Göran Tunström. iz romana Pismo iz Pustinje

90-95
Sunce je bojalo gola brda u crveno ali su skeleti koji su obrubljivali put na posljednjoj dnevnoj etapi bili bijeli. Mrtve kamile, magarci, pustinjski psi. Svaki karavan je ostavljao svoj doprinos pijesku. Jedno zdrijebe je trckaralo kraj mog magarca. Nenatovareno, slobodno. Skakutalo je oko majke, za odmora pilo mlijeko, poskakivalo na straznjim nogama, frktalo i vriskalo.Ja sam ga zadirkivao trskom, golicao ga po usima kad bi se primaklo, bas smo se zabavljali. Blistavo crne koze, vitko,gipko, ma bio sam potpuno zaljubljen. Johanan se bio vratio na svoje mjesto u procelju; jos otkako je stigao kroz gradsku kapiju i vidio me – bas kad sam smrdljiv i blatnjav uzjahao na svog magarca, nije pogledao prema meni. Vjerovao sam da ga boli glava od vaznih priprema. Zato mi je trebalo zdrijebe. U njegovim ogromnim ocima odrazavala se Amhara, njezin uzas kada mi je trece jaje ispalo u vodu i ostalo lezati izmedju nas. U ocima zdrijebeta vidio sam sve sto sam zelio vidjeti: Trenutak kada se okrenula prvi put, sa cupom na glavi. Izgled njenih stopala dok je trcala izmedju drveca, taj teski pogled koji je nas je povezivao. Da sam bio carobnjak promumlao bih nekoliko vradzbina i odletio u te ogromne oci, zatekao se u vremenu koje je vec bilo proslo.Sa Amharom kraj sebe setao bih polako kraj kanala za navodnjavanje i… Ne, vec tada je to bilo nemoguce, zajednicki zivot bio je nemoguc. Tokom popodnevnog odmora nesto se moralo desiti sa zdrijebetom. Neko ga je povrijedio. Primjetio sam to tek nekoliko sati kasnije, bas kada smo skrenuli u jednu siroku dolinu zvanu Uvala smrti. Slana jezerca su svjetlucala na suncu i odasiljala svoje prizmaticne zrake, bilo je teko disati i skoro svi su posezali za mjehovima sa vodom. Zdrijebe poce zaostajati objesene glave, nije ga zabavljalo moje golicanje trskom po usima,nije vise bilo onako zivahno zaigrano. Vise puta je stalo i zaostalo ; ja sam pustao mog magarca da ga priceka te smo tako sve vise i vise klizili prema kraju kolone. Bezvoljno se dopustalo pogurati jos malo. A onda vise nije islo. Odbijalo je podici se i kada sam sjahao i krenuo prema njemu vidio sam da dobro krvari: neko mu je rasjekao trbuh, pijesak je za cas pocrvenio. Ja mu se bacih oko vrata i poceh plakati. Ono je sadrzavalo, mislio sam, cijeli svijet; onaj o kojem niko drugi nije trebao nista znati. Sadrzavalo je vazan dio mog zivota, bilo stan i posuda mojih zelja, mojih ceznji. Milovao sam ga i plakao neutjesno sve dok vojnik sa kraja karavana ne dojaha do mene. Uzjasi i nastavi, naredi on. Ali zar ne vidis, rekoh… Niko ne smije zaostajati, odgovori vojnik. Ali mi ga moramo spasiti! Pozuri djecace. Zdrijebe je vec gotovo, rece on gledajuci ga ravnodusno. Oni  ce se pobrinuti za njega… Pokaza prema nebu. Jedno crno sunce pocelo se uoblicavati. Sa svih strana dolijetalo je crnilo prema jednom pokretnom centru i zgusnjavalo se prijeteci. Lesinari. Noge mog zdrijebeta popustise i ono se srusi povlaceci me za sobom. Vojnikov bic je fijukao iznad mene – ne da bi me udario vec da  bi me nagovorio da prestanem sa nemogucim. Hoces li da ostanes sam ovdje pa da te napadnu razbojnici? Svejedno mi je, rekoh ja. To ti nije pametno djecace. Pogledaj kako je karavan daleko ispred nas. Vec je izgledala mala, tamo u dolini, ta duga vijugava kolona kamila, magaraca,nastresnica bogatih trgovaca sasvim naprijed u vrhu, sive odjece siromasnijih na repu. Daj mi svoj noz, vojnice! On zatrese glavom, baci mi noz i uze piti iz svog mijeha. Ja polozih zdrijebetovu glavu u svoje krilo i zabih mu noz u vrat; gusti mlaz krvi potekao je po hlacama. Misici na vratu se opustise, glava oteza. Ono sto je bilo Amhara, ceznja, svijet – oteklo je u pijesak, iscezlo. Ja ustadoh, podjoh prema mom magarcu. Vojnik je gundjao nestrpljiv. Stici cu ja, rekoh. Valjda hoces, rece on i udarcima nagna svoju zivotinju na trk te nestade za  prvom dinom. Lesinari su bili svud po zdrijebetu, njih cetrdeset, pedeset; zaglusujuci