Jadi mladog Valtera, Naprijed i Nazad

Naprijed

                                                                      Da li da se ubijem zbog nje ili radi nje? Hoće li ona razumjeti šta sam izabrao? Hoće li je zbog toga manje ili više boljeti? Mogu li izbjeći samoubistvo? Ne čini se baš mogućim. Ništa u meni više nije mlado i željno života – do kraja ove rečenice zaboraviću kako sam je započeo jer život je već odavno napustio moje misli – kao ribe na suhom nemaju nikakve potrebe za jatom i zajedničkom jurnjavom kroz plavičasta prostranstva – svaka je zaposlena vlastitim zijevanjem u prazninu koja je spaljuje krvnički nedovoljno brzo. Ako se ubijem zbog nje hoće li me kriviti sto to nisam učinio radi nje? Ah, zašto je nemoguće ubiti se dva puta tako da mogu biti siguran da sam postupio ispravno. Da li da se ubijem odjednom ili postepeno – samo kad bi mi bilo moguće posmatrati je dok to činim – naravno da ona ne vidi mene – mogao bih se ubijati natenane čitav dan i donirati riječniku perverzija novu stavku. Počeo bih sa mojim man boobs koje su me izludjele prije neki dan dok sam trčao za busom. Da li da se istuširam prije toga? Da obučem svečano odijelo? A cipele koje su trebale po prvi put osjetiti asfalt na proljeće u njenom gradu ? Bolje ne. Samo da me ne sahrane u njima. To nikako ne bih volio. Mogao bih to napisati u poruci… Već vidim izraz na njihovom licu dok budu čitali moje oproštajno pismo : “Niposto me ne zakopavajte u novim Bronx cipelama!” Trebao sam se ubiti još onog dana kad mi je prvi put rekla da me voli. Moje polumrtve zijevajuće ribe poskočile su, stresle sa sebe pijesak i sasušenu morsku travu, uključile neonsku krljušt, oči su im postale stroboskopi i reflektori, zapuštenu i zaboravljenu plažu pretvorile su u Disco Paradise, počeo sam se raspitivati o cijeni buduće japanske baze na Mjesecu – biznis je cvjetao. Mogao sam i poslije, svejedno! Čim sam je vidio rekao sam sebi ohoho šefe, napokon znamo gdje nam je grob. Da li bi to bilo radi nje ili zbog nje?

Teško je razlučiti. He, he! Ustvari sam mrtav od kad sam shvatio da je volim. Neću se tusirati! Obući ću košulju koju sam nosio kada sam je upoznao. Uvijek me fasciniralo kako se žene sjete šta su imale na sebi prije milion godina a sad mi se čini da bih mogao bez većeg napora nabrojati šta sam nosio, šta jeo, šta slušao svakog božjeg dana posljednjih 10 mjeseci – jednostavno taj đavolji univerzum dvojstva expandira nasa čula i pretvori ih u gigantske radioteleskope a sve senzacije u toj vrlo definisanoj i ograničenoj vječnosti u supernovae koje poznato je svijetle jednakom snagom kao cijele galaksije pa ih je teško promašiti. Biće da ima neke veze za intimnošću. Kao kad slučajno vidiš učiteljičine gaćice – nema nikakve sumnje da ćeš se njihove boje i eventualnog motiva na njima jos dugo dugo sjećati. Pisanje me uvijek osokoli i odvuče u kozerstvo baš kao sto me vrlo često dobra utakmica uspava – u prisustvu svetog ja se opuštam nekontrolisano poput početnika u jogi i upravo je to osobina koja mi je pribavila reputaciju neustrašivog anarhiste. Naravno da ću se ubiti radi nje – radi nje sam i rođen, odrastao, ostario, procvjetao i strunuo. Ni domovina ni otadžbina me nisu mogli skrenuti s tog puta. Ona nije dopustila. A mogao bih se ubiti i zbog nje – sutra puni petnaest a meni je dvadeset pet. Zašto nije  predvidjela da će preksutra početi dvadesetogodišnji rat koji će nas razdvojiti možda zauvijek? Ako joj ne mogu pokloniti svoj život mogu joj barem pokloniti svoj život. Ali šta je tu zbog nje? Nije važno. Prije svitanja moram dokazati svoju ljubav i osloboditi grad. Zlaja ti uzmi cipele ako ti mogu.

