Ovo parče prevodilačkog pregnuća, inače odlomak iz romana Božićni Oratorijum Jorana Tunstrema, posvećeno je mojoj sestri BRS.

A ovo je vjerovatno priča koju je ispričala Härliga Birgitta(1), ona koja je Turina dvije sedmice držala skrivenog među bedrima, nakon došaptavanja sa Sidnerom.
.
– Oh Lord, bili smo tako siromašni kada sam bila mala. Jedino što sam imala bila je jedna kutija od čaja. Kuća je bila u ravnici i gusta magla je često nad njom ležala kao pokrivač. Sanjala sam o tome da se uvučem pod taj pokrivač i igram skrivalice s drugom djecom. Ali druge djece nije bilo. A nisam se ni usuđivala jer se otac kao kakav gmaz zavlačio pod taj pokrivač, gmižući preko polja ka maminim suknjama na verandi. Mora da je neka svjetlost stizala iz tih sukanja – inače ne razumijem zašto bi on ikada poželio da dođe kući. Bio je uvijek pijan, zapišan, usta su mu bila puna duhana za žvakanje i krvi, oči zazidane od tuča u Arvici, oh Lord, kakva mizerija. Sjedila bih tako na svom drvetu u dvorištu, priljubljena uz stablo, ako ne baš uvijek, ljeti je bilo lijepo. Primakla bih očima kutiju od čaja – bila je okrugla, crna i sjajna, a velikim slovima bilo je ispisano THE FROM DARJEELING. I četiri slike nalazile su se na kutiji: na prvoj sam vidjela nosoroga u visokoj žutoj travi, na rubu slike bili su gotovo nagi ljudi sa kopljima. Na drugoj slici bile su visoke planine sa snijegom na vrhovima. Nebo je bilo sasvim plavo, uostalom takvo je bilo na sve četiri slike. Na trećoj bila je rijeka koja se obrušava niz planinu, u dnu su žene prale veš i prostirale ga po kamenju. Na četvrtoj slici bila je jedna ptica koja je svjetucala costly. Jedno ptičino oko piljilo je u mene i što bih mu se više primicala bivalo je sve toplije: osjećala sam toplotu čaja i sijena a onda bih sklopila oči i svukla se, odjeća je bila prljava i trebalo ju je oprati, potapala sam je ispod vodopada i naučila kako se pere veš u rijeci. Nakon toga pili smo TEA FROM DARJEELING u visokoj travi, nosorog je pogledao prema nama a plava ptica je blještala pod snijegom prekrivenim planinama, oh Lord, kakva uživancija. U Darjeelingu je uvijek bilo ljeto. Vrtovi su bili puni ruža i … kaljužnica… jedinog cvijeća koje sam poznavala tada. Zapaljena vatra za Darjeeling, muzika za čaj, vjetar, oči, usta za čaj iz Darjeelinga. Želiš li znati da li sam bila lijepa? U Darjeelingu sam bila veoma lijepa, nosila sam sarong od najcrvenije kadife, cjetove čaja u kosi koja je padala niz moja gola ramena, često sam se smijala, samo ponekad bi mi bilo hladno. Jer tamo u Darjeelingu sam takođe imala kutiju od čaja, praznu, crnu, sa četiri slike. Na prvoj slici bila je magla kroz koju je gmizao čovjek zazidanih očiju, na drugoj jedna kuća i na vratima kuće jedna mama koja doziva u mraku, na trećoj jedan put koji ne vodi nikamo i na četvrtoj jedna ružna djevojčica koja sjedi na drvetu: slinava i otečenih očiju, prokleto uplašena od zvuka ruku i koljena koja se približavaju drvetu. Svaki zvuk bio je tako jasan, šljapkanje kada bi ugazio u blato, dahtanje dok se vukao preko polja i dolazio sve bliže. Jer ja sam se zaista svlačila i sjedila na drvetu umotana samo u jedno ćebe, kada sam mu htjela umaći, . Vjerovala sam da me tako ne može pronaći.
Ni jedne lutke, nikakav medo, imala sam samo DARJEELING.
Ni jedne knjige, ni jedne riječi, samo njihova naličja.
Tamo u sred ravnice. I u školu sam sa sobom nosila ravnicu , kao i krike i njegove ruke. Ležali su na školskoj klupi, šunjali se oko mene po podu učionice.
Jednoga dana kada je bio trijezan, tata je vidio moju kutiju i rekao: “Odlično, to mi treba.” “To je moje”, vikala sam. ” Treba mi za spremanje hrane”, rekao je i otrgnuo mi kutiju iz ruku, izbušio dvije rupe na vrhu pri čemu je špic prošao ravno kroz ptičino oko. Napravio je držaljku od čelične žice i nestao u šumi. Svaki put kada bi se vratio kutija je bivala sve prljavija i crnja, uskoro se uopšte nije moglo razaznati šta je na slikama, i ja sam plakala. Oh, Lord, šta se sada dešava u Darjeelingu, pitala sam se ali nisam uspijevala mislima stići do tamo, postajala sam sve ružnija i spolja i iznutra. Glava puna ružnoće. Oči pune ružnoće dok su ga gledala i kada je on gledao moju jadnu majku, koja je uvijek spuštala pogled.
