O ponoru nade (moj prilog psihijatriji)

još ti nisam govorio o bolesti

uglavnom sam puštao nju da priča

onu koja više neće da zna za mene

ili se samo pretvara

kako bi odvratila moj usplahireno molećivi pogled

sa crnine koja je skriva

zvao sam je Dušo moja

ona mene moj dječače

sa psećim očima

način na koji smo se temeljili

jedno u drugom

još je nepoznat  nauci statike

mada oboje lakši od vinskog vijenca

sasvim nedokučivi seizmičkoj skali

ona je znala odličan recept

za dobijanje tamne tvari

tišine

ja sam znao kako armirati

taj sublimni beton

krivicom i kajanjem

a onda su došli sati koji su pojeli dane

koji su pojeli godine

ostali smo zatrpani lavinom vremena

zaslijepljeni i zaglušeni lomljavom

kristala sekundi i minuta

Ti nisi ti rekla mi je

Mi nismo Mi

kada bih samo imala dovoljno prostora

(stoji na jednoj nozi pa na drugoj pa na prstima nalik plesačici u koreografiji krletke udara glavom u plafon klaustrofobije i ruke njene beztežinske ruke su išarane krvavim pismom)

sve bih ponovo stavila na svoje mjesto

sve bih ponovo vratila na svoje mjesto

mumla ona i krčeći lijevo zatrpava desno

evo, evo ovdje si ti

sjediš u svojoj kući slusas Liszta

i dolaze ti prijatelji izdaleka

(skoro vjerodostojan portret čovjeka s jednim uhom u nekad i drugim u jednom, sa srebrnim nakovnjem koji lebdi izmedju ušiju i na njemu brojgelov krajolik i suze)

na deponiji  smrskane sitno samljevene

komprimirane epohe

ona

slaže mozaike svih mogućih svijetova

jedan

po jedan

i ja ostajem samo mogućnost

Davno sam odustao od uramljivanja

njenih svjetova

u svakom predloženom ramu

ona prepozna jos neki od vremenskih hibrida

i nasa šeherezadijada se razmnozžva

u hiljadu i jednu noć hiljadu i jedne noći u hiljadu i jednoj noći…

kao virus nesanice

i njena koža je sve gušuće ispisana hemohijeroglifima

i moja vjerovatnoca  približava se

infinitenzimalno malom

Puštam je da ti priča

i prisluškujem

Sve što kaze tebi moglo bi biti

upućeno meni

Otkako si nam se ti desila

kao plameni pljusak

ona topi rudu redundantnih fraktala

stvara trodimenzionalne forme

prostor i vrijeme

idu opet ruku pod ruku

i ljube se kao školarci u  klupi

moja vjerovatnoća progresivno raste

u svijetu u kojem talasi odluče ostati materija

duže od jednog uzdaha

u beskonačnosti jasno definisanoj poljupcima

i ja sve jasnije mogu vidjeti sebe

kako sjedim u svojoj kući i slusam Liszta

i ti mi dolaziš izdaleka noseci sliku

kazeš

Dječače moj s psećim očima

Evo, nije baš Brojgel ali suze su tu

sve suze

i ja ti odgovaram

Ah Dušo moja

Tako dugo

Tako

dugo…

R.K. 01/10/2010

Od Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s