Nazad

                                                                  Zlaja ti uzmi cipele ako ti mogu. Prije svitanja moram dokazati svoju ljubav i osloboditi grad. Nije važno. Ali šta je tu zbog nje? Ako joj ne mogu pokloniti svoj život mogu joj barem pokloniti svoj život. Zašto nije predvidjela da će prekosutra početi dvadesetogodišnji rat koji će nas razdvojiti možda zauvijek. A mogao bih se ubiti i zbog nje – sutra puni 15 godina a meni je dvadeset  pet.

Ona nije dopustila. Ni domovina ni otadžbina me nisu mogli skrenuti s tog puta. Naravno da ću se ubiti radi nje – radi nje sam rođen, odrastao, ostario i strunuo. Pisanje me uvijek osokoli i odvuče u kozerstvo baš kao sto me vrlo često dobra utakmica uspava – u  prisustvu svetog ja se opuštam nekontrolisano poput početnika u jogi i upravo je to osobina koja mi je pribavila reputaciju neustrašivog anarhiste. Kao kad slučajno vidiš učiteljičine gaćice – nema nikakve sumnje da ćeš se njihove boje i eventualnog motiva na njima jos dugo dugo sjećati. Biće da ima neke veze sa intimnošću. Uvijek me fasciniralo kako se žene sjete šta su imale na sebi prije milion godina a sad mi se čini da bih mogao bez većeg napora nabrojati šta sam nosio, šta jeo, šta slušao svakog božjeg dana posljednjih 10 mjeseci – jednostavno taj đavolji univerzum dvojstva ekspandira nasa čula i pretvori ih u gigantske radio teleskope a sve senzacije u toj vrlo definisanoj i ograničenoj vječnosti u supernovae koje poznato je svijetle jednakom snagom kao cijele galaksije pa ih je tesko promašiti. Obući ću košulju koju sam nosio kada sam je upoznao.  Neću se tuširati!  He, he! Ustvari sam mrtav od kad sam shvatio da je volim! Teško je razlučiti. Da li bi to bilo radi nje ili zbog nje? Čim sam je vidio rekao sam sebi ohoho šefe, napokon znamo gdje nam je grob. Mogao sam i poslije, svejedno! Moje polumrtve zijevajuće ribe poskočile su, stresle sa sebe pijesak i sasušenu morsku travu,  uključile neonsku krljušt, oči su im postale stroboskopi i reflektori, zapuštenu i zaboravljenu plažu pretvorile su u Disco Paradise,  počeo sam se raspitivati o cijeni buduće japanske baze na mjesecu – biznis je cvjetao. Trebao sam se ubiti još onog dana kad mi je prvi put rekla da me voli.  “Nipošto me ne zakopavajte u novim Bronx cipelama!”  Već vidim izraz na njihovom licu dok budu čitali moje oproštajno pismo. Mogao bih to napisati u poruci… To nikako ne bih volio. Samo da me ne sahrane u njima. Bolje ne. A cipele koje su trebale po prvi put osjetiti asfalt na proljeće u njenom gradu? Da obučem svečano odijelo?  Da li da se istuširam prije toga? Počeo bih sa mojim man boobs koje su me izludjele prije neki dan dok sam trčao za busom. Da li da se ubijem odjednom ili postepeno – samo kad bi mi bilo moguće posmatrati je dok to činim – naravno da ona ne vidi mene – mogao bih se ubijati natenane čitav dan i donirati riječniku perverzija novu stavku. Ah, zašto je nemoguće ubiti se dva puta tako da mogu biti siguran da sam postupio ispravno. Ako se ubijem zbog nje hoće li me kriviti što to nisam učinio radi nje?  Ništa u meni vise nije mlado i željno života – do kraja ove rečenice zaboraviću kako sam je započeo jer život je već odavno napustio moje misli – kao ribe na suhom nemaju nikakve potrebe za jatom i zajedničkom jurnjavom kroz plavičasta prostranstva – svaka je zaposlena vlastitim zijevanjem u prazninu koja je spaljuje krvnički nedovoljno brzo. Ne čini se bas mogućim. Mogu li izbjeći samoubistvo?  Hoće li je zbog toga manje ili više boljeti? Hoće li ona razumjeti šta sam izabrao? Da li da se ubijem zbog nje ili radi nje?

Autor

Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s