Göran Tunström, iz romana Pismo iz pustinje

83 – 89

Bilo je to u onaj cas kada je opna rose iz nebeskog ambara oplodjavala zemlju. Ja sam se isuljao iz mog bivaka i prosao kroz oazu do na drugu stranu. Htio sam vidjeti sunce kako se uspinje nad pustinjom a htio sam se i ugrijati – nocna studen bila je stravicna. Sa kuhanim jajima koje mi je Marija spremila sjedio sam kraj vode sto je strujala kroz oazu. Nekoliko zena vec bilo je budno i pralo ves na stijenju dok su se njihova djeca igrala i gackala po mulju. Jedan magarac stajao je nepomicno ispod tamarisa a jos nize, ispod mene, pod razigranim sjenkama palme sa datulama jedno tele gasilo je zedj.

I ja sam gasio svoju zedj za svijetom. Sa svakim korakom kojim sam se priblizavao samostanu u kojem cu provesti narednih nekoliko godina svijet je bivao intenzivniji. Posvuda sam mislio: Ovdje mogu ostati i biti sretan. Ovdje mogu postati. Promijeniti ime, odjecu, zaboraviti svoju proslost.
Ovdje moj zivot moze zaokrenuti ka necemu drugom, jednako nepoznatom kao sto je put koji sam si bio zacrtao nepoznat.
Jedno djevojce se sagnu nad vodu da bi napunilo svoj cup. Stavi ga na glavu i krenu natrag prema oazi. Na samoj kapiji – ja sam sjedio na samo nekoliko metara odatle – ona se iznenada okrenu i nasi pogledi se sretose.

Covjek vidi. Ali postoje trenutci koji iznenada udvostrucavaju, udesetostrucavaju svijet u kojem si do malocas zivio. Kao da se bas tu pred tvojim ocima odjednom rasiri pet novih kontinenata.
Djevojce se okrenulo i pretvorilo se u zenu.
Bas tada, kada su njene oci srele moje,kada su se njene usne malo razdvojile i pokazale bijele zube i crveni jezik desio se preobrazaj.
Jedan trzaj prodje kroz mene. Moje tijelo zapade u stanje slicno onom kod zemljotresa: moja stopala nisu osjecala cvrsto tlo pod sobom, izgubio sam osjecaj za to sta je gore a sta dolje. Odjednom sam znao nesto sto nisam znao.

Ona je stajala bas na onom mjestu gdje je sjenka sretala svjetlost jutarnjeg sunca, njena bosa stopala su razrovala fini pijesak. Jedna ruka bila joj je podignuta do cupa zbog cega su se njena ledja i njeni bokovi savili u luk divan kao neka jos neotkrivena geometrijska forma.

Ne znam zasto ali bio sam polozio u pijesak ispred sebe ona tri kuhana jajeta kojima me Marija darovala.
Ja uzeh jedno od njih, oljustih ga, pojedoh malo, ustadoh i krenuh nekoliko koraka prema njoj.
Kako se zoves? pitao sam tiho tako da zene dolje na vodi ne cuju.
Amhara, kci kalajdzije Gideona.
Ja joj pruzih jaje. Ona ga uze, vrhovi nasih prstiju se dotaknuse. Ona pojede malo i vrati mi ostalo.
A onda poce trcati.
Ali nije trcala prema gradu. Medju stabla. Ja sam pokupio preostala dva jajeta i krenuo za njom.
Ona se sakrivala iza drveca i provirivala. Nije se smijesila, njen pogled je pocivao tezak kao kamenje na meni – jedva sam se kretao za njom. Cim bih se malo priblizio stajala je vec za drugim drvetom, malo dalje.Ona je poznavala svaku stazu , ja nisam.  Posvuda je pronalazila gazove na kanalima za navodnjavanje – ja sam ih promasivao i bio prinudjen kretati se duplo vise od nje. Cesto nas je razdvajao samo jedan kanal i visoki nasip – pa ipak sam ja bio na drugoj strani. Htio sam da placem – tijelo mi je bilo tako otezalo od njenih pogleda.