tutanj lepeta krila. Nije ih zabrinjavalo moje prisustvo dok su praznili posudu moje proslosti. Poceli su straga, i jeduci disciplinirano probijali se kroz zdrijebetovo tijelo. Krckanje kostiju i prstanje hrskavice, zila i pokozice. Nisu se osvrtali, radili su svoj posao. Kada bih kasnije, kroz otvor na mojoj samostanskoj celiji vidio lesinare kako jedre po nebu, znao sam da sa sobom nose i dijelove mene. Ali dolje na zemlji, na mom putu ka samostanu, ja pridjoh skeletu mog zdrijebeta, odlomih jedan komadic sa ociscenog grudnog kosa, jednu malu kost, suhu i bijelu, probusih rupu u njoj vrhom noza te je uz pomoc jedne zile objesih sebi oko vrata. Bio sam si stvorio djetinjasta ocekivanja od samostana, o tim tamo ljudima, koji su proucavali spise.Vjerovao sam da ce u blizini ucitelja Pravednosti sve biti pravedno, gorljivo. Susret sa Gabrijelovim sinom Johannanom vec je zabio klin sumnje u predstavu koju sam imao o tom najsvetijem stanistu koncentracije. Bilo je to korisno..Naucilo me nesto o sivilu, toj mjesavini svjetla i tame. U Jerihonu su mnogi napustili karavan, drugi su nam se pridruzili da bi nastavili putovanje ka Indiji. Rabi Simon podize svoju ruku iznad Johannana i mene: Sada da sklopite mir dok vas ja ne ostavim u samostanu! Ti, Isuse, tako znatizaljan, mozes pogledati malo po gradu – ja imam nekoliko poslova da zavrsim. Ja ostajem ovdje , rece Johannan. Cinite kako hocete. Uskoro cete sjediti jedan kraj drugog u mnogo manjem prostoru. Bilo je tako gorko cuti tu presudu nad nama. Bili smo na putu prema najsvetijem od svih samostana. Trebali bi biti strogi monasi, slobodni od intriga i svadja  jerusalemskog hrama. Da li je bilo ispravno nastaviti put tamo? Sta ce se desiti ako stignemo? Stvorice se tabori, nastace unutrasnji sukobi,koncentracija pred Gospodom ce trpiti. Zar nije postojalo ni jedno mjesto na ovom svijetu koje je izuzeto od svega ljudskog? Sjedio sam pod jednim drvetom na trgu i promatrao ljude. Zelja da posjetim palacu u kojoj je zivjela Kleopatra i o kojoj je ben Yossef toliko pricao je nestala. Nestala je i zelja da odem do izvora i napijem se. A to sam mu bio obecao. Znas, tamo se nalazi najbolja voda u zemlji. Popij jednu zaimacu i misli na starog razbojnika, rekao je. Qumran! Nikada nisam vidio nesto ljepse. Bilo je predvece kada smo se primakli bijelim zidinama samostana koji je lezao na jednoj uzvisini nad jezerom. Vecernja svjetlost je prevlacila svoje zrake preko zidina milujuci ih. Bio je tako velik, citav jedan grad – bio je to moj buduci dom, usred neplodnosti. Vidio sam nekoliko krosnji koje su se uzdizale iznad krovova. Ptice su cvrkutale, blagi miris smole prodirao je do nas, cinilo mi se da cujem zubor vode. Sta je jerusalemski hram u poredjenju s tom cistotom sto zatice? Istina, bio je veci i mocniji ali ipak – jedna djetinjasta i hereticka misao proleti, poput ptice, kroz moju glavu: bio je zaprljan ljudima. Stajao sam pred ulazom i prelazio prstima preko bijelog krecnjaka kad se vrata otvorise: nikada necu zaboraviti tu prvu setnju kroz hladovinu, tisinu i mir. Ulica za ulicom – prazne – unutra u mracnim sobama kraj upaljenih vostanica pokreti sto govore o zivotu. Skrenuli smo na uglu jedne ulice: novo zadivljujuce  iskustvo: redovi belagonija, rododendrona i hibiskusa  pretvarali su bijele zidove u plamtece. Mali vrtovi sa mirisom bazilike, vrtovi zacina sa jacim mirisima. Te male kapele! Klupe u hladu cempresa na kojima je neko sjedio i citao ne podizuci glavu. Mali trgovi, jedan golubarnik,  jedan bazen. Samo noseci stubovi koji su pridrzavali lukove svoda iznad nas, kakvo majstorstvo. Sve je ovdje bilo posvecena koncentracija i cistoci, svaki kamen je ugradjen na svoje egzaktno mjesto kako bi podsticao mir. Svaka misao ovdje trebala je pratiti taj red i tako biti usisana direktno ka Bogu. Ako se mogu tako izraziti, ja sam cinio upravo tako, u svakom slucaju tada. Svijet je umro, ja sam htio biti misao. Smjesta.
Prevod R.K.

Od Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s