Orfea

ORFEA

Slušam Billie Holiday, čujno načetu dertom i stimulansima. Gospode!  Vjerujem da bih s lakoćom mogao napisati knjigu struktuiranu u poglavlja koja hronološki prate njene umjetničke faze – poduprijeti to formalno ritmom i leksičkom akustikom specifičnom za svaki pojedini period – sve dok i posljednja žica ne pukne i  preostane jedino  gigantska rezonantna praznina kadra da svako sjećanje na  Divu usisa u tamnu i neprohodnu mistiku svojstvenu  svemu onostranom, polubožanskom. Svaka čast vinilkama – u izvjesnim prilikama su zaista nenadomjestive ali kada hoću da sam sasvim nasamo s njom i da se izložim toj nepogodi u potpunosti – onda biram moje najbolje cd-ove i Technics player – unutar želatinoznog sounda koji oni stvaraju i moje cigarete i kondomi koje uredno kupujem i arhiviram u fioci sa etiketom jos jedan prođe dan i Chagalov poster sa cvijećem i očerupanom kokoškom na zidu i znoj na preponama i moja fluktuirajuća kolekcija tikova postaju sastavnim dijelom muzike – priče. Jedno sasvim privatno izbavljenje na adresi na koju mi stižu računi i opomene.
Patološki lažov baroknog tipa, nerazmrsivo zarobljena  u mrežu svojih mitova ali i nepokolebljiva u njihovoj odbrani. Jedino što bi ,možda, kakav inkvizitor od iskustva i renomea  mogao izvući iz nje jeste priznanje da se katkad služila pedagoškim, bijelim lažima,  kakve su neizbježne pa i obavezne pri podizanju djece. A da joj pri tom ni za tren , ni u blizinu mozga ne stigne  apriorna pretpostavka o ontičkom zijevu izmedju nje i ostatka svijeta  – pretpostavka  u kojoj je stanovala kao brod u boci cijeloga života i koja u dobroj mjeri definiše njenu skrušenu grandomaniju. Samo krstaši istine mogu biti tako dosljedni u samosakaćenju i tako balkanski fascinirani otvorenim plamenom bilo da se radi o roštilju ili lomači. Preozbiljna djevojčica koja je od odbijanja odrastanja stvorila svoju ratobornu religiju jer joj se još dok je bilo neodlučeno da li će postati žena ili muškarac ukazao Anđeo sa Lirom i rekao da će joj biti povjerena na čuvanje najveća od svih tajni koje beskonačni niz svjetova poznaje.  Da nikome nije dato da poznaje Ime tajne ali ona će je osjećati i kada joj ponestane snage za propovijedanje biće joj poslate svete supstance. Apostol. Ili Raspeta? Im fool to want you.  Slušao sam mnogo verzija – možda sve snimljene – ali samo njena izvedba kaže jasno ja sam luda i tačka. Želim  te i tačka. Nelagoda na granicama kulture. Što gladnija ljudskog prisustva to raspuklijeg glasa i bliža utjelovljenju tajne – sve strašnija i nepristupačnija  – žena koja se u trenutku kada je neko zavoli pretvara u sirenu. Sve je nekako naopačke kod nje i zato je toliki nose sa sobom onako kao što se čarapa nosi naopako protiv uroka. Zašto pobogu i moja bivša ne može jednostavno prihvatiti tu amajliju i sjediti sad u mom krilu , osjećati znoj na preponama, smijati se sadržaju moje fioke i otvarati jedan po jedan poklončić, podijeliti sa mnom svoje pusto žensko? Zasto i ona žaba jedna krastava hoće da je Ladi Day? Samo zato da bi cijeli svijet upirao prstom u mene – eno ga onaj gmaz što onako propisno raspameti onakvu ženu?  A ne zna reptil jedan sluzavi da mi tako samo pribavlja demonsku auru zbog koje klinke svršavaju pri samoj pomisli na mene. I ja sam sjedio kraj nje sa srcem nakvasalim do abnormalnosti i osjećajem da je čak i to najdraže, direktno na aortu tetovirano biće nedovoljno da primi svu ljubav koju osjećam ali nisam zbog toga povjerovao da sam Hendrix. Možda misli da će me natjerati da je mrzim vještica jedna nedoučena – ništa ali ništa osim ravnodušnosti neće dobiti. Lady sings the blues. Nemoguće je odgovoriti na ljubav samu – još manje je moguće biti joj vijeran. Nakon dragog boga i matere koji ne mogu a da nas ne vole – kome je potrebna još i žena koja voli uprkos svemu – postoji li teror veći od terora te ljubavi? Ne možes učiniti ništa protiv moje ljubavi kaže taj uzurpator koji bi da ti bude i mati i dragi bog tako što će ti biti otirač!  Nema tog Pi-a ni dodatnih pravila za opravdavanje uvjerenja koji bi riješili  kvadraturu tog kruga  – od tebe se očekuje ni manje ni više nego salto-mortale unutar kubnog metra, tronizacija otirača – kako bi se izbavio od torture mučiteljevog samoponižavanja. Pitam se da li otuda dolazi naša dobronamjerno sadistička doskočica – pokrij se ponjavom i šuti. Smrdi na sumpor. Da je barem nisam kupao kao djetešce presisanu, zapišanu , menstruoznu , izkresanu… Da sam mogao znati da joj je cilj da bude ponjava i da joj nisam dodijelio taj status madone iz čijeg  se sumo-zagrljaja ne mogu  iskobeljati jebo je pas.  Kako mi je samo stručno sredila mozak i transformirala ga u polovan kurac – što se više upirem da joj umaknem to snažnije padam pod uticaj izvrnutih zakona njene gravitacije i ne mičem se s mjesta. Šta je to bože,  toliko izopačeno u meni pa tako pseći čeznem za jednom takvom alom, jednom tako epskom pjandurom i kurvetinom? U iste ekskremente gazimo… jesmo i nismo. Sto puta bivša ženo, zašto, zašto sad nisi tu da se otvoriš poda mnom  kao živa rana, kao Strange fruit, da pronađemo frekvenciju što pomjera zemljinu osu ženetino prokleta , zašto ti je milije da gospodariš sa mnom iz svog tamnog  astrovilajeta i pujdaš na mene čopore meluzina junferica?
Zaista, šta hoće Ta žena? Ubiću je ravnodušnošću. Ma da, to je rješenje, samo kuliraj! Ne dopuštam da mi smuči Lady Day. Sedam puta Strange fruit pa sedam puta My man. Osjećam opsesivnu potrebu da unosim neki poredak u taj sveti haos – njeni CDovi su uvijek najurednije posloženi – nikada ni jednu pjesmu nisam slušao više od sedam puta zaredom i samo uz nju se nikada nisam samozadovoljavao. Kao da konstantno osjećam grižnju savjesti zbog nje, kao da joj se stalno izvinjavam za svoje mizerno postojanje, za hibris mojih povremenih megalomanskih ispada u kojima pokušavam biti dubok, bolan, srčan i kao lud…Nisu mi potrebni nikakvi stimulansi da bih jasno osjetio radijantnost  njenog indigo srca odloženog sa cigaretama na šanku tamo u nebeskom baru gdje sjedi sasvim sama sa barmenom i naručuje po dva pića istovremeno svaki put. Barmen se zove Louis i osim sto toči piće i pušta Bessie Smith, redovno održava konferencije u nebeskom pres-klubu gdje izvještava o tome koja je čarapa danas bila zarozana a koja pocijepana – za koliko milimetara je karminska elipsa promašivala usta – koga se dama danas pravila da čeka i kojeg je ljubavnika opsovala najviše puta. Ponekad joj se omakne pa počne da nina ili samo zvižduče neku melodiju i tada se sfere pomjeraju, boje spektra počnu da se miješaju, tonovi da se sudaraju i stvaraju asimetrične tišine, svaka harmonija se razotkriva u svojoj privremenosti, cijeli njen naopačke Billieland počne opasno da curi i prijeti potopom, kao da će svakoga trena nahrupiti u našu juče-danas- sutra dolinu i sve će biti ispravljeno i napokon jasno ko je tu zaista živ a ko samo vjeruje da jeste. Moji opsesivni rituali glancanja i sistematizovanja njenog oltara umiruju užas pred tim prevratom baš onoliko koliko par vinskih flaša raspoređenih po podu sobe uspijevaju uhvatiti od sapunjičave vode što se cijedi s plafona nakon sto je komšiji odozgo procurila veš mašina. Smrdi, smrdi, smrdi na amonijak, na djavolju mokraću. Da, pokušao sam – odnosi izmedju naših svijetova su isti slušao ja ili ne slušao njenu muziku – slušanje i moje bajanje mi pomažu jedino da uvjerim sebe za tren da nije riječ ni o čemu ozbiljnijem od pokvarene veš mašine na spratu te da je potrebno samo jos nekoliko flaša… Eh da je tu ona beštija lako bih za flaše. Kada se Bahus ženio bili su pozvani i klingonci i zombiji i ono preostalih živih