Pär Lagerkvist, iz romana Dželat

 

Dželat je sjedio i pio za jednim poluosvijetljenim stolom u krčmi. U svjetlosti krčmaru jedine preostale dimljive lojanice, sjedio je velik i moćan  u svojoj krvavo-crvenoj odori, sa rukom na dželatskim žigom obiljezenom čelu.
Nekoliko zanatlija i polupijanih nadničara iz obližnjih kvartova vikali su preko krčaga malo dalje za stolom – s njegove strane nije sjedio niko. Nečujnim koracima šuljalo se djevojče po kamenom podu i ruka joj je drhtala dok je punila njegov krčag. Jedan šegrt grnčar koji se nekako ušunjao u krčmu i sakrio u mraku, gutao ga je zacakljenim očima.
– Odlično pivo, majstore! viknu jedan od radnika. Ti sigurno znaš da je Mama bila na gubilištu i ukrala ti jedan lopovski prst pa ga objesila  u bačvu.  Ne dopušta ona da iko ima bolje pivo od nje i sve bi učinila za svoje goste. Ništa pivu ne daje takav ukus kao prst obješenog!

– Ne, stvarno je čudnovato sve što stiže otuda, reče jedan sićusni krivousti čistac cipela i obrisa pažljivo pivo sa svoje usahle brade. Kavu to čudnu moc ima.

– Budi ubijeđen da ima! Sjećam se kad sam gledao kako vješaju nekog  seljaka zbog krivolova, mada je on tvrdio da je nevin. Kad ga je Majstor gurnuo i kanap se zategao, prdnuo je  tako jako da je usmrdio cijelo brdo, cvijeće je svenulo i polje prema istoku je bilo kao osmuđeno i uvelo  – puhao je neki zapadni vjetar rekao bih, u cijelom kraju je rastinje kržljalo tog ljeta.
Valjali su se od smijeha.

– Da, otac mi je pričao kako je za njegove mladosti bio neki šaljivdžija što je grijesio sa svojom svastikom pa se i njemu desilo isto taman kad je bio pri kraju – vrlo uobičajana pojava kada se čovjek u brzini oslobađa zemaljskog u sebi. Kada su ustuknuli pred ispustom vidjeli su oblak koji se uspinjao ka nebu, tako crn da ga je bilo strahota gledati – na pramcu je sjedio Nečastivi licno i upravljao plamenim trozupcem odnoseći grešnu dusu, kezeći se zadovoljan mirisom.
– Ne slušaju mi se vase gluposti, nastavi starac ogledajući se prema dželatu. Ja govorim ozbiljno o tome kakvu moć to ima, jer to vam je  istina živa u to nema sumnje. Kao onomad sa Kristerom, Aninim malim, što je padao i pjenio od opsjednutosti. Ja sam lično bio prisutan mnogo puta i pomagao držati ga i paziti da mu usta budu otvorena – tako ga je divlje to jahalo, gore od svega sto sam vidio. Ali kad ga je mati progurala do ubijenog Jerkera kovača  i kada se napio krvi to mu je pomoglo. Od tada još ni jednom  nije pao.

Neee…
Znate vi to vrlo dobro baš kao i ja koji živim u susjedstvu gubilišta.
Ne, to niko ne poriče.
-Ne, poznato je cijelom svijetu da je to tako.
-Ali mora biti krv ubijenog i to dok je jos topla inače nikakve koristi od nje.
Razumije se.
– Da. Čudno je to sve…
I to da djeca koja su na mukama od rahitisa ozdrave ako im se da krv sastrugana sa dželatovog mača, znam jos od djetinjstva, reče starčić. Pričalo se tada o tome u cijelome kraju – babica je dobila krv u dželatovoj kući. – Ili mozda nije bilo tako, majstore?
Dželat ga nije ni pogledao. Sjedio je nepomičan. Njegovo veliko lice skriveno iza ruku jedva da se vidjelo u treperavoj svjetlosti.
-Da. Zlo ima ljekovitu moć, to je sigurno, reče starac.
– Jezivo je kako je svijet pohlepan za svim što dolazi otuda. Kada se noću vraćam kući i prolazim pokraj vješala čuje se otuda neki zvuk,neko prigušeno hučanje tako strašno da ti srce stane. Pa jasno je svima da apotekari i babe vračare, bezbožni obmanjivači svih vrsta tamo nabavljaju svoje đavolije koje siromašni i potlačeni skupo plaćaju znojem lica svog. Kažu da su vidjeli leševe oguljene do kostiju tako da se više i ne vidi da su nekad bili ljudi. Znam ja kao i vi kako je to moćno i da si u najvećim nuždama ni to ne smije uskraćivati – i ja i moja babetina smo probali – ali ja kažem samo fuj! Fuj daleko bilo! Ne samo svinje i nebeska pernata stoka  – i mi ljudi živimo od leševa.
– Kuš, ućuti više! Čovjek se razboli slušajući te. Šta reče to da si probao?
-Nisam rekao šta niti namjeravam reći. Kažem samo fuj Nečastivi. Jer on je u svemu što dolazi otuda, vjerujte mi.
– Uf, kakve gluposti, večeras se bas preseravate. Ne mogu vas više slušati.
– Zasto ne piješ pivo?
-Pijem, jašta nego pijem! Popij ti pseto jedno pjano!
– Čudno je to ipak da ponekad pomaže i da može imati takvu moć.
– Može.
– Da, ima to svakakve moći. Uvijek si u opasnosti kada si mu u blizini.
-Onda su ućutali, namjestali su jastučiće pod sobom, malo se pomjerali a neki su se bogme i zakretali da bi se prekrstili.
-Kažu da dželata neće ni nož ni mač, reče starac, pogledajući prema velikoj tihoj figuri. Da li je tako, nemam pojma.
– Ma to je to laž!
– E, ima stvarno “tvrdih” tipova. O jednom sam čuo u mladosti, da je bio tvrd. Kada su ga  htjeli pogubiti zbog njegovih neljudskih djela, oštrica mača se odbijala od njega. Onda su uzeli sjekiru ali i ona se odbila i ispala pogubitelju iz ruku pa su se prepali i pustili ga da živi shvativši da ima moć.
– Gluposti!
– Istina živa – baš kao što je istina da sada sjedim ovdje i pričam vam sve ovo.
-Gluposti kažem! Svi znaju da su dželati pogubljivani i mačem i sjekirom kao i sav ostali posrani svijet. Eto meštar Jens – njega su pogubili njegovom vlastitom sjekirom.
– Da, Jens, to je bilo nešto drugo, on nije bio u dželatskom esnafu.  Koji je to jadnik bio – nastradao je tako naivno i na kraju molio za milost jer se nije mogao odvojiti od ženetine i djece. Nije to isto. On nije podnosio taj posao i bio je uplašeniji od jadnih grešnika na vješalima. On se plašio zla, to je to. U propast ga je odvuklo bas to sto se toliko užasno plašio da se nije snalazio – ja vjerujem das je zbog toga i ubio Staffana – svog najboljeg prijatelja. Kako da ti kazem – sjekira je bila puno jaca od njega i jednostavno ga usisavala k sebi  – on joj se nije mogao oduprijeti i jednog je dana zaista lezao tamo na gubilistu – znao je on da će taj dan doći prije ili kasnije..

Ne, u njemu nije bilo nikakve moći. Ali one koji je imaju, njih nikakvo oruđe nece.
– Da ,jasno je da dželat mora imati moc koju niko drugi nema – treba stojati tako blizu zla.
I sjekira i sve te stvari imaju moć u sebi, sigurno. Zato se niko ne usudjuje dotaknuti ih, niti išta sto su dželati dotaknuli.
Da, to je istina,
Ima u tome moći koje ni jedan čovjek ne moze ni zamisliti. I zlo ne pušta, jednom kad uhvati.
– Ti nemas pojma, rece jedan čovjek koji je sjedio ćuteci sve vrijeme. Zlo se ne da tako lako upoznati ali ako ti se ipak desi vrlo je vjerovatno da ćeš se dobro iznenaditi. Nije da ja znam nesto puno o tome ali jednom mi se desilo da me je to uzelo pod svoje i omogućilo mi da vidim svoje lice tako da kažem. Pamtiš cijelog života ako te to primi u sebe i uputi na taj način. Čudno je i to da ga  se čovjek nakon toga više ne boji…

Prevod R.K.

Autor

Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s