Tomas Tranströmer, Baltička mora

baltiks

 

 

I

 

Bilo je to vrijeme prije radio tornjeva

 

Djed je bio novopečen pilot. U rokovnik je zapisivao brodove kojima je pilotirao –

ime, odredište, dubina.

 

Primjeri iz 1984:

Parobrod Tigar  Kap Rowan 8 stopa Hul Jevle Furusund

Parobrod St Pettersburg Kap Libenberg  11 stopa Štetin Libau Sandhamn

 

Izvodio ih je na Baltičko more, kroz čudesni labirint ostrva i voda.

I oni što se sretoše na brodu, oni koje je nosio isti trup nekoliko sati ili dana

koliko su mogli saznati jedni o drugima?

 

Razgovori na nepravilno napisanom engleskom, razumijevanje i nesporazumi

ali vrlo malo svjesnih laži

koliko su se oni mogli upoznati?

 

Kada je bila gusta magla: brzina napola, gotovo naslijepo. Iz nevidljivog iskoračio bi rt

i našao se pred njim.

 

Zavijanje signala svake druge minute. Oči su čitale ravno iz nevidljivog.

 

(Da  li je imao labirint u glavi?)

 

Minute su prolazile.

 

Plićaci i ostrvca memorisani kao stihovi psalama.

 

I onaj osjećaj ” upravo ovdje smo” koji se mora čuvati, kao kada nosiš

do vrha punu posudu

a ništa se ne smije prosuti.

 

Jedan pogled dolje u strojarnicu.

 

Dvocilindrični motor, dugovječan kao ljudsko srce, radio je širokim

meko poskakujućim pokretima,

akrobate od čelika, i mirisi su se širili kao iz kuhinje.

 

II

 

Vjetar je u borovoj šumi. Puše jako i lagano.

Morski vjetar puše i na sred ostrva, duboko u šumi na otvorenom si moru.

 

Starija žena  mrzila je vjetar u krošnjama. Lice bi joj se skamenilo od melankolije kada je puhalo

” Treba se sjetiti onih na brodovima”

Ali ona je čula i nešto drugo u šumu vjetra, baš kao i ja, mi smo rođaci.

(Mi koračamo zajedno, ona je mrtva već trideset godina)

 

Šumi da i ne, nesporazum i razumijevanje.

Šumi troje zdrave djece, jedno u sanatorijumu i dvoje mrtvo.

 

Velika struja što raspiruje život u nekim vatrama a druge gasi.

 

                            Uslovi.

 

Puše: Izbavi me Gospode, voda će mi doći glave.

Čovjek ide dugo slušajući i dosegne jednu tačku gdje se granice otvaraju

ili prije

gdje sve postaje granica. Otvoren prostor utonuo u mrak. Ljudi struje

iz okolnih slabo osvijetljenih zgrada. Žubori.

 

Novi nalet vjetra i mjesto je ponovo pusto i tiho.

Novi nalet vjetra bruji o drugim obalama.

Riječ je o ratu.

Riječ je o mjestima na kojima su građani pod kontrolom,

gdje se grade misli sa rezervnim izlazima

gdje je razgovor među prijateljima  u stvari ispit o značenju prijateljstva.

I kada si s nekim koga ne poznaješ dobro. Kontrola. Određena doza otvorenosti

je na mjestu

samo ako ne ispuštaš iz vida ono što se probija na rubovima razgovora: nešto mračno,

tamna fleka.

Nešto što se može probiti

i razoriti sve. Ne ispuštaj to iz vida.

S čime bi se to moglo uporediti? Sa minom?

Ne, to bi bilo isuviše očigledno. I gotovo miroljubivo – na našoj obali većina priča

o minama ima sretan kraj, strah ograničenog trajanja.

Kao u ovoj priči sa broda svetionika: “U jesen 1915. nie bilo mirnoga sna…” etc.

Jedna plutajuća mina viđena je kako se kreće prema brodu polako, tonula je i izranjala,

katkad skrivena morem, katkad upadljiva kao špijun u masi svijeta.

Posada je u strahu  pucala na minu iz puške. Uzalud. Na kraju su spustili čamac, vezali minu dugim kanapom te je pažljivo i polako odvukli ekspertima.