Ja se zovem Isus, rekao sam, ali jezik nije htio da me slusa.
Ona nije odgovarala. Stajala je na drugoj strani kanala. Sjede na ivicu kanala i ja ucinih isto na svojoj strani.

Nije to bio dan rijeci, bio je to dan zemljotresa, bile su to sekunde odmah nakon, bio je to pocetak novog poretka stvari. Razgovarali smo u tisini.

Ja sam rekao – bez rijeci:
Volim te Amhara

Ona je rekla – bez rijeci:
Volim te Isuse

I jedino sto se culo bilo je nase tesko disanje i pucketanje jutarnjeg vjetra koji je bio prodro u krune palminog drveca. Ja sam rekao bez rijeci:

Ja sam na putu prema Qumranu. Za sat vremena odlazim.

Ona rece: Ja znam, zato sam tako tuzna.

Tisina postade nestrpljiva:
Ali mi necemo nikada zaboraviti jedno drugo.
Ne, ja cu cesto  dolaziti ovdje sama i niko nikada nece saznati za nas.

A ja cu sjedjeti nad mojim spisima, uceci godinu za godinom, nauciti se novom jeziku koji ce plasiti moju majku, ali tebe nikada necu zaboraviti.

Ja cu se uskoro udati – moj muz je vec stigao – dosao je juce da pripremi nase vjencanje. Ja cu mu roditi djecu, ona ce se smijati i plakati, ali tebe necu nikada zaboraviti.

A ja cu izbaviti moj narod od rimljana i ici u borbu i mozda poginuti – ali tebe necu nikada zaboraviti.

Ne odvracajuci pogleda od mene ona izvuce jednu snalu iz svoje kose i ubode se u prst.
Kada je snala bila crvena od krvi ona je baci preko kanala meni. Ja ucinih isto sto i ona i vratih joj snalu natrag.

Bili smo ozbiljni kao stabla cedra, teski kao pretovareni brodovi usred oluje, bili smo nijemi kao pustinja pod podnevnom suncem.

Ja cu ostati bez zuba, moje grudi ce omlitaviti, moja stopala ce pocadjaviti – ali tebe necu nikada zaboraviti.

Ja cu biti izdan, ponizen i pobijedjen – ali tebe necu nikada zaboraviti.

Nokte sam zamalo odvalio, ali sam oljustio drugo jaje, odgrizao pola a pola bacio noj.
Ona pomilova glatku kozu jajeta i stavi ga u usta.

Znali smo oboje da bismo mogli ici po zraku i sresti se ali tada bi sve zavrsilo. Stvari bi pocele da se krecu ponovo, svi tockovi bi se pokrenuli – svijet bi nas usisao u borbu koju mozda niko ne bi prezivio.

