Homo ludens

(posvećeno mom kumu zlaji)
O sveti neposluh što ne mari za nadmene dubine
i riječima kao povjerenjem žonglira vješto izmičući glavu
smiješeći se zarumenjen pijesku stijenja kojim ga zaigran
vazduh ranjava i krasi usmrćuje u nepostojanom nizu
tragalackih likova
Kada naučis da sam jedini prisustvovao tvom rođenju i poučio te krstu
ustaćes iz kamena kojem ne daš da bude kamenje
pomolićeš se prvoj stvari koju ugledaš pošto ti ukrade lice
a kada vas pučina isprazni do prve večernje tišine
znaćeš da sam na istom mjestu obolio i zapjevao o tebi
Lopovi su stvari što me kradu
i jasmin i svijeća samo su razglednice
magijski zapisi koje mi šalje daleka neka tvoja suparnica
gledaj kako lako poskakujem po čudotvornim fontanama što krase eter
dijamante iluzija
nose me i hrane rane svetaca vulkanski tako sebe svjesni zvuci
rođeni moj ponor kao kad duboko u trećem ili četