“Isus i Ivan se ponovo sreću”, iz romana Pismo iz pustinje, Göran Tunström

Jericho-Monastery-on-the-Mount-of-Temptations

 

Ali nastavio sam da postojim, tjelesan u tjelesnom svijetu. Baš kao što je postojao šepavi i razroki kuhinjski monah, prva osoba s kojom sam razgovarao nakon što sam se okupao i dobio čistu odjeću, kako bih ostavio za sobom svoju prošlost i postao nov.

Sjedio je u kuhinji i odmarao svoje debele ruke na stolu dok su novisi ribali pod, prali lonce lugom i palili vatre za pripremu objeda. Bilo je sjenovito i prijatno unutra. Ali tako malo misao:

Tebe još nisam vidio, dječače!

Tek sam stigao!

Da, da, da, rece on uzdišući i sklopi ruke. Vidjećemo koliko ćeš ostati.

Zauvijek, rekoh ja iznenađeno.

To kažu svi, reče on. Težak je život ovdje. Škiljio je lijevim okom prema velikoj trpezariji u koju mi novisi još nismo bili dobrodošli. Slušaj, reče. Ja sam slušao i čuo u daljini glas koji sam poznavao. Ivan! Zar je on ovdje? Zar se to ovamo bio zaputio?

Ustvari nisam bio iznenađen nego uplašen.

Ko to čita? upitao sam.

To je Ivan iz Tiberije. Nisi čuo za njega? Najjaci od svih. Mesija!

Starac se naceri i nagnu k meni.

Uskoro će sigurno postati poglavar samostana.

Je li on dugo ovdje?

Samo tri godine. Ali sa nekima to ide brzo. Znači ti stvarno ne znaš ko je on. Vrlo rano je ostao siroče. O, da ga samo čujes kako grmi protiv bezbožništva.

Bezbožništvo… Ovdje!

He, he! Starac poče uvijati tijelom i grimasirati svojim bezubim ustima..Poče opet šaputati, ovaj put sa strahom u očima i odjednom sa ogromnim užasom:

Ja nisam nikakav svetac. Ali mene neće izbaciti odavde. Ja sam bezbožan.

On pokaza na svoje grudi.

Mastema se nastanio  u meni . Ima po osam prstiju na svakoj ruci. Smrdi ogavno. On me noću prisiljava da silazim do jezera…

Zašto?

Stari prestani s tim, reče jedan od novisa kraj šporeta okrenuvši se prema nama. Smiješio mi se držeći u rukama blještavu mesinganu posudu.

– On tako priča sa svakim ko dođe ovdje. To ti je priča bez kraja.

Pusti ga da priča, rekoh ja. Zašto te prisiljava?

On me progoni noću. Kaže da moram. Moram, moram, moram… ponavljao je on sebi u bradu i uvijao tijelom.

U krug, u krug, razumiješ li?

Novis  pokaza prstom prema slijepočnici i odmahnu glavom.

– ali mene neće izbaciti odavde. Osam prstiju…

Stari, ti nosiš Mastemu zarad drugih ,rekoh mu ja.

Kakve su to gluposti? Ja sam zao čovjek. Zao, zao, zao.

– Možda Mastema i ne postoji. Zar nije neophodno da postoje sinovi mraka da bi postojalo svjetlo? Ko smije vjerovati da je bezgrešan?

Starac ustade zažarenih očiju:

Ti huliš dječače. Ti huliš na svetost onoga gore.

I jesam. Već nakon nekoliko sati u samostanu, čuo sam kako iz mojih vlastitih usta izlaze riječi koje sve dovode u sumnju. Čistotu, jedinstvo, sve u sta sam tako snažno vjerovao. A on, koji je bio žrtva, branio je svoju opsjednutost.

– Zar te ne ispituju ponekad o tome kako ti je sa Mastemom?

On klimnu glavom.

Zar se ne žele uvjeriti da je još u tebi? Šta bi se desilo da te on jednog dana napusti i potraži sebi stanište u nekom drugom? Jer on postoji?

On ponovo klimnu glavom razrogačenih razrokih ociju, uvijajuci tijelom. Novis nam je prišao gledajući me u čudu.

–  Svako ko me je čuo noću, zna. Čuju kako vrištim i kako me njegove osmoprste šake bacaju o zidove. I smrdi tako gadno, tako gadno.