Poslije je minina tamna ljuska postavljena u jedan pješčani vrt kao ukras

zajedno sa školjkom Strombus gigas iz Karipskog mora.

 

I morski vjetar puše u suhoj borovoj šumi u daljini, žuri preko grobljanskog pijeska,

pored nakrivljenih nadgrobnih stijena, imena pilota.

Suhi šum

velikih kapija koje se otvaraju i velikih kapija što se zatvaraju.

 

lll

 

U polumračnom uglu gotlandske crkve, prekrivena mekom plijesni

svjetluca krstionica od kamena pješčara – 12. vijek – kamenoreščevo ime

još je tu i probija se

kao niska zuba u masovnoj grobnici:

 

                                             HEGWALDR

 

                                                              ostalo je ime. I njegove slike

 

tu i na zidovima drugih posuda, ljudi u gužvi, likovi koji iskoračuju iz kamena.

Jezgre zlih i dobrih očiju rastaču se tu..

Herod za stolom: pečeni pijevac polijeće i kukuriče “ Christus natus est” – poslužitelj

bijaše pogubljen –

odmah pored rađa se dijete, pod rojem lica dostojanstvenih i bespomoćnih

poput lica majmunčadi

I koraci pobožnih u bjekstvu

odjekuju nad zijevom zmajevom krljušti obloženih kloaka.

(slike snažnije u sjećanju nego viđene neposredno, najsnažnije

kada se krstionica polako zavrti u sjećanju kao zvonki karusel)

Nigdje zavjetrine. Posvuda rizik.

Kao što je bilo. Kao što jeste.

Samo s unutrašnje strane postoji mir, u vodi koju niko ne vidi

ovdje na površini zidova divlja rat.

I mir može doći samo kap po kap, možda noću

kad o tome ne znamo ništa

ili kao kad ležiš u bolničkoj sobi i primaš infuziju.

 

Ljudi, zvijeri, ornamenti.

Nema predjela. Ornamenti.

 

Gospodin B., moj saputnik, drag, u egzilu,

pušten sa Robben Island, kaže:

“ Ja vam zavidim.  Meni priroda ne znači ništa.

Ali ljudi u predjelima, to mi već govori nešto.”

 

Evo ljudi u predjelu.

Jedna fotografija iz 1865. Barka na parni pogon u zalivskom pristaništu

Pet figura. Jedna dama u svijetloj krinolini , kao zvonce, kao cvijet.

Muškarci nalikuju statistima u nekoj seoskoj predstavi.

Svi su lijepi, neodlučni, na putu da izblijede.

Izlaze na kopno na tren. Izblijede.

Barka je od izumrle vrste –

visoki dimnjak, tenda, uzak trup –

djeluje sasvim strano – NLO koji se spustio na zemlju.

Sve ostalo na fotografiji je šokirajuće stvarno:

nabori na površini vode

druga obala –

mogu rukom preći preko ledom ugrubo isklesanih granitnih stijena

mogu čuti šum u borovima.

To je blizu. To je

danas.

valovi su aktuelni.

 

Sada, stotinu godina kasnije. Valovi stižu iz no man’s water

i zapljuskuju stijenje.

Ja šetam obalom.  Šetnja obalom nije ono što je bila.

Moraš zahtijevati sve više, voditi istovremeno mnogo razgovora, zidovi su nam tanki.

Svaka stvar je dobila još jednu sjenku pored obične sjenke

čuješ je kako se vuče za tobom čak i u potpunom mraku.

 

Noć je.

 

Strateški planetarijum rotira. Sočiva zure u mrak.

Noćno nebo puno je brojki i sve se pohranjuju

u ormarić koji svjetluca,

komad namještaja

gdje  stanuje energija roja skakavaca što ogoli hektar somalijske zemlje za pola sata.

 

Ja ne znam jesmo li na početku ili u posljednjem stadiju.

Rezime se ne da sačiniti, rezime je nemoguć.

Rezime je mandragora –

(pogledati u enciklopediji pod praznovjerja:

                                                    MANDRAGORA

                                                                                          čudotvorna biljka

koja bi pri čupanju iz zemlje puštala tako stravičan krik

da bi čovjek pao mrtav.  Posao je zapao psa…)

 

IV

 

Iz zavjetrine,

Krupni planovi.

