Snijeg

 

 

neobično krupne pahulje
lelujaju bez žurbe
nalik ceduljama
kojima neko dobro pozicioniran
na spratovima iznad
želi dojaviti nešto
od najveće važnosti

prije no što se istope na mom dlanu
na jednoj od njih čitam – kucnuo je čas
na drugoj – čas još nije kucnuo

i tako mrznem se neko vrijeme
ubijam pahulje
moje ruke su mašine za dekodiranje
očiglednosti
a onda zapalim cigaretu
odgovaram
dimnim signalima

R.K.

Autor

Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s