Göran Tunström, iz romana Pismo iz pustinje

Jer tako je to bilo sa Josipom , bilo mu je tesko govoriti u drustvu.
Ono malo rijeci sto bi se iscijedile iz njegove tisine morale su traziti izlaz putujuci dugim putem od ruku do usta, i kada su vec bile na putu, morale su se osigurati u to da imaju sirok i otvoren prostor oko sebe. Od rada ruku zivio je on. Prsti su razgovarali sa onim sto je bilo izvan njega: drvo, piljevina, alat.
Poguren i kvrgav zivio je svoje dane, slao poruke iz unutrasnjosti svoje tezine, odgovarao na obracanja, ali bi rijetko sam zapoceo razgovor. Zato nikada nije podizao glavu pri zapitkivanjima, zato se uvijek povlacio i odgovarao istom recenicom kao da je samo nju znao:
Da, jasno, da, da.
Ali na dan Priprema, u blistavom ozracju nadolazeceg Sabata, pricao je i Josip. Kada bi lampa bila upaljena, riba, hljeb i smokve posluzeni, kada bi Gabrijel, Ben Yusef i ostali gosti posjedali oko stola i Josip rekao svoje: “Blagoslovljen bio ti, Gospodine Boze, Kralju cijeloga svijeta, koji si posvetio Sabat”… kada bi popio jednu casu previse, pootpadale bi sve verige sa njegovog jezika. I tako nedjelju za nedjeljom. Ostali su namjestali jastuke na kojima su sjedili i namigivali jedni drugima, da puste Josipa da se oslobodi. Njegov govor bio je hljeb ponizenja koji su nasi pretci jeli jos u Egiptu. Njegov govor bio je stid zbog toga sto on sam nije ucinio nista onoga dana kada je grad Sepforis sravnjen sa zemljom.
Ima tako velikih praznina u sjecanju.
Bilo mi je dvije godine kada je legat Varus spalio grad i ne mogu vidjeti drugačije nego kroz Josipovu pripovjest. Ima mnogo takvih praznih odaja kraj kojih prolazimo u snovima, za naših dnevnih setnji. One se mogu rastvoriti kada pređes neki prag, kada ti se leptir šarenac spusti na ruku. Mogu nastati dok kušaš kaplju vode ili kada se okreneš za nekim na ulici, kada neko izgovori neko ime. Praznina, stud, nijemost. Znas da si doživio nešto što odbija biti vidljivo.
Možda je tog dana o kojem se radilo u Josipovoj pripovjesti, u mom dvogodišnjem zivotu sagrađena jedna takva praznina. Postojani zidovi od ničeg, pod od ničeg, teški strop od ničeg pa ipak gušći od sve materije. Pijavica protutnji bezmilosno preko mjesta koje zovemo ja. Ruka zadrhti pod leptirom, noge klecnu, a onda je sve ponovo mirno. Niko nije ništa primjetio. To je izvan vremena, vječnost i haos. U nama i oko nas dešavaju se usponi i padovi carstava ali pod drvetom smokve pirka blagi vjetar.Marija je pričala kako sam znao često , igrajući se sa svojom mlađom braćom, iznenada, usred najrazuzdanije igre, uhvatiti nekog od njih za ruke I gledati “ nekako zadubljeno u njegovu kožu”, a onda zaplakati. Jer ja sam volio i volim ovaj život tako mnogo.- Jedne veceri, pocinjao je Josip uvijek. Bilo je to na dan uoci Sabata,  bas kao danas. I lampa je bila upaljena. Pastir Hamal dodje u nas osvijetljeni krug, ispravi se na noge i poce nesto grgutati. Hamal nije bio kao drugi. On je cuvao ovce na sjeveru, u planini iznad Sepforisa, jer ga njegov otac, kozar Simon, nije htio gledati u Nazaretu, posto je on, Hamal, bio od rodjenja opsjednut demonima. Bio je zivotinja medju zivotinjama, kretao se cetveronoske medju ovcama, njegova odjeca i njegovo lice imali su boju ovce. Nije znao ni pricati posto s njim niko nikada nije pricao. Poput psa jurio je oko svojih ovaca i drzao ih na okupu. Pricale su se mnoge price o tome kako je napadao prijetece lavove, ugrizao ih za vratove da je krv prstala. Ne znam da li je to istina ali sigurno je da nikad nije izgubio ni jednu ovcu. Ako bi naisao na njega na putu,  on bi se uvijek isparavljao  na noge, okrenuo ti ledja i skiljio prema suncu ili zvijezdama, oponasao nas ljude; cim bi se uvjerio da si iscezao, spustio bi se ponovo na sve cetiri. Djeci je bilo zabavno posmatrati ga, smijati mu se i gadjati ga kamenjem, ali on nikad nikome nije nista nazao ucinio. Bio je vec godinama tamo u planini i nikad se nije usudjivao pribliziti se Nazaretu ili Sepforisu.
Te veceri bilo je prvi put.

