stojim tu kao mutav i sanjarim, mogao sam to raditi i u onom lošem krevetu u gostionici.
– Čisto sumnjam.
Blagi vjetar pokrenu ogledalo u sjenci mukinje: tada se desilo čudo, tada sam vidio ono što sam želio vidjeti. Široki predio, veliko nebo s oblacima koji love ponad žutih ravnica. Bio je to isti predio pa ipak i nije. Ogledala sam ja dabome vidio ranije ali ne ovakva i ne napolju: cijeli predio je pretvaralo u sliku i jednu takvu sliku sam želio imati. Stranac je shvatio:
– Vi nemate ovakva u Švedskoj? Da, da, vaš jezik je izvrstan ali se ipak odajete… Nee, ne brinite, moja specijalnost je osluškivanje jezičkih nijansi . Možda je to neophodno čulo. Još prije neki dan kada smo se sreli… Izgledate iznenađeno. Vi ste mi čitali…
– Vaša Milosti???
– Znam da je neki seljak došao i slušao me.
– Vaša milosti, vi ste bili…. prerušeni?
On odmahnu glavom.
– Ne, kao što nisam prerušen ni sad. I seljak i ekselencija kohabitiraju u ovom tijelu. I visoko i nisko, ako tako želite. Prljav ne mogu čitati, čist ne mogu obrađivati moju zemlju. U stvai njihovu, zemlju mrtvih. Sjedite ako imate vremena. Idite, ako vam se ne sviđa. Vino i jarebice mogu ponuditi, i hljeb koji sam pravio svojim rukama. Veoma su ponosne na taj hljeb, moje ruke. Podigao je svoje šake da ih osmotrim.
– Prije dvadeset godina nisu mogle ni zamisliti da će raditi nešto slično. Ali egzil ima tu osobinu da proširuje svijest. Jedared, nisam znao ni gdje se kuhinja nalazi u mojoj kući, jedared, nisam se sam umio ni odjenuti. Da li izvoljevate?
Ja sam klimnuo. Stranac ustade i iščeznu na putu ka nekoj maloj i neuglednoj kolibi.
Išao je teškim ali dostojanstvnim koracima, bilo je moguće prepoznati nešto plemićko u svakom njegovom pokretu, nije lagao o svom porijeklu. Kada se vratio i počeo da servira,vrlo pažljivo je sklonio knjigu koju je ranije čitao, Vergilijevu Eneidu.
– Da, evo ovdje ja živim i još od posljednje pošasti nisam posjetio svoju domovinu. Ako i postoji neka domovina osim znanja. Sadržaj ove i drugih knjiga, njihovi pisci, to su moji prijatelji, moje komšije i moji rođaci. Dok su oni u blizini, ja nikada nisam sam. Skoro nikad. Izvolite! Prije svitanja sam ustao, premazao svoje štapove lijepkom, uzeo nekoliko kafaza na leđa i izašao. Najmanji ulov je bio dvije ptice, najbolji sedam.. Već su krenuli da se sele južnije, ovdje odmaraju. Uskoro če vrijeme šarana. Zeca.Vrijeme Srndaća. Vrijeme Cijepanja Drveta. Ja obično ustanem sa suncem i cijepam drva nekoliko sati, zajedno sa drugim cjepačima iz sela. Nakon toga sklonim se u jednu lovačku kolibu koja je samo moja – sa nekom knjigom pod rukom, obično Dante ali i s nekim manje vrijednim imenima kao što su Tibulus ili Ovidije. Tamo čitam o njihovim ljubavima, njihovim ljubavnicima, sjećam se sopstvenih i tako se zabavim sanjareći na čas. Onda odem ispred gostionice, pričam sa prolaznicima, pitam ih o novostima iz njihovih krajeva, naslušam se tako svega, dođem kući da jedem pa se vratim, pričam sa mlinarom, sa mesarom i dvojicom što peku cigle. Igramo trik trak i cricca, bože kako se samo svađamo dok igramo i kako samo vrijeđamo jedni druge. Ja se prepuštam takvom životu, dopuštam mom mozgu da se ubuđa i mojoj odvratnoj sudbini da se nesmetano odvija, pristajem na to da budem izgažen čekajući da se sudbina napokon postidi. Kada se smrači, krenem kući, već na pragu skinem prljavu seljačku odeždu i odjenem kraljevsku jer ona to jeste, i tako dostojno opremljen posjećujem ljude minulih vremena, bivam toplo primljen, nahranjen namirnicama bogatim mudrošću, za kakve sam i rođen. Kad  pričam  njima, nikad se ne ustručavam propitivati njihove motive i njihove postupke a njihov humanizam im nalaže da mi odgovore. Ti sati pred spuštanje noći koje provodim s njima nisu nikada narušeni tugom. Tada zaboravljam svaku brigu i svako moranje, čak ni smrt me tada ne užasava.
Taj čovjek se mogao zvati Janus Gruter

Prevod RK

Autor

Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s