Göran Tunström, iz romana Blještavilo

kamenje

Sine moj!

Taj kamen što sada leži kraj pisaće mašine je dug oko dva cantimetra, nepravilne širine, jedan do jedan i po cantimetar. Tamno smeđ, sa svijetlocrvenim prugama i flekama. Pošto jedan kamen nema ni gornju ni donju stranu, mogu samo reći da ima površinu vrlo pogodnu za trljanje palcem i to je razlog zbog kojeg sam ga donio kući sa obale.
Pa ipak je to Lorin kamen.
Svo to kamenje što leži uz prozor, na stolu i komodi, te svakodnevne meditacije, Lorino je, tvoje matere. Od kako ju je Fretla uzela ja tražim kamenje, onako kako je ona činila ono malo puta kada bi mi poklanjala svoje vrijeme. Najljepši kamen, najglatkiji, kamen koji najviše iznenađuje, Kamen nad Kamenovima, onaj koji bez obzira na klasu sadržava najbolja svojstva. Koju vrstu svojstava? Kamenje je tako demokratično. Nema nikakvih klasa, ničeg što je nadređeno ili podređeno jer svojstva se nikad ne protežu izvan same kamenosti.
Jasno mije to. Pa ipak nastavljam, kada imam snage, odem tamo, hodam gore dolje, gore dolje. Dotaknem vodu i ona se ne razbije. Preoblikuje se. Gleda me sa svih strana ali ne mari.
Ništa ne mari, kamenje i voda se sreću, nešto što mi zovemo vremenom curi niz kičmu, ali ništa ne mari.
Prevod R.K.

Autor

Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s