Grupa djece ga je pratila ulicama, culi smo viku i smijeh dok su se priblizavali. Ne znam zasto je dosao bas Mariji i meni. Samo je odjednom stajao na vratima. Noge su mu drhtale, jezik mu je visio iz usta i te oci, te njegove oci koje su se jedva vidjele od prljavstine, caklile su se tako divlje. Bio je necist i kada je prekinuo moj kadis i htio me uhvatiti za ruku ja sam se izmaknuo, i djeca, sva djeca, pokusavala su mu postaviti stupicu dok me je ganjao po dvoristu. Mora da je vidio koliko smo prepadnuti. Zaustavio se u jednom uglu i na oci su mu nahrupile suze. Jezikom je upirao u nepce, cijelo tijelo mu se klatilo, bio je blizu da se spusti na sve cetiri. A onda je spazio lampu. On je zgrabi svojim kandzama slicnim prstima, rasiri ruke i pokaza prema sjeveru.

Ti si potpuno lud, Hamale, rece neko. Ali Hamal zatrese glavom, i ponovo pokaza prema sjeveru. Bilo je jako cudno. Sjecam se, Marija, kako sam te tad uzeo za ruku.
– Da, jos nismo nista znali, rece Marija.
– Ne, nista nismo znali. Ali ja sam  valjda poceo razumijevati jer je njegovo stenjanje odavalo takvo uzbudjenje da sam ga upitao da li se nesto desilo?
On klimnu glavom i pokaza nam da ga pratimo. Vani je bilo mracno i Hamal je skakutao i kruzio oko nas bas kao da smo njegove ovce. Izasli smo kroz kapiju prema vinogradu i bastama paradajza. Zapinjali smo za zidove, stopala su nam bila izranjavana posto nista nismo vidjeli. Na jednom mjestu, Marija, sjecas li se, lezalo je krepalo magare i ti si se spotakla o njega pa ti je Isus ispao iz ruku – zivotinja je bila jos topla – ali ti si vrisnula i Hamal je podigao Isusa i pruzio ga u tvoje narucje.
– Bilo je tako mracno, rece Marija.
– bilo je tako mracno, da. I dugo smo isli…
– Zaboravljas sakale…
– Ne, ne zaboravljam ih, ali tisina sada kada ja govorim!
Onda smo dosli na vrh brda i vidjeli Plamen. Da li je to Sepforis, Hamale, upitah ja. A on klimnu glavom i rasiri ruke kao na krstu razapeti.  Jesu li ubijali ljude? On opet klimnu. Mnogo? Pitao sam. Da, mnogo je bilo ubijenih i mnoge ce kasnije raspeti. Jer bilo je to odmah nakon Herodove smrti, kada je Juda Galilejski sa svojim trupama osvojio skladiste oruzja i bio na putu da umarsira u Galileju. Mi smo to znali i ocekivali mnogo od toga.
Ali Varus je bio gadan legat.
– Josip srknu malo vina na tom mjestu u pripovjesti, pokusavajuci sasvim bezuspjesno sakriti od nas svoje pokrete.
– Do jutra cijeli je Nazaret stajao sakupljen na brdu. Nakon videcih stigli su slijepi, nakon cujucih stigli su gluhi, nakon zdravih leprozni sa svojim zvoncima.  Stajali smo tamo i sutili svi odreda. Pogledi su nam bili oboreni u pijesak jer On jos nije stigao.  Ni Juda Galilejski nije bio nas Mesija. Trebali bi… rece neko kada je sunce zapeklo. Vise niko nista nije rekao i ja predlozih da se vratimo poslu ali se onda sjetih da je Sabat.  Zene su nam davale vode da pijemo, kao da su nas hrabrile da se saberemo pred necim, osjecali smo kako nas na nesto primoravaju tom vodom, jedva smo se usudjivali obrisati brade.