On sakri lice dlanovima.

I niko ti ne pomaže? Čak ni taj … Ivan?

Zadržavao sam dah kako bih čuo svaku riječ koju bi mogao reći o Ivanu. Ko je on bio danas?

Je li bio slab ili jak? Slutio sam da posjeduje neku vrstu snage – zar nije starac sam tako rekao.

– Kada Mesija stigne Mastema će umrijeti!

Daaa, rece novis. Onda ja vise neću ribati lonce.

A onda reče povjerljivim tonom:

– Zadnje vrijeme je blizu. Skladišta oružja niču širom zemlje.

Stotine i hiljade vec su okupljene.

On pokaza na dvoriste u središtu samostana.

– Tamo se nesto kuha. Mnogo je tajnovitosti.

Znači Ivan će…?

Starac se zapovjednički okrenu prema novisu:

Nastavi sa svojim loncima!

 

Jedared, kada sam rano ujutro izašao van – a bilo je to vedro jutro – sunce se uzdizalo nad crvenim brdima s onu stranu jezera, magla se razilazila i pčele su napuštale svoje košnice –  zlatno tkanje koje je neprekidno kruzilo oko Mnoštva koje se bješe sakupilo ispred samostana – ugledao sam i njega.

Stajao je na jednoj stijeni, njegov mantil  lepršao je oko mršavog tijela:

 

Gospod da te uzdigne u vječne visine i učini te nalik snažnom tornju visokog zida, da obaraš ljude snagom koja dolazi iz tvojih usta. Svojim štapom da isušujes zemlju i duhom sa tvojim usana da ubijaš bezbožne, duhom dobrog savjeta i vječne jakosti, duh pozavanja Boga ,duh straha od Boga i duh pravednosti neka budu pojas oko tvoga struka; i da ti načini rogove od gvožđa, tvoje papke pretvori u tijela, da bodes kao bik ,da gazis svijet kao prljavstinu po ulicama, jer od tebe je Bog načinio vladarsko žezlo.

 

Bio je kao neki bakarni lijevak za Božiji glas, njegovo tijelo tanka opna oko poslanja. Bio je čvrst i jak i ja sam se pitao – da li ćemo ikada opet  moći razgovarati.

 

I lice Mnoštva bilo je okrenuto ka njemu. Poluotvorena usta, suzdržan dah, mirne ruke, mirna djeca; pijesku nalik siva masa, u pijesku. Ali njihove oči su sjajile. I pčele su letjele oko njih poput svjetlucavih konfeta. Došli su iz sela iz obližnje doline, neki su stigli pješke čak iz Jerihona noseći sa sobom ruže koje su bacali pred Ivana – činilo se da ih ovaj nije ni primjećivao… Dugo sam sjedio i slusao ga, primjetio sam da je i mnogo drugih monaha činilo isto,  postao je moćan čovjek u samostanu i ja sam mislio: ti ćeš me naučiti da budem samo misao.

 

 

 

Kasnije, kada se masa rasula onaokolo, po baštama koje su u to doba godine blistale žute i po maslinjacima duž Jerihona, on mi priđe.

– Isuse, rekao je. I ti si došao?

Pogled mu je bio ispitivački. Strog. Nije odavao zadovoljstvo.

– Da, Ivane. A ti? Zar ti ne bi trebao biti u Hramu?

– Ovo je moj Hram! Čitav svijet… Zatresao je glavom. Zlo je tamo. Cijeli Jerusalim je uništen. Ali ti…  Šta ti ovdje tražiš?

Bio sam iskreno začuđen:

Hoću da učim.

Ponovo je zatresao glavom.

– Hodi, rekao je. Idemo odavde. Idemo do mojih košnica.

Krenuo je ispred mene, dugim nezgrapnim koracima. Njegova mala stopala bila su puna rana, trljao je ruke kao da mu je hladno. Stigli smo do obale, do slanih livada. Tu je sjeo na jednu stijenu. Vivci su letjeli gore dolje i promuklo se glasali. On pogleda prema planini, put samostana koji je zabio svoje kandže u neplodnu zemlju, kao da želi dokazati da čak i ovdje, na samom kraju svijeta može postojati život. Daleko od Hrama. Daleko od gradova.

