Mr and Mrs One 4. O Onostranosti i Anonimnim Anihilatorima

Zasto nisi vristao? Zasto nisi zapomagao iz sveg mozga da te cijeli svijet cuje? Zasto, zasto si samo cutao?
Ovo sam procitao na  listu papira koji mi je slucajno dosao pod ruku dok sam, kubni cantimetar po kubni cantimetar pomagao dovesti u red njen stan nakon sto je jednako iznenadno kako je i dosla, prestala grandiozna faza njenog uzasasca u sfere zaumnog i doslo vrijeme da se titanski dijalog sa haosom ponovo zamijeni apatijom takozvanog ovozemaljskog zivota .Ko ne zna sta je haos i potpuni poraz svakog ljudskom umu poznatog poretka, trebao je vidjeti tu velicanstveno grotesknu instalaciju. Tu gdje su nakon jednog jedinog dejta nebo i pakao licno prvo improvizovali kopiju Vegasa i potplatili Elvisa da im kumuje a potom se voljeli sest zamaljskih mjeseci bez hrane i bez vode pakleno nebeski do dematerijalizovanja, ostalo je najdragocjenije arheolosko nalaziste  na nasoj planeti, spomenik paroksizmu redundanse – milionu superkompjutera bi trebalo milion godina da obradi sve podatke i eventualno dodje do Rozete a ja sam dobio ovlastenje da u ime protupozarne bezbjednosti sortiram, sto ce reci skartiram 90% te praumjetnicke postmagme. Ne, nije to bilo po sluzbenoj duznosti, nase sluzbe su tek odnedavna pocele sa praksom zaplijene svih slicnih materijala – od kako je poznati playboy Ted Tania Burdet u svojim memoarima objelodanio vezu sa sektom rezigniranih hakera i njihovu involviranost u projekat Deep Gray.
Da li je u svjetlosti farova zahuktalog voza koji joj se priblizavao smrtonosnom brzinom mogla napokon jasno vidjeti moj bol ili ga je osjetila iznutra i prepoznala – tek to je prvi i jedini put da sam od nje dobio kakvo-takvo priznanje moje ljudskosti. Da li je stvarno neophodno da dozivimo pomracenje i rasplinuce vlastitosti da bismo mogli registrovati i priznati drugog  – cak i onog koga svakodnevno kaznjavamo svojom ljubavlju? I to opet na neki indirektan, zaodjenut nacin – poznajem je suvise dobro da ne bih razumio da su pomenute rijeci vise optuzba nego li izraz saosjecanja. Nema sumnje u to da me je u periodima smatrala nadcovjekom i najvrijednijim plodom ljudske vrste – voljela me – i ne mogu reci da mi nije prijala ta idolatrija ali kada je zivot nalagao susret to lijepo dizajnirano nepoznavanje bio je prvi zid u koji bi se zabili. Nase najvaznije replike su ostale neprocitane na salvetama, na novinskim marginama i dnevnicima koji su bili toliko tajni da smo i sami sebe uvjeravali kako ne postoje. A jedini razgovor koji je imao smisla odvijao se u toj gluhoci. Jos nije bilo twittera ni FB. Da sam imao sposobnost milion kompjutera i milion godina na raspolaganju, mozda bih pronasao gradju cijelog romana atomiziranu po ceduljicama, mozda bih otkrio nasu , svoju istinu, novo jevandjelje, najnoviju apokalipsu.