Mnogo puta sam slusao taj njegov kontinent rijeci tokom spokojnih objeda za dana Priprema. Vise ne znam sta su njegove rijeci a sta cista sjecanja. Svejedno. vidim pred sobom jednu sliku: Mi smo bili ti koji su stajali kraj Puta. Mi  nismo bili od Gospoda.

Leprozni, nakazni, sepavi. Nekolicina prljavih, jedva vidljivih iza zida kraj Kraljevskog druma.
Do poslijepodne poceli su stizati i prvi prezivjeli iz Sepforisa. Bio je to dug karavan, njih vise hiljada. Pustinja se grcila od njihovog zapomaganja i njihovih raskvavljenih usta. Okovani jedno za drugo, gonjeni bicevima legionara, vukli su se ka svom zarobljenistvu na galiji ili u rudniku, ka svojoj smrti na krstu. Djeca i starci. Bilo je uvijek stravicno slusati o patnjama na udaljenim mjestima ali se ipak radilo o bezimenoj patnji. Sada vise nije bilo tako. Mnogi su prepoznali poznanike i prijatelje, culi glasove koje su ranije culi pod drukcijim okolnostima. Okovane ruke s kojima su ranije zajedno hljeb lomili. Usta sto su se smijesila djecijoj igri.

Ranije bi Josip rekao da je svemu kriva ta zelja za slobodom, i to tako strogo da se razumije sta misli: samo ako se drzimo plugova, kozara i zemlje i ne trazimo nista bolje, zivjecemo sretni. Ali tog dana rijeci presahnuse u njegovim ustima, kada je vidio svoje priatelje iz Sepforisa, izradjivace plugova, bez ikakve krivnje porobljene od svjetskih mocnika. Okrenuo je glavu u stranu, nije mogao gledati.

Stajali smo tamo u sjenci masline, zasticeni zidom, i gledali. Ali kada je Josip zakrenuo glavu ja sam pronasao jedan otvor u zidu i provukao se na cestu.
– Hamal je prvi ugledao djecaka. Nije se dvoumio nego se i sam provuce za djecakom.
Svi Nazareni su stajali skamenjeni od uzasa. I niko, najmanje ja, rece Josip – a tada su dolazile suze, uvijek suze, uvijek ta zuljevita saka sto prelazi preko ociju i pokusava sakriti lice – nije ni prstom mrdnuo.
I neki od prokletih legionara – mada bih ja trebao biti vise proklet od njih – vidjese Hamala kako se sunja za Isusom ne bi li ga spasio. Ali Hamal je uspio zgrabiti djecaka i u rukama ga donijeti do zida gdje smo te uspjeli uvuci, Isuse, prije no sto je jedno koplje pogodilo Hamala u ledja; on se srusi i ostade lezati na rubu ceste. Vojnici ga ispljuvase i nastavise goniti nase prijatelje. A mi nismo ucinili nista. Nista.
S tom pricom usli bi u Sabat.

Prevod R.K.

Autor

Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s