PJESMA O LENI, Göran Tunström

Bilo je to u vrijeme prve zaljubljenosti, kada sam ja – čovjek iz unutrašnjosti – napisao pjesmu o Leni. Vjerujem da i nakon tolikih godina pjesma govori nešto o temeljima Leninog slikarstva.

U šest sati ujutru, na Vendalinom polju
zrikavci, ljutići i vranjemili
bljeskaju njeni gležnjevi, crvena suknja,
drvene noge štafelaja

Ništa se ne dešava
Ali u šest i petnaest ostrva počinju da klize
crveno stijenje se razmiče
i otvara more ka suncu

Na toj širokoj pritoci izranja Simonova barka
iz samoga horizonta

Plovi prema polju
Pramac razmiče tamnu i vlažnu djetelinu
provlači se između dvaju božanstvenih divizmi

U barci vrpolji se Simon
u prvom satu mamurluka
Škombar mu se bacaka pod očnim kapkom
I barka se primiče platnu
Lagano, lagano, na žutom talasu kista

Bila Je to Lena vani, u Šielerskom(1) arhipelagu u kom su ostrva, rastinje i boje dovršeni čekali prevođenje u Slike sa Paksica, pošto su bile taman tolike da mogu stati na paksic bicikla ili ugurati se između kaiševa ranca. Jedva da ima stijene, brda ili uvale U Stromstadsko – Kosterskom arhipelagu koji nisu vidjeli Lenu kako ih premjerava svojim kistom, čineći ih svojima. Ni jedan cvijet, ni jedan kamen joj nije promakao, intimna je sa vjetrovima i oblacima, u tom svijetu ona se kreće s lakoćom.

Da, bez obzira gdje se nalazio taj svijet vani; u Grčkoj, Australiji, Indiji, Po svuda, sa rancem na leđima, ona je na putu otkrivanja tajni predjela. Ali postoji takođe i jedan svijet koji nije vani, svijet stanovanja. Tu vlada druga vrsta svjetlosti. Tu se misle kućne misli, tu raste odstojanje među osmjesima, povjerenjima i dobrodošlicama kod stvorenja koja se klaustrofobično kreću u tim ćelijama. Lena je za svog života prešla i jedan tegoban put kroz staklene zidove egzistencije, put s kojeg se niko ne vraća bez ožiljaka. Kroz slike porođaja, bolesti, samrtnih postelja, kroz zapanjujuća poniranja u skrivene predjele psihe, ona je, idući unatrag, ponirala sve dublje u prošlost u potrazi za mogućom čistinom na kojoj će sve biti razjašnjeno. Prijatne? Rijetko. Samo dekorativne? Nikad. Lične, da. Ali nikada privatni, njeni napori da se istraže temelji života. Postoji li negdje takva čistina?

Pamtim ih obasjane sunčevim zracima, u našem prvom tijesnom stanu u Njujorku, te male grudve voska. Toga kako su se – kao da je ona vidjela prstima – pretvarali u stvorenja sa izgledom, karakterom, u male lijeporužne figure na početku života, sa cijelim registrom činjenja u svojim genima. Smiješile su se. Smiješe se i plaze jezik, starmalo drže ruke na kukovima i uopšte, ne ponašaju se nimalo reprezentativno. Kikoću se, i sebi i nama. Sasvim sigurno imaju i Ime, mada je ono za ovu priliku skriveno jer Ime bi ih moglo lišiti boravka u utopiji u kojoj je svako djelo, čak i najsurovije – dozvoljeno, gdje je svaka grimasa jedan izazov, kako svijetu tako i onom Ja koje će (ćemo) biti dresirani da nosimo, uskoro, kada odjednom prestane, Djevojčicino vrijeme. Djetetovo.

Stvorenja koja se s lakoćom kreću u oba svijeta.

(1)
Inge Schiöler je poznati Švedski slikar znamenit po svojim pejzažima Stromstadsko – Kosterskog arhipelaga.

https://www.google.se/search?q=Inge+Schi%C3%B6ler&newwindow=1&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=0ahUKEwjToOOPg_7QAhWLVywKHXi6A8UQ_AUICCgB&biw=1366&bih=589

Autor

Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s