Drzao sam u ruci trece jaje i upravo ga namjeravao baciti preko k njoj, kada  jedan kamen doleti straga i pogodi me u ruku. Jaje pade, odbi se nekoliko puta niz padinu i uskoci u kanal, potonu polagano prema dnu, bjelasajuci se. Amhara ustade prestravljena , uhvati se za grlo.
Kada sam se okrenuo vidio sam djecije oci po svuda. Bilo je mozda dvadeset, mozda trideset crnih garavih ociju u sikari. A iza djece ucinilo mi se da vidim bijelu halju. Johananovu.
Amhara je odjednom iscezla, ja sam  pokusao bjezati i nisam znao u kom se pravcu krecem prije no sto sam se nasao kraj kapije kod koje sam sreo nju – cup je jos stajao u pijesku, zene dolje kraj vode  podigle su glave kada sam se pojavio. Djeca su me pratila. Bilo ih je najmanje petnaestoro i svi su bacali kamenice. Najmanji su bila najblize – oni stariji, nesto dalje, jos su se kolebali, ali na samom zacelju nazirao sam opet Johanana.
Trcao sam kroz tijesne gradske ulice. Bilo je to u onaj cas kada se iz kuca izbacivalo gnojivo. Na malim ulazima u prizemlju stajale su zene i bacale na ulicu nocno gnojivo – posvuda su se pojavljivale gomile. Sa gomila se podizala topla para i leptiri koprivari i ibisi su kruzili u rojevima oko njih. Magarci su stojali spremni da budu natovareni i odnesu gnojivo u polja. Nije ih bilo moguce zaobici – bio sam prinudjen gaziti ravno kroz gomile koje su ponekad bile tako duboke da sam su mi sezale do koljena. Od jednom sam se nasao u jednoj slijepoj ulici i kada sam se okrenuo sva djeca su stajala tamo smijuci se i bacajuci svoje kamenice. Oni ce me ubiti, pomislio sam, ali ja ne zelim umrijeti, stojeci uza zid.
Mnogima od njih nije bilo vise od pet sest godina. Bili su to najrazdraganiji bacaci, jos neduzni, cinili su samo ono sto bi im se reklo.
Johanan?
Zasto je cutao u hramu?
Pojurio sam ponovo kroz jednu gomilu gnojiva i uspio odgurnuti djecu. Smijali su mi se i nastavili me progoniti. Poznavali su taj labirint koji me opet i opet tjerao u slijepe ulice i zakovane ulaze. Igrali su se macke i misa. Kao da su uzivali gledajuci moju zbunjenost i moj uzas. Vonjao sam kao da me krava povratila, odjeca mi je bila kaljava. Oh, ta neduzna djeca, kako su samo uzivali.
Prosao sam pored mnogih zaposlenih zena i muskaraca u ulicicama. Gledali su me cuteci, razmjenjivali poglede, uctivo se izmicali ali nisu ni prstom pomjerili kako bi zaustavili djecu. Jurio sam dalje. U jednom sokaku, takodje slijepom, bio je jedan otvoren ulaz i ja utrcah u njega, uz mracno spiralno stepeniste i nadjoh se nenajavljen u jednako mracnoj prostoriji u kojoj sam postepeno izrazlikovao desetak osoba,zena i djece. Njihove oci su se osmjerile ka meni iz svih pravaca.
-Pomozite mi, rekoh sapatom. Bile su to prve rijeci koje sam uspio izgovoriti naglas otkako sam izgovorio : Volim te, Amhara. Zvucalo je kao jedna jedina neprekinuta recenica.

Ali kao da sam prozivio svoj zivot izmedju prve i posljednje replike.

Bio na dugom putovanju i vidio svijet, dobio svoje i sada ponovo bio kod kuce.
Jedna od starijih zena ustade. Njene oci su bile ranjave i slijepe. S ispruzenom rukom prodje pored mene.
Cuo sam njene korake niz stepenice.
Neka druga ustade i dotaknu me.
Dodji, rece ona.
Izasli smo na terasu gdje je menta rasla u saksijama. Ja pogledah dolje na ulicu zasticen rastinjem. Djecaci su stajali dolje i pokusavali se probiti unutra ali zena ih je zadrzavala.
Na samom kraju sokaka , na propisnom odstojanju od drugih, uzdisuci, ali blistajuci od poruge: Johanan.
On koji se ponizio tako sto je cutao bez stvarne potrebe. Zena koja me izvela pokaza preko krovova.U daljini mogao sam vidjeti siluete palmi kraj kojih je logorovao karavan. Nista me nije pitala – kao da su u toj sobi svi znali zasto je covjeku potrebna pomoc. Kao da su sjedjeli tamo u svom mraku samo da bi mogli pomoci. Negdje u svijetu oni postoje. Oni sto ne odbijaju nikog, ne zacepljavaju nos, sto se ne smiju omrazenom dijalektu.
Samo pokazu put preko krovova.
Bilo je jos rano jutro kada sam pobjegao, skacuci preko zidova, terasa, malih vrtova sa njihovim rodama,rastinjem i lebdecim ibisima. Cinilo mi se da letim preko crvenih na suncu susenih zidova i na mnogim krovovima  zene i djeca ustajali su su od svog posla, gledali dugo za mnom i niko nije podigao svoju ruku prema meni.

Od Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s