Svud okolo nas gradilo se uveliko, siromašan svijet dolazio je odasvud i naseljavao kraj.

Nisam primjetio košnice tu gdje smo sjedili. Upitah ga o njima. On ispruži ruku. Nasmiješio se, prigušenim osmjehom koji se probio kroz krajeve usta – tračak svjetlosti u mraku njegovog lica.

– Zar ih ne vidiš – gledaj kako rade. Eno tamo, i tamo…Gledaj kako lete na suncu. Kako skupljaju med.

Stari, smežurani muškarci i žene, djeca natečenih trbuha, leprozni sa zvoncima oko vrata, ograđeni!  Ivan sklopi ruke kao da zatvara prozor prema svijetu , okrenu se put mene i reče:

– Šta ti imaš ovdje da tražiš?

– Kako misliš? Ja sam se odrekao… svijeta

– Ne, ne, ne, zar ne čuješ kako to pogrešno zvuči?

– Misliš da lažem, Ivane?

On frknu:

– Kako si samo glup. Kakvo zlo je tebi svijet nanio? Pa ti ga voliš. Zar nije tako?

Pusti fraze.

Bio je u pravu i ja sam ućutao. Volio sam svijet tako silno da sam mogao eksplodirati od toga. Uvijek bih zaspao sa osmjehom na licu, vidio sam kako taj moj osmijeh svijetli u mraku, svijetli jer sam osjećao povezanost sa Gospodom, sa svijetom, sa izvorom koji je žuborio u meni. Taj izvor bio je stvaran. Podzemnim tokovima tekao je do svega što raste, do svega što trpi, do svega što se raduje. stizao je do zvijezda na nebu i do glista u u zemlji.

– A ti?

On je samo slegnuo ramenima i posmatrao svoje ruke.

– Ovdje sam već tri godine. Bio sam žrtvovan Hramu i zato sam odabrao najteži od svih hramova, najnemilosrdniji. Ovdje mrzimo Jerusalim, njegovo licemjerstvo i sve te sveštenike koji sarađuju sa Rimljanima.

– To mrzim i ja, Ivane!

– Ti! ti ne umiješ mrziti!

– Zar me toliko prezireš…

On ustade i krenu koračati tamo – ovamo po obali, dugo ne odgovarajući ništa. I na kraju reče:

– Zapamti jednu stvar: Ja s tobom neću više pričati na ovaj način. Moj položaj u samostanu to u stvari zabranjuje. Ti nisi uveden. Ti si jedan novis. Ništa drugo ovdje nećeš ni postati jer ovo nije mjesto za tebe.

A onda stade preda me:

– Slušao si me dok sam govorio pred svijetom. Da li si pronašao u mojim riječima nešto što te raduje. Da li si vidio da u meni nešto ima?

– Bio sam malo uplašen, možda.

– Naravno. I ja. Iz mene ne izlazi ništa osim strogosti. Sva toplina za koju smatram da ljudi treba da posjeduju filtrira se i nestaje kada gledam u lice Mnoštva.

Moje riječi su kao pustinjski pijesak. Ja sam oštar. Ja sam nemilosrdan. Osim kada si ti u pitanju. Moja oštrina se nikad ne ublažava. Želio bih da je drugačije.

– Da li je to zbog onoga što se desilo sa Elizabetom? Da ti… Da ja… Jesi li me mrzio zbog toga?

– Tada sam počeo da te volim. Tada sam shvatio koliko smo različiti. Ti imaš snagu. Snagu drugačiju od drugih. Nešto novo.

– To nije istina.

– To jeste istina. Ali ti još nisi dovršen. Moraš prvo vidjeti svijet.

– Svijet je zao.

– Svijet je zao ali mi u svijetu živimo. Gospod je svezao naše duše za ovaj svijet i ti to dobro znaš. Rekao si to maločas. Ti  sporo prihvataš  vlastitu snagu, vlastito svjedočenje, zato što si čist. Ti si čist a za mene je čistota ideja koja me vodi. Mnogi se moraju očistiti spolja, ti ćeš čistiti iznutra…

– Ništa te ne razumijem.

– Ti si nešto novo.

