Željko Grahovac, Aporija o proljetnoj šetnji

Ubijedila si me napokon: „Dosta je bilo igre riječima!

Ti si lud, a ako još nisi – poludjet ćeš! Pogledaj kroz prozor,

Kakav dan, pravi proljetni dan – izlazimo u šetnju! Odmah!“

Doista, igre riječima je uvijek dosta, kažem sašaptavajući se

Sa naizvrat okrenutim rukavima žutocrne karirane košulje,

Uvijek postoji nada da na dobro izađe loše započeta pjesma,

Ako već nema nade da ću naći pantalone bez ijedene fleke

I mobitel (koji je, pretpostavljam, zalutao iz nekog proznog teksta)…

Što, međutim, ne znači da me možeš uvjeriti u to kako Sunce

Nije moćni objektiv na nišanskoj spravi s uvećanjem 95X

Imao sam već iskustva sa snajperistom koga zovu Zenon

I nije to nikakva metafora, hiperbola ni personifikacija

(niti sam ja TS Eliot, niti je to okrutnost aprila koji budi… to što budi).

Dobra strana trajanja (baš kao u čuvenoj reklami za paštetu)

Jeste u tome što se koješta s mjesta pomakne i dogodi u međuvremenu

Dok dokotrljaš se donakraj treće kvinte ili druge septime

(Premda pojma nemam zašto strofa bude više strofa ako ima

Parni broj stihova, ni zašto je tad pjesma manje pjesma)…

Uostalom, sve je na umišljanju utemeljeno, autentičnost prvenstveno –

Jer kako inače objasniti da sam već obrijan i već u cipelama,

Kako posložiti iste zvukove što stubištem odzvanjaju tako drukčije

I je li moguće da bilo ko, na osnovu kontura i pokreta, u odjeću

I u boje uvijenih, zbilja registruje i prepoznaje moje bivstvo…?

Kakva besmislica! Da zid ima drugu stranu potvrđuju otvorena vrata

(Iako se svaki prisni susret s vjetrom i svjetlom može tako nazvati),

Al nije pitanje sa koje smo mi strane zida, već sam zid na čijoj je strani

I treperavi rub sjenke što je krošnja kestena na njega polaže

Koja zapravo dva svijeta tu na istom mjestu ovlaš razgraničava…?

I kome od njih pripada u kvadrat pločnika kom upravo prilazim

Zatvorena mrva neočekivanih pokreta nad kojom se zaustavljam –

Infinitezimalna žaba: s njom treptaji svih listova kestena u hipu

Postaju van zadatih dimenzija na više strana umah otvoreni put

I kut iz kojeg gledam svijet otvara se odjedanput… iz ušiju, iz sluha…?

Kad zaviriš u „Licenciado Cantinas“, bez obzira ko si sada ti,

Bez obzira na razrokost tolikih jezika, prepoznat ćeš odmah

Pa’ llegar a tu ladoČtobi bitj s toboj rjadomDa budem blizu tebe

Pjesmu koja te, recimo tako, premda je to naopako, proziva i zaokružuje:

Željko Grahovac ili Enrique Bunbury, imena su i tako krivotvorine…

Tvome tijelu hvala što me je čekalo da zabludim

I da iskorak na tvoju stranu napravim

Hvala rukama što si ih pružala da iščilim i da ih dosegnem

I tvojim dlanovima hvala što sam sagorio

I stazom dima, evo, podižem se prema tebi…  

Od Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s