 

Mjehurasti bračić. U bistroj vodi svjetluca šuma algi, mlada, čovjek poželi emigrirati tamo

ispružiti se koliko je dug i širok na svoj ogledalski odraz i potonuti  do izvjesne dubine – morska trava koja se održava uspravno mjehurićima ,kao mi

idejama.

 

Rogati glavoč. Riba koja je kornjača koja je htjela biti leptir i uspjela u tome jednu trećinu, skriva se u morskom rastinju

ali biva izvučena mrežom, ščepana za vlastite patetične bodlje i bradavice – kada je ispetljaš iz mrežinih okaca ruke svjetlucaju od sluzi.

 

Obalno stijenje.  Tamo po suncem ogrijanim lišajevima jurcaju  insekti, žure

kao sekundara – bor baca sjenku koja se kreće polako kao satara dok u meni vrijeme stoji nepomično, beskrajno mnogo vremena, onoliko koliko je potrebno da se zaborave svi jezici

i otkrije perpetuum mobile.

 

U zavjetrini se može čuti kako trava raste: prigušeni zvuk doboša dopire iz podzemlja, meki bruj hiljade malih gasnih plamenova, tako se čuje kada raste trava.

 

A sada: otvoreno more, bez vrata, otvorena granica

koja se širi sve više i više

što ti dalje dopireš.

 

Ima dana kada je Baltičko more nepomičan beskrajan krov.

Sanjaj tada naivno o nečemu što puže po krovu pokušavajući dovesti u red

užad zastava,

pokušava podići

krpu –

 

zastavu koju je toliko istrao vjetar, nadimio dimnjak i toliko izblijedilo sunce da bi mogla biti

svačija.

 

Nego daleko je do Liepeja.

 

V

 

30.juli. Zaliv je postao ekscentričan. – sve vrvi od meduza prvi put nakon mnogo godina, pumpaju se naprijed polako i obazrivo, pripadaju istoj floti: AURELIA, kreću se kao cvijeće na morskoj pogrebnoj povorci, izvadiš li ih iz vode, ostaju bez svake forme, kao kada se neka neopisiva

istina podigne iz tišine i formuliše u mrtvi žele, da, neprevodive su, moraju ostati

u svom elementu.

 

2.avgust. Nešto želi biti rečeno ali riječi nisu saglasne

Nešto što se ne može reći,

afazija

ni jedne riječi ali možda jedan stil…

 

Desi se da se probudiš u sred noći

nabaciš u hitnji  nekoliko riječi

na najbliži papir, na novinsku marginu

(riječi zrače značenjem!)

ali ujutro: iste riječi ne govore više ništa, škrabotine, omaške.

Ili fragmenti velikog noćnog stila koji je prohujao tuda?

 

Muzika pronalazi svog čovjeka, on je kompozitor, izvođen, stvara karijeru, postaje šef

konzervatorija.

Nastupa ekonomska kriza, vlast ga osuđuje.

Za glavnog tužioca postavljen je njegov učenik K.

Prijeti mu se, biva degradiran i prognan.

Nakon nekoliko godina kriza popusti, njega rehabilituju.

Tada dolazi izliv krvi u mozak – oduzetost desne strane i afazija, razumije samo kratke fraze, govori pogrešne riječi.

Uzdizanja ili osude više ga ne dotiču.

Ali muzika je još uvijek tu, komponuje i dalje u vlastitom stilu,

postaje medicinska senzacija za to vremena što mu je ostalo od života.

 

Pisao je muziku na tekstove koje nije razumio

na isti način

mi izražavamo našim životima nešto

u horu izvodeći libreto omaški normando.

 

Predavanja o smrti su se otezala po nekoliko sati. Prisustvovao sam s nekolicinom drugova

koje nisam poznavao

(koji ste vi?)

– poslije je svako otišao na svoju stranu , profili.

 

Gledao sam u nebo i u zemlju i ravno ispred sebe

i pišem od tada dugo pismo mrtvima

na pisaćoj mašini bez ribon trake, s trakom horizonta jedino

i riječi čekićaju uzalud, ništa ne ostaje ukucano.

 

Stojim na vratima i držim kvaku, mjerim kućni puls.