SS -ovaca, samo je njoj bilo zabranjeno priviriti ne samo u hotel nego u region. Ponovo se sklupčala u tačku enormne razorne moći i kaže da su joj potrebne sve moje nenapisane stranice da bi živjela u njima. Nakon što je zinula i progutala cijeli Patkovgrad , ušmrkala sve puteve koji vode do njega, sada bi da usisa u svoju djevičansku pizdurinu i ono čime jedino obilujem – moju prazninu. Ja da joj budem zen garden. Da mi ispriča cijeli svoj život – ovaj put istinu i cijelu istinu  – autorska prava zaštićena. Da ne znam koliko je bezobrazna povjerovao bih da je definitivno odlijepila. Solitude, šesti put. Sa usudom da još za života bude utjelovljeni mit,  šta je ubogoj pjevaljki preostajalo do samoća. Da bi se voljelo neophodno je biti  barem malo neljudski – koje ljudsko srce je u stanju voljeti ovakve brljatore i pirane kakvi smo mi ljudići – za ljubav je potreban monstrum, mutant, neko ko će i bez vjere u uskrsnuće dopustiti da bude raspet jer tamo i samo tamo pokazuje nemilosrdni vektor njegovog poziva. Da bi nam onda curio s plafona i iznudjivao rituale. Uh, sve bih dao da ga samo jednom otresem i smanjim napetost ali pravila ne dopuštaju. Luda sam jer te želim. Luda sam. Klinički. Kako bih te drukčije mogla voljeti pacovčino jedna. Kako bih inače mogla proći kroz sve one saberi oduzmi pomnoži i podijeli u kojima se koprcaju i trunu svi brakovi i sve relacije jebo te abacus. Sve je naopako u mom kalkulusu. Ako želis biti moj Euridicus, moraš sići do mene bez truna izvjesnosti, bez  obećane nagrade, moraš izvaditi vosak iz ušiju i sići do mene spreman da goriš zajedno sa mnom,  da se ne okrećes i zoveš moju sestru, mog doktora, jednog od  mojih jedanaest mentora na putu jedanaest koraka. Možda, pazi, možda ćes tada čuti ono sto nikada nije snimljeno – ogledalsku verziju mog derta – onu bremenitu tišinu radosti uskrslog srca. Sve je do tebe.  Bože, kako postajem sentimentalan od nejebice. Te večeri kad smo se upoznali čitao sam svoje stihove pred nekom kulturnjačkom bagrom i sve je teklo gerijatrijski sporo – čitao sam svoje fine osjećajne pjesme i svi su blagonaklono klimali glavom i smješkali se nekom kurcu koji samo oni vide. A onda sam ni sam ne znam kako počeo da deklamujem jednu od onih ne manje osjećajnih  ali spolnošću  i neravnotežom zasićenih poema pa je ona isto tako nepredvidivo i vulgarno rasparala smjesta nastali tajac svojim fe-no-me-nalno, bravo, bravisimo!  Nisam si pošteno stigao ni postaviti pitanje na čemu li je ova a već je bila na meni. I ja sam od tad na njoj. Billie mi je posljednja zaštita od definitivnog kapituliranja pred tom dijagnozom… Jebem li ti kaljače da ti jebem, ovaj put ako te nađem neće nas vjenčavati ni sveti petar ni voštani elvis ni yokojono od gibraltara nego neko mnogo zajebaniji, tip koga oboje  vrlo dobro poznajemo  cirka dvije decenije i kojem dugujemo vise nego Washington Ujedinjenim Nacijama. Telemah. Naš sin lično. Pa da vidimo ko će prvi da se posere u kolijevku. Da, mogla bi od ovoga biti knjiga mada je pitanje da li ću je ikad napisati. Bitno je da otkucam večeras desetak stranica kako bih preveslao kuma za ugovor i dobio štogod avansa. Da li da ponesem kondome sa sobom? Sta da kažem na carini ako se nadje kakav šaljivdzija da me upita o njima- ostaviću ih da mi čuvaju Billie i komšijinu veš mašinu. Daj javi se! Halo? Zdravo Stoko! Samo da ti kažem da pronadjes kakvo slobodno patkovgradsko podmostovlje za dvije osobe – dolazim da ti demonstriram svoju ravnodušnost. Da. Donijeću ti i sir i papričice da se usereš. I ja tebe. Dok me čekas rastegni dva platna. Jedno oslikaj skroz crno – sa jednom bijelom tačkom. Drugo skroz bijelo – sa jednom crnom tačkom. Ali pažljivo, nemoj to da smuljaš samo. Važno je. Solitude. Sedmi put.

R.K.

Autor

Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s