Bilo je to u onaj cas kada je opna rose iz nebeskog ambara oplodjavala zemlju. Ja sam se isuljao iz mog bivaka i prosao kroz oazu do na drugu stranu. Htio sam vidjeti sunce kako se uspinje nad pustinjom a htio sam se i ugrijati – nocna studen bila je stravicna. Sa kuhanim jajima koje mi je Marija spremila sjedio sam kraj vode sto je strujala kroz oazu. Nekoliko zena vec bilo je budno i pralo ves na stijenju dok su se njihova djeca igrala i gackala po mulju. Jedan magarac stajao je nepomicno ispod tamarisa a jos nize, ispod mene, pod razigranim sjenkama palme sa datulama jedno tele gasilo je zedj.

I ja sam gasio svoju zedj za svijetom. Sa svakim korakom kojim sam se priblizavao samostanu u kojem cu provesti narednih nekoliko godina svijet je bivao intenzivniji. Posvuda sam mislio: Ovdje mogu ostati i biti sretan. Ovdje mogu postati. Promijeniti ime, odjecu, zaboraviti svoju proslost.
Ovdje moj zivot moze zaokrenuti ka necemu drugom, jednako nepoznatom kao sto je put koji sam si bio zacrtao nepoznat.
Jedno djevojce se sagnu nad vodu da bi napunilo svoj cup. Stavi ga na glavu i krenu natrag prema oazi. Na samoj kapiji – ja sam sjedio na samo nekoliko metara odatle – ona se iznenada okrenu i nasi pogledi se sretose.

Covjek vidi. Ali postoje trenutci koji iznenada udvostrucavaju, udesetostrucavaju svijet u kojem si do malocas zivio. Kao da se bas tu pred tvojim ocima odjednom rasiri pet novih kontinenata.
Djevojce se okrenulo i pretvorilo se u zenu.
Bas tada, kada su njene oci srele moje,kada su se njene usne malo razdvojile i pokazale bijele zube i crveni jezik desio se preobrazaj.
Jedan trzaj prodje kroz mene. Moje tijelo zapade u stanje slicno onom kod zemljotresa: moja stopala nisu osjecala cvrsto tlo pod sobom, izgubio sam osjecaj za to sta je gore a sta dolje. Odjednom sam znao nesto sto nisam znao.

Ona je stajala bas na onom mjestu gdje je sjenka sretala svjetlost jutarnjeg sunca, njena bosa stopala su razrovala fini pijesak. Jedna ruka bila joj je podignuta do cupa zbog cega su se njena ledja i njeni bokovi savili u luk divan kao neka jos neotkrivena geometrijska forma.

Ne znam zasto ali bio sam polozio u pijesak ispred sebe ona tri kuhana jajeta kojima me Marija darovala.
Ja uzeh jedno od njih, oljustih ga, pojedoh malo, ustadoh i krenuh nekoliko koraka prema njoj.
Kako se zoves? pitao sam tiho tako da zene dolje na vodi ne cuju.
Amhara, kci kalajdzije Gideona.
Ja joj pruzih jaje. Ona ga uze, vrhovi nasih prstiju se dotaknuse. Ona pojede malo i vrati mi ostalo.
A onda poce trcati.
Ali nije trcala prema gradu. Medju stabla. Ja sam pokupio preostala dva jajeta i krenuo za njom.
Ona se sakrivala iza drveca i provirivala. Nije se smijesila, njen pogled je pocivao tezak kao kamenje na meni – jedva sam se kretao za njom. Cim bih se malo priblizio stajala je vec za drugim drvetom, malo dalje.Ona je poznavala svaku stazu , ja nisam.  Posvuda je pronalazila gazove na kanalima za navodnjavanje – ja sam ih promasivao i bio prinudjen kretati se duplo vise od nje. Cesto nas je razdvajao samo jedan kanal i visoki nasip – pa ipak sam ja bio na drugoj strani. Htio sam da placem – tijelo mi je bilo tako otezalo od njenih pogleda.

Ja se zovem Isus, rekao sam, ali jezik nije htio da me slusa.
Ona nije odgovarala. Stajala je na drugoj strani kanala. Sjede na ivicu kanala i ja ucinih isto na svojoj strani.

Nije to bio dan rijeci, bio je to dan zemljotresa, bile su to sekunde odmah nakon, bio je to pocetak novog poretka stvari. Razgovarali smo u tisini.

Ja sam rekao – bez rijeci:
Volim te Amhara

Ona je rekla – bez rijeci:
Volim te Isuse

I jedino sto se culo bilo je nase tesko disanje i pucketanje jutarnjeg vjetra koji je bio prodro u krune palminog drveca. Ja sam rekao bez rijeci:

Ja sam na putu prema Qumranu. Za sat vremena odlazim.

Ona rece: Ja znam, zato sam tako tuzna.

Tisina postade nestrpljiva:
Ali mi necemo nikada zaboraviti jedno drugo.
Ne, ja cu cesto  dolaziti ovdje sama i niko nikada nece saznati za nas.

A ja cu sjedjeti nad mojim spisima, uceci godinu za godinom, nauciti se novom jeziku koji ce plasiti moju majku, ali tebe nikada necu zaboraviti.

Ja cu se uskoro udati – moj muz je vec stigao – dosao je juce da pripremi nase vjencanje. Ja cu mu roditi djecu, ona ce se smijati i plakati, ali tebe necu nikada zaboraviti.

A ja cu izbaviti moj narod od rimljana i ici u borbu i mozda poginuti – ali tebe necu nikada zaboraviti.

Ne odvracajuci pogleda od mene ona izvuce jednu snalu iz svoje kose i ubode se u prst.
Kada je snala bila crvena od krvi ona je baci preko kanala meni. Ja ucinih isto sto i ona i vratih joj snalu natrag.

Bili smo ozbiljni kao stabla cedra, teski kao pretovareni brodovi usred oluje, bili smo nijemi kao pustinja pod podnevnom suncem.

Ja cu ostati bez zuba, moje grudi ce omlitaviti, moja stopala ce pocadjaviti – ali tebe necu nikada zaboraviti.

Ja cu biti izdan, ponizen i pobijedjen – ali tebe necu nikada zaboraviti.

Nokte sam zamalo odvalio, ali sam oljustio drugo jaje, odgrizao pola a pola bacio noj.
Ona pomilova glatku kozu jajeta i stavi ga u usta.

Znali smo oboje da bismo mogli ici po zraku i sresti se ali tada bi sve zavrsilo. Stvari bi pocele da se krecu ponovo, svi tockovi bi se pokrenuli – svijet bi nas usisao u borbu koju mozda niko ne bi prezivio.

Ali kao da sam prozivio svoj zivot izmedju prve i posljednje replike.