– Ali kako ti to znaš? Nismo se vidjeli tolike godine. Nemaš pojma šta se sve sa mnom zbilo. Šta sam sve uradio…

– Naravno da znam. Jednako kao što ti vidiš na meni da nisam sretan. Da mi nešto nedostaje. Da sam umoran i strog. Riječi kao pijesak.

– Ali šta se to desilo sa tobom?

– Sjećaš se da sam jednom govorio o tome da ću putovati u Indiju…?

– Mm.

Znači sjećaš se? Zašto se sjećaš toga?

– Zato što mi se činilo da sam bio grub kada sam rekao da fantaziraš. Bio si tako vedar dok si pričao o tome…

– Reci pošteno. Ne sjećaš se ti toga zato, nego što si vidio nešto!

-Da. Osjećao sam da se nešto slomilo u tebi. Mnoštvo snova. Ili još bolje: Vidio sam kako si odjednom odrastao. Protrčao kroz mnoge godine života. Nešto što si trebao postati odjednom je izbrisano. Mogućnosti. Želje. Često je bilo tako, ne samo tada, ti bi se odjednom našao s onu stranu igre, svih igara. Žrtvovan si hramu, bilo je to predodređeno.

Sjeo je i podbočio bradu šakom, leđa mu se opustiše.

– Pitam se za šta sam to predodređen. Mislim, osim ove moje proklete strogosti.. Kuda me vodi ta predodređenost?

– Prema smrti, Sve vodi tamo.

On se nasmija i malo iskosi glavu.

– Starimo li mi to? Ja sam uvijek i bio star. Vršnjak mojih roditelja.

– Nedostaju mi, rekao sam. Mnogo su mi značili.

– Ali ti ne znaš kako je nama stvarno bilo. Zamisli samo, biti u blizini smrti od samog početka. Čovjek ne bi trebao imati stare roditelje. Niko ne bi trebao dopasti smrti u krilo odmah po rođenju. Roditelji trebaju biti mladi, kao tvoji. Čovjek mora stići vidjeti svijet, makar i kroz usku pukotinu. Par širokih polja. Neko jezero. Drvo u cvatu.

– Ali ti si vidio sve to, svaki put kad smo se igrali.

– Jedva. Njihova lica bila su isuviše blizu. Svijet je postojao jedino kao pripovijest.

Više sam vidio svijeta gledajući njegov odraz u tvojim očima nego svojim vlastitim.

Ništa me nije radovalo. Ništa nije bilo lako. Razumiješ li šta ti govorim?

– Vjerujem da razumijem.

– Obično ne pričam ovako. Tvoj me dolazak zbunio. Ti me poznaješ, ti me vidiš. I to me podvaja. Nisam u potpunosti oštar. A oštrina mi je neophodna, izvan nje ne umijem da postojim.

Pokazao je prema livadi.

– Ona ptica tamo, reče, koje je boje? Tamo među stijenama.

– Štiglic? Pa smeđ je, sa malo žute i zelene boje na krilima, pod repom ima crvenu fleku. Tako se lijepo presijava. Gledaj kako uvija vratom, okreće se na sve strane. Nekako istovremeno. Imali smo mnogo takvih, skupljali su se na drvarniku. Sjedili bi tamo ujutro i ja bih ih hranio sjemenkama. U proljeće, kada bi voda kapala posvuda… Zašto pitaš?

– Zato što ja ne vidim ništa od toga. Ništa, viknu i ustade. Ja vidim jednu pticu i mislim – jedna ptica. Ništa više. Ne postoji ništa više kod te ptice. Ni boje ni priče. ništa.

– Ti vidiš nešto drugo, Ivane.

– Da, nažalost. Crne, mračne predmete. Nepovezane. Sa prazninom svud oko njih.

Sve u mom životu izgleda tako. Ali ti, ti ćeš svijetu propovijedati o tome kako vidiš… štiglice. O povezanosti svega.

– Zar to nisu očigledne stvari?

– Šta ti sebi umišljaš ustvari? Šta je uopšte očigledno? Rimljanin se digao protiv Grka, Grk protiv Judejca, judejac protiv Judejca, siromah protiv siromaha. Mi protiv nas samih. Mi smo sebi sami neprijatelji. Ja sam sebi neprijatelj, ja… oh… nisam ni za šta.

– Priča se da ćeš ti biti glavar samostana. Priča se čak da ti…

– Prekini!

