Göran Tunström, iz romana Pismo iz pustinje

                                         Ivan nosi Elizabetu u korpi na ledjima ali cini to stisnutih zuba, kao da im zeli pokazati da nisu uzalud cekali na sina tolike godine. Kao da je morao odrastati narocito brzo kako bi ga oni stigli zaista vidjeti.
Zahtjevi su bili tako veliki da se on povijao pod njima.
Vidio sam ono sto nam je zajednicko vec tada: nasa rodjenja pobudila su isti metez. No Ivan je bio dar milosti dvama starcima, zaogrnut brigom i paznjom. Mnogi su ga okruzivali svojom briznoscu, starice iz komsiluka saptale bi mu na uho: Imaj na umu da ti je mati veoma stara. Misli na to da si ti taj koji treba voditi racuna o svojim roditeljima. Pokazi da si stvarno odrastao!

Ne znam da li sam ga volio. Ali on je postojao: Putevi su nam se ukrstili i postojali su trenutci kada nam nista nije moglo pokvariti ljepotu otkrivanja svijeta. Kratki trenutci…
Sjedili smo jednoga dana dolje kraj vode.
-Eh, rece Ivan, kada odrastem otputovacu u Indiju. Jesi li cuo price o toj zemlji? O brodovima koji plove do tamo iz Egipta?
Ja sam klimnuo.
– Ovdje u selu zivi jedan trgovac koji je bio tamo. Mozemo ga posjetiti neki dan. Prozivio je tamo cijeli zivot i sada je dosao kuci da umre. Bilo je tako lijepo tamo, kaze on.
Imao je veliku palacu i mnogo sluga. Kuca je lezala kraj rijeke koja je bila tako mirna, tako tiha. Obicavao je sjediti tamo uvece i piti vino iz srebrnog pehara. Imao je slonove i tri pripitomljena leoparda – Sema, Hama i Jafeta. Oni su ga pratili posvuda pa je uzivao veliko postovanje gdje god bi se pojavio. Zamisli samo, setati tamo u bijeloj odjeci pod suncobranom a svuda oko tebe bunari i zubor vode…

Bas kao rimljani?

Mm.

Odjednom se uozbilji.

Ne mislim bas tako. Sigurno ne.

Polozio je svoju ruku na moju da bi mi se izvinio.

Mozda i ne treba biti bas tako lijepo. Ali ti bi mogao doci u posjetu. Imali bismo malu kucu kraj rijeke pod sjenovitim drvecem. To je ono sto je on sigurno imao. Mozda i nije bio tako bogat. On mozda pretjeruje samo da bi mene ucinio znatizeljnim. I tako stignes ti brodom i ja te docekam u luci a potom zajedno isplovimo i lovimo ribu. Rijeke su jednostavno prepune ribe. Razlicitih boja. Ima i krokodila. Zamisli samo kako bi bilo vidjeti cijeli svijet. Broditi. To cu ja uciniti. Moze se dobiti mjesto pisara kod nekog trgovca. Tako se sigurno moze vidjeti dosta. Nauciti mnoge jezike…

Zacuta za tren gledajuci preko vode. A onda se vrati sa jos vecom energijom:
Ja cu nauciti sve jezike. Sve, Isuse. Sta mislis, koliko ih ima?

Ali Ivane, rekoh ja. Ti si obecan Hramu. Ti ne mozes ciniti sta god ti drago. To sto govoris ne stoji.

Ne, rece on. Ne stoji.
A potom zavlada tisina, potpuno neprovidna tisina.

On podize jedan kamen i baci ga daleko u vodu:

– Kada si se ti rodio…? Kako je to bilo?

Izgledao je pretjerano ravnodusan i ja samo slegnuh ramenima

-Kako je bilo? Rece on grubo i strogo.

Ja sam se smijao.

Bio sam tako mali da se ne sjecam.

On  je bacio jos jedan kamen  i posmatrao krugove sto su se sirili po povrsini.

– Tata je rekao da si ti rodjen pod nekom zvijezdom…

-Eh, rekoh ja, to je sigurno samo  prica.

– Ali tata je rekao da su bogati ljudi dosli izdaleka da te vide. On kaze i da je Marija…

– Moras li ti pricati o tome? Zar ne mozemo biti prijatelji?

– Pa nismo valjda neprijatelji?

Mozda i nismo bili. Ali osjecao sam se malo povrijedjen kada je postavljao takva pitanja. Zbog toga sto se saputalo… Eh, svejedno, u svakom slucaju nije mi prijalo.