Mama se znala hvaliti time kako sam tiho i mirno dijete – kako bi se satima znao igrati na jednom mjestu sa par igracaka – nestati iz zajednickog kontinuuma kao progutan u utrobi kita – drugi dio ove recenice naravno nisu mamine rijeci. Mama dakako nije imala pojma o spektru autizma – bilo je to vrijeme kada su postojale samo dvije vrste djece – mirna i nestasna . Ne pamtim nikakvu emociju prema mami. Narocito ne pamtim njena osjecanja osim ako se opsti nervozitet ne moze smatrati nekakvim osjecanjem. Znam da sam Oca volio jako , vjerovatno zato sto je bio tako rijetko sa nama i reprezentovao domen obecanja. Pamtim noc u kojoj sam gusio plac jer mi je od nekud doslo u glavu da bi on mogao umrijeti. Mogao sam imati najvise sest do sedam godina. Nevjerovatno koliko stvari je ukuhano u sirupu tog perioda – nekad mi se ucini da se sve u mom zivotu izdesavalo bas tada. Osluskivanje zecijeg srca pod jastukom, budjenje pred zoru zbog prenosa boks meca stoljeca iz afrike, osjecaj krivice i bespomocnosti dok sjedim kraj zatvorenih vrata kuhinje u kojoj mama po svemu sudeci braci dere kozu, mamino zapomaganje jer  po svemu sudeci tata sakriven plahtom dere kozu njoj do trenutka mog ulaska sa rijecima- zedan sam. Sve to u nekoj narandzastoj izmaglici koja  niposto  nije rezultat vremenskog filtriranja – potrebni su vjestina i napor komandosa da se premota film i vaskrsne nesto od te luminoznosti koja je bila najintenzivnija  na jednoj poljani gdje smo igrali lopte. U stvari sanjali. Jasno vidim neke od tih snova na poljani cije su granice bile granice svijeta – na primjer – pomognut gustim narandzastim fluidom pravim golmanske parade na kojima bi mi pozavidio i jedan delfin.
Tata, koga trebam voljeti vise – tebe ili Predsjednika?
Sine moj! Na prvom mjestu je Bog.
Onda Predsjednik, pa ja.
Tatu sam smatrao bozijim ambasadorom i predsjednikovim glasnogovornikom.
Imam jedan zadatak za tebe!
Sutra ujutro kada ustanes i doruckujes, sortiraj ovu kesu graha u grupice po deset zrna, kada dodjem s posla ja cu pregledati. Nije tata imao pojma o zenu, kognitivnim ili duhovnim vjezbama, ali je odnekud znao (ja sam vjerovao da su mu bog i predsjednik saptali) da su smisao i besmisao prve komsije i da se kao sve komsije  paze i pomazu.
O kako prezirem sebe kad zapadnem u ovakvo mudropreseravanje, kad zadrzavam dah i nastojim svoju pateticnu promasenost dekorirati jezickim cipkama i goblenima, kada me talog procitanog, od njemackog idealizma do ratnoprofiterske literature tjera na ulizivanje traumatizovanom malogradjanstvu domesticiranjem zla jezickim himerama koje bi da dokazu kako nismo porazeni, satrti i povrh svega ismijani, sve dok mozemo verglati i castiti jedni druge prigodnim aforizmima kao ordenjem. Niceg nema.
Ja sam bogom – predsjednikom – ocem dat da budem agent , sjena koja hrani fantaziju i sije uzas, brodski mali radikalizma u svim nijansama crnog! Svi su, ukljucujuci boga (treba li reci ukljucujuci i hegela?) pogresno citali hegela i od mene napravili balkanskog kasapina! Da,zovi me kako hoces ali ja sam taj koji je u ime oca i boga i svetoga predsjednika  pobio  tolike hiljade ljudi i kunem ti se da je svako ubistvo bilo svirepo.. Najvise sam pobio odbijajuci da se probudim, dok sam se skrivao po piratskim kafanama i zalijevao moj njezni ulcus mjesavinom piratske loze i pirataske vode, grebuci se za cigare od tipova koji su trgovali ljudskim dusama upakovanim u steke marlboroa, dok sam u ime ljubavi, ponajvise prema svojoj promrzloj guzici ne trepcuci slusao one sto su pricali o zlu u ljudima, drugim ljudima. Da, ponekad sam vjerovao da sam samo svjedok, kao da ima sjecanja i sudjenja, kao da postoji put od manje ka vise jasnoce i pravde, kao da svaka pojedinacna scena stvarnosti nije omedjena vlastitim zakonima, vlastitom izvjesnoscu i vlastitom pravdom. Ili te ima ili te nema. Kad god sam vjerovao da sam samo svjedok,  lijepa dusa na avanturi iskustva humaniteta kad god sam vjerovao da skupljam dragocjeni materijal za neku novu antropologiju, pripovjest, povijest, nije me bilo i glave su se kotrljale uveseljavajuci svinje i umirujuci paranoike.
Ostavljajuci me samog sa predsjednikovom slikom na zidu i bogom koji vidi i u mraku, zabavljenog golootocko meditativnim aktivnostima, otac je stvorio tu ekskluzivnu scenu moje izdvojenosti kojoj nikada nisam uspio umaci. Jednostavno  uglavljen  sam u centar diska koji sam oduvijek nosio  sa sobom kao dzinovsku nosu, kao gigantski pojas za spasavanje, kao neprobojnu zastitu od intimnosti. Moja histericna, histrionska excentricnost nije nista drugo do desperatni pokusaj da pretrcim to polje deter -minirano zenonovim paradoxom i malo se ugrijem na obicnom ljudskom zaru, u dosadnim danima sa svijetom operisanim i od svetosti i od herojstva i od smrtonosne lojalnosti. Sve vrste umjetnosti sam oprobao, narocito umjetnost zavodjenja – nema koga nisam slagao, nema koga nisam bezrezervno volio, ali nikad nisam povjerovao da vristanje ima smisla – vristao sam alegoricno, inscenirao vrisak, vristao ironicno i kvazipateticno no ni za tren nisam mogao prestati vjerovati u to da postoji neko uokviren na zidu i jos vise neko na nebu sa okvirom bezmjerno vecim od moga ko cuje svaku moju misao prije nego je pomislim, neko ko zeli da sve bude bas tako kako jeste, neko ko bi utrcao sa vojskom raspjevanih andjela specijalaca ako bi vjerovao da je to neophodno, bas kao sto tata nikad nije iznevjerio ni jedno od svojih obecanja. Nasoj vrsti je lakse ubiti nego iznevjeriti.
Ti nisi ni trepnula kada si usetala na moje dertom minirano polje. Boom! Tras! Kao u stripovima, invazija stvorenja iz udaljene galaksije, galaksije kljucara, rjesitelja rebusa, uramljivaca i razramljivaca, galaksije drugacijih metafora.

R.K.

Autor

Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s