Zidovi su tako puni života

(djeca se ne usuđuju spavati sama u sobi na spratu – ono što mene čini sigurnim njih plaši)

 

  1. avgust. Tamo u vlažnoj travi

pužući stiže pozdrav iz srednjeg vijeka: vinogradska školjka

taj puž suptilnog sivo-žutog odsjaja sa svojom kućom koja se klati,

inplantiran od monaha koji su voljeli escargots – da franjevci su bili ovdje,

lomili  kamen i palili kreč, ostrvo je postalo njihovo 1288, donacija kralja Magnusa

 

( ovi darovi i drugi takovi / nagrada im bila na svijetu  i u carstvu nebeskomu)

šume su padale, peći gorile, kreč je pristizao jedrenjacima

do manastira koji se grade…

 

                                                     Sestra puž

stoji gotovo nepomično u travi, pipci se uvlače

i pružaju van, smetnje i nedoumica…

o kako liči na mene i moja traganja!

 

Vjetar koji je duvao tako disciplinirano cijeli dan

  • na najudaljenijim ostrvcima izbrojane su sve vlati trave
  • popustio je i našao smiraj na ostrvu. Plamen šibice stoji uspravno.

Platno s motivom mora i platno s motivom šume zamračuju se skupa.

Zelenilo petospratnog drveća takođe pocrni.

“Svako ljeto je posljednje.” To su prazne riječi

za stvorenja u noći kasnog ljeta

gdje zrikavci šiju na mašini kao opsjednuti

i Baltčko more je blizu

i usamjena česma se pomalja među divljim ružama

kao  statua viteza. Voda ima ukus željeza.

 

VI

 

Bakina priča prije no što se zaboravi: roditelji su joj umrli mladi,

otac prvi. Kada je udovica osjetila da će bolest uzeti i nju

išla je od kuće do kuće, jedrila od ostrva do ostrva

sa ćerkom: “Ima li ko da preuzme brigu o Mariji!” Stranci

s onu stranu zaliva su je uzeli. Moglo im se.

Ali oni kojima se moglo nisu bili oni koji su dobri. Maska pravovjernosti

je pala.

Marijino djetinjstvo završava prije vremena, radi kao sluškinja bez plate

i mrzne se. Mnogo godina. Konsantna morska bolest tokom tolikih veslanja,

svečani teror za stolom, grimase, pucketanje štukine kože u ustima:

budi zahvalna, budi zahvalna.

                                                               Nikada nije gledala unatrag

i baš zato  mogla je vidjeti Novo

i zgrabiti ga.

Dosta uokviravanja!

 

Pamtim je, bijah se stisnuo uz nju

i u trenutku smrti  (trenutku prelaza?) odaslala je jednu misao

i ja sam  – petogodišnjak – znao šta se zbilo

pola sata prije no što su zazvonili.

 

Pamtim je. Ali na slijedećoj smeđoj fotografiji

nalazi se nepoznati –

na osnovu odjeće slika se može datirati  polovinom prošlog stoljeća.

Muškarac oko trideset godina, snažne obrve,

lice koje me gleda ravno u oči

i šapuće: “ovo sam ja”

ali ko je to “ja”

nema više nikog ko bi se sjećao. Nikog.

 

TBC? Karantin?

 

Jedared je izašao iz mora

na stjenovitu obalu gdje trava je isparavala mirise

i osjetio crni povez preko očiju.

 

Ovdje, iza gustog šipražja nalazi se najstarija kuća na ostrvu?

Niska dvjestogodišnja ribarska brvnara od teške sjedokose i nepočešljane građe.

I moderna mesingana brava koja je kliknula još jednom o svemu, sjaji

kao prsten u nosu staroga bika

koji odbija da se pomjeri.

 

Toliko pokleklog drveta. Na krovu prastari crijep razbacan kao bačene karte

(izvorna mustra poremećena tokom godina djelovanja zemljine rotacije)

podsjeća na nešto … gdje sam bio… čekaj: pa to je staro jevrejsko groblje u Pragu

gdje mrtvi žive bliskiji nego za života, nadgrobno stijenje jedno uz drugo.

Toliko uokvirene ljubavi! Crijep prošaran nepoznatim pismom lišajeva

to su spomenici na groblju u getu ostvrskog svijeta, stijenje podignuto i urušeno.

  • Ruine isijavaju

sve one koji  vođeni nekim talasom, nekim  vjetrom

stigoše ovdje za svojom sudbinom.

 

Autor

Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s