Jedne noći došao je kući pijan, naložio šporet i srušio se na kuhinjski kauč. Pred jutro mama je otkrila da u kuhinji gori, uskoro je cijela kuća bila u plamenu ali je oca bilo nemoguće probuditi. Sat vremena teglila je mama kauč, probijajući se kroz plamen. Cantimetar za cantimetrom, preko pragova,preko verande, sve do jarbola na sred dvorišta. Štitila je lice mokrom krpom kojom bi ponekad tukla po kauču.
Kako je on nju tukao, Turine! Šta joj je sve govorio, kakvim imenima je nazivao! Ona je ugrozila svoje zdravlje, dobrim dijelom i svoj razum, tim djelom spašavanja svog dušmanina. Ja sam stajala skamenjena kraj jarbola dok je ona sa strepnjom gledala u njega koji je još uvijek ležao, sa osmjehom u uglovima usana. Rekla je: Jadničak, jadničak… A onda se srušila.
Otac poče da se proteže, probudi se, zatrepta očima i ustade. Kuća je gorila i u daljini se čula sirena vatrogasnih kola. Pogledao je mamu, pa kuću, kauč, zakoluta očima, poče da trese glavom: “Šta vam je dođavola ovo trebalo” rekao je.
Kunem se, Turine, da nisam barem jednom vidjela Darejeeling, planine, vodopad i travu, on bi me usisao u sebe, zarobio u svoj očaj. Gledao me je pun samoprezira, pružio ruke ka meni ali ja sam uzmakla. Nisam mu dopustila da me zarazi još više. Toga dana sam pobjegla. Nemam pojma otkud mi snaga za to, radilo se o trenucima. Pobjegla sam noseći sa sobom ogromnu torbu punu mržnje, zarazne mržnje. Išla sam naprijed prodajući se ali sam znala da moram preživjeti dok ne pronađem taj Darjeeling: mjesto gdje sve je čisto. Moram se uvjeriti da takvo mjesto postoji. Preturila sam toliko godina i toliko mnogo obećanja: svi ti lažljivi prinčevi što su me odbacivali kao đubre i nakon toga se još podsmijevali iza leđa. Toliko čaša sam popila. Ti, Turine, vjerovatno znaš dobro kako taj podsmijeh zvuči?
– Yes, I Know. Ona je položila ruku na njegovu i on nije uzmakao. Ali nisam ti ja baš neka prilika.
– Mi nećemo biti skupa. Mi ćemo jednostavno biti. I tražiti. Pođi sa mnom u Darjeeling, Turine.
Samo četiri dana prije no što je trebao biti pušten, nestao je Turin po prvi put: čista klasika – isturpijao je rešetke i spustio se uz pomoć čaršafa. Upravnik zatvora je Turinovo nestrpljenje smatrao idiotlukom. Sada mora organizovati saslušanje, ponovo kopati po hrpama papira, odrediti produženje kazne. Ukoliko ga pronađu.
Nisu ga mogli naći. Ali nakon dvije sedmice on je sam pokucao na zatvorska vrata, taj idiot molio je da bude pripušten kako bi odrobijao svoje ma koliko to sada bilo.
U ruci je držao papirnu kesu a u njoj jedan akvarel: šumsko jezero, ćubasti gnjurac u tršću. Bio je to vrlo loš akvarel naslikan ljubavlju i neznanjem i on nikome nije dopustio da mu ga uzme nego je njime ukrasio zid svoje ćelije, ležao tamo, s rukama sklopljenim na vrh glave i smiješio se. Na propitivanja o tome gdje je bio nije odgovarao. I tako godinu za godinom. Neki put, u sred ljeta, znao bi odgurnuti svoju nadgrobnu ploču, sakriti dlijeto i majzl u obližnjoj kolibi i nestati bez riječi; da bi se jednog dana opet pojavio . Jedini znak da je bio vani bio je novi akvarel na zidu njegovog doma. Bio je čist i mirisao ugodno , mada bi mu u neko doba godine usfalilo te čistoće. .
– Jesi li to počeo slikati, Turine?
– It's none of your business, odgovorio je i slegnuo ramenima.

(1)
Igra riječima. Heliga Birgitta je poznata švedska svetica – Helig znači svet, Heliga -sveta. Izmjenom par slova dobije se riječ vrlo slična po zvučenju ali bitno različita po značenju: Härlig znači lijep, veličanstven, božanstven, veoma prijatan, zanosan.
Igra riječi u nadimku junakinje ukazuje na njene liberalne stavove puku obično nespojive sa svetaštvom.