Ali ja nisam prekinuo. Naprotiv, povisio sam glas tako da moje riječi dopru do njegovih najtajnovitijih skrovišta:

– Da si ti budući Mesija!

Kakvo olakšanje! Kakva slatka osveta. Osjećao sam kako se moja pluća pune novim zrakom, disao sam duboko i opušteno. A onda sam počeo da se smijem. Smijao sam se tako glasno i tako dugo da su se ljudi u polju uspravljali držeći motike i srpove u visini grudi. Sve je bilo obasjano. Sve je bilo veoma blizu.

Kada sam se prestao smijati, sasvim blizu mene, u Ivanovim očima vidio sam beskrajnu žalost. Pokušao sam ispraviti svoju grešku:

– A ja ću biti vojnik u tvojoj armiji.

– Kako možeš tako protiv Gospoda, reče, Kako samo možeš?

– Neko u kuhinji … je rekao tako. Izvini, Ivane.

– Ne treba mene da moliš za oproštaj.

– Meni je toliko drago da si ti ovdje, da imam s kim pričati.

– Ne treba mene da moliš za oproštaj, ponovi on jednoličnim tonom. Ali imaš kad.

Nakon toga on se zaputi prema samostanu. Išao je tako brzo da mi je bilo jasno da ne treba da ga pratim. Ostao sam da sjedim a tlo se odjednom zaljulja poda mnom. Podiđe me neka vrelina od koje su iskrile varnice kroz čitavo tijelo. Jato vivaka koje je Ivan preplašio u let, zgrabilo je kljunovima moje nerve i razvlačilo ih uz krisku preko livade.

 

Slijedećeg dana, kada se pobožnost spremila za dnevnu dozu meda i ukora, popeo se Ivan na stijenu i govorio masi. Govorio je o lažnoj sigurnosti koja vlada u samostanu. Govorio je o odricanju od svijeta. Govorio je o našim slijepim predrasudama.

Oči su mu plamtjele. Bio je kao začaran. U početku, uzdisali su stari monasi, onako kako su i navikli svaki put kad bi neko propovijedao ali uskoro i oni zapaziše žuč u Ivanovim riječima. Čuli su kako vrijeđa Savjet Najstarijih koji je htio Ivana za novog poglavara, kako vrijeđa one koji su vjerovali u njega i u njemu vidjeli svjetlo budućnosti.

Njegove duge mršave ruke su drhtale, dok  je objašnjavao Samotnika.  Nakon toga ućuta, ščepa svoju haljinku i pokida je. Sišao je nag sa stijene.

Ljudi su poustajali, svi su shvatili da se desilo nešto nečuveno.

Dok smo svi mi stigli tek do samostanske kapije, on se već gubio u sivilu pijeska: u sred manje pijavice grabio je prema sjeveru, napuštajući Jordan i pustinju.

Za sve to vrijeme nije me ni jednom pogledao.

Snažan osjećaj nestvarnosti me obuzeo nakon toga.

Samostan je ostao prazan. Bez života. Izgubio sam uporište, povezanost, bio sam sam sa svojim snovima, možda čak nisam ni postojao. Možda sam bio samo san u Ivanovoj glavi. Činilo se da se sve dešava po nekom planu. I ako je bilo tako: Da li sam ja bio njegova žuč ili njegova radost. Njegov poraz ili njegova žalost? Jesam li ja bio njegova budućnost? Bilo je u njegovom zatvorenom, ukočenom pogledu nečega što govori da se on odriče budućnosti. Da ona pripada drugima. Da je budućnost njegova osveta sadašnjosti.

Sada, nakon svega, vidim to sve mnogo jasnije. Sada kada je svijet oko mene na čas utihnuo ovdje u pustinji. Nakon svega, da, uprkos tome što moj život još nije počeo da cvjeta, sve je već nakon svega. Kada se cvijet otvori i zablista na vjetru, već je proživio svoj život pripreme na goloj stabljici, u skrivenosti. Kada zasvijetli sve je gotovo.

Sve ovo je več gotovo ili nakon svega, mada svijet to ne vidi. I u ovome nakon svega povjerujem ponekad da je Ivan bio san u mojoj glavi. On nije postojao. Ja sam ga izmislio.

 

 

 

 

 

 

 

 

Autor

Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s