Ali Ivan je bio tvrdoglav.
Kada smo u igri stigli do Zaharijinih kosnica koje su stajale poredane pod rascvjetalim vockama i ja legao u travu kako bih posmatrao pcele dok plesu, on podize gomilu trave koju smo bili skupili za zeceve a onda zaboravili te mi je nadnese nad glavu:
-Ucini neko cudo, rece. Inace ces dobiti sve ovo u lice.
-Ne pada mi na pamet.
I on ispusti travu ravno u moje lice. Lezao sam miran pod gomilom i udisao miris.
Prvo je bilo lijepo. Ali kad vise nisam cuo ni zvuka od Ivana, kad vise nisam cuo nikakvog zvuka spolja, postalo je drugacije. Kao da sam bio u nekom sopstvenom svijetu. Kao da je sve spolja pratilo druge zakone, imalo drugo vrijeme. Evo ovdje lezim ja sasvim nepomican. Tamo vani trava raste, postaje visoka. Evo vec vene. Vec je jesen. Mislio sam kako je Ivan vec odrastao, ostario i umro. Svi koje sam poznavao umrli. Selo se urusilo, novo je sagradjeno.
Samo sam ja lezao ondje. Izvan vremena.
A lezao sam tamo jer je Ivanu palo na pamet da bih trebao uciniti neko cudo. Jedino Cudo o kom sam sanjao bilo je da letim. Ali to sam sanjao nocu. Stiskao sam pesnice do bola. Koncentrisao sam misli i nakon mnogo napora podizao bih se sa zemlje. Vrlo malo. I tada bih uvijek zelio pokazati nekome da Mogu. Ali da bih nekome pokazao morao sam okrenuti glavu zbog cega bih izgubio koncentraciju i pao. Uvijek,bas kad bi neko pogledao prema meni, stajao sam ponovo na zemlji. Bio je to razocaravajuci san ali me progonio cesto.

Ja nisam htio sopstveni svijet. Bilo mi je previse vec to sto su kruzile price o meni, sto su me zagledali na ulici, sto se Ivan ponasao prema meni kao sad.
– Sta radis, viknuo je. Bio je daleko. I njegov glas me prenu.
-Razmisljam, rekao sam.
-O cemu razmisljas?
-O tome kako mi je bas lijepo.
Na par trenutaka bilo je tiho. A onda on ponovo povika:
Lezim li ja sada isto kao i ti?
Imas li travu po sebi? Tako da ne vidis nista?
– Ja ne vidim nista. A ti?
-Daa?
– Kada pristigne izbavljenje svijeta, vjerujes li da ce tada postojati noc?
-Daa. Zasto ne bi?
– Jer je tako mracno.
-Plasis li se ti mraka?
– Pa nije bas ni tako zabavno, dan je bolji.
-Ja volim da lezim u mraku i razmisljam. Ima toliko mnogo vise svega u mraku. Ima onog sto bi htio i ponesto od onog sto ne bi htio, naravno.
-Ali kada bi ti bio Mesija. Kazem kada. Sta bi uradio?
– Da, noc ne bih uklonio sigurno. Ne bih nista uklonio u stvari. Da, to da ljude boli. I da nemaju hrane.
-A rimljani?
-Ma da, njih bih uklonio. Moras li ti pricati cijelo vrijeme?
Htio sam ponovo lezati sam i cutati  pokriven travom.
Ali Ivan se uz buku oslobodi svoje gomile trave i ja osjetih bas kao sto sam i mislio udarac stapom po stomaku. Ja zbacih travu sa sebe.
-Sta ti je?
-Mesija mora da se bori, rece on. Baci mi jedan stap i poce mahati svojim kao da se macuje.
Malo mi se vrtilo u glavi zbog lezanja u mraku. On sasvim ozbiljan. Nasmijao sam se kako bih ga malo opustio ali nije pomoglo.
Ne znam kako dugo smo se vec borili kada sam ugledao Zaharija tamo kod kosnica. Imao je svoj ljubicasti kaftan na sebi, brada mu je bila bijela kao behar. Mahnuo mi je ali Ivan se skamenio kada se okrenuo  i ugledao svog oca. Branio se:
Igramo se, tata.
Bilo je to sasvim nepotrebno reci. Zaharija nije bio strog. Bio je topao i vedar mada su mu kosti bile stare a lice puno bora.
-Vidim. Ali cega se igrate?
-Borimo se protiv sinova mraka.
-I ko je mrak a ko svjetlo?
Ja sam sin mraka, tata.
Tako spremno i brzo je to rekao.
-U tom slucaju, rece Zaharija, ja sam otac mraka.
-Nisam mislio tako, ja…
-Ne, ne, to ce valjda vrijeme pokazati. Htio sam vas zamoliti da otrcite i donesete malo ulja. Uskoro cemo jesti.
Nestali smo medju drvecem. Ali izmedju nas bilo je Vrijeme. Bilo je veliko, crno i hladno.Ono nas je razdvajalo. Ono je lomilo granje visnjama, gazilo makove i ljutice, svojom cizmom dijelilo zemaljske crve na dvoje.

Prevod R.K.

Od Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s