Göran Tunström Pismo iz pustinje, uvodno poglavlje

Ovo ovdje je pustinja.
Ovdje sam cijele noci lupao po tankom zidu sto me dijeli od bozanskog. Usred mog lupanja, cini mi se da cujem odgovor , cim ja prestanem , utihne i otuda.
Cin i pasivnost. San i bdijenje. Svjetlost zvijezda ispira moje nagore okrenuto lice.
A jednom, bilo je ono okrenuto nadolje.
Bio sam dijete. Jednoga dana dok sam se igrao pored zabranjenog bunara vidio sam bijele ribe kako se micu dolje u dubini. Niko mi nije vjerovao. Pricas gluposti, rekli su. Taj bunar se napaja iz zemljine unutrasnjosti. Ali jednog ranog jutra, probudio sam se  prije ostalih i isunjao se van. Podizac voda je dosao gazeci kroz mlijeko i tmicu sa svojim bivolima da bi  i nama podigao vodu. Dolje ima riba, rekao sam. On spusti pogled na moje lice i klimnu. Ja zelim jednu od njih. Niko mi ne vjeruje. Podizac voda se nasmijesi  i odmahnu glavom: One se nikad nece dati izvuci mjesinom. Onda ces  ti spustiti mene dolje u bunar, rekao sam ja. On odmahnu opet svojom bjelokosom glavom. Opasno je. Ali ti me mozes privezati u mjehu. Tako cu biti siguran. I podizac voda me poslusa.; skrstenih nogu sjedio sam dobro pricvrscen u koznoj vreci i on je nalozio svojim bivolima da me polako spuste.
Bunar je bio sto cetrdeset stopa dubok. Ljeti je voda bila hladna, zimi topla. Gospod je tako htio.
I vreca se meko odbijala od jednog do drugog zida. Uskoro je nestalo zvijezda iznad mene. Bilo je tamno i tiho, samo udarci mog srca su se razmnozavali  u tom odjekujucem prostoru. Bam, bam bam. Bio sam sam u unutrasnjosti zemlje, sam u univerzumu.Mozda je podizac voda stavio poklopac na bunar, zatvorio me, nestao, ostario i umro. Mozda je sumilo novo drvece u novim gradovima, na novim obalama. Bam, bam, udaralo je moje srce.
A onda sam napokon bio dolje na vodi koju sam tako dugo ceznuo dotaci. Cim sam se nagnuo preko ruba vrece dopliva jedna riba ravno u moju ruku, srebrnasta i bijela, zasljepljujuce blistava i ja povikah: Imam je, imam je. I glas krenu na gore, onako kao sto se iskre krecu…
I neko je jos uvijek postojao na zemljinoj povrsini. Neko me cuo, veza je postojala.
Ubrzo sam ugledao krug sve snaznije svjetlosti nad sobom:  rasprskavajuca kometa.
Pocelo je daniti na zemlji. Ja sam putovao nagore. Crveno sunce bacalo je svoje prve zrake po pjescanom polju izvan sela, mislio sam.
Ali tada , kada sam bio sasvim blizu, uocio sam lica mojih roditelja nagnuta nadamnom. Prestravljena, skamenjena.
Riba mi ispade iz ruku – vijugala je sve nize i nize, i istoga trena kada su me izvukli preko ivice bunara, ja vrisnuh.
Vrisak i uzas su se sreli: Prva slika koju imam od njih. Ali ribu, onu srebrnkastu ribu, oni nisu vidjeli.
Nadnosim se nad svjetlost moje proslosti; nad iskusenja svih tih noci i dana. Duboko u meni svjetluca ona, gasi se i pali. Tamo su susreti i mjesta , geste radosti i straha, znatizelje i ljubavi, tamo su poraz do poraza.
I nocni  zrak je jasan i cist; moje misli providne. Nalaze se u pijesku, u zraku nad pustinjom. One su zmije sto zvece tamo u mraku, one su zrikavci sto testerisu noc na komadice, one su takodje svjetlost tamo dolje u zemaljskom Jerihonu, one su plamen koji je Ivan ostavio da zgasne na drugoj strani Zemlje, sada kada je ispunio svoje obecanje Gospodu, kroz mene.
Istovremeno je to nesto vise nego samo moja proslost; jer nista ne pocinje sa samim sobom, vlastitim rodjenjem. Moje misli prostiru se nadolje i izvan, s onu stranu ljudi, prije Abrahama, prema onom stanju koje je bilo bez oblika i boja, bez dusa, prema moru u kojem sve pociva u svemu.
Svijet ceka, kao sto je cinio oduvijek, takodje onda kada sam se smatrao najslobodnijim od bilo kakvih zahtjeva, kada sam pokusavao ubijediti sebe kako je jedna struna pukla. Takodje tada bio sam  samo jedno od zrna u krvotoku imperija. Bio sam snovi o nekom boljem prisustvu, bio sam helenisticka znatizelja  i radost otkrivanja, ali slobodan nisam bio.
Sigurno da sam vjerovao da jesam kada sam isao okolo zemljom;moji koraci su me vodili okolo, okolo, mada sam ja stalno isao ka buducnosti. Kroz covjeka za covjekom, kroz fasade lica.  Kroz njihove krivudave puteve i tunele vjerovao sam da idem, ali isao sam prema svom vlastitom licu.
Toliko stanica sam prosao, toliko toga sreo, toliko razocarao.
Htio sam zgusnuti svijet i vidjeti sve.
More sam vidio. Valove dok su ravnodusno udarali o obalu. Planinu sam vidio i snijeg koji je blistao prema plavom nebu, zitna polja povijena od zrelih klasova. Svijet sam vidio i sve je bilo od Gospoda, takodje i grbavac u Tyrosu, onaj bez nogu izvan Jerusalema. U travi sam vidio Gospoda i u oku lesinara.
Prevod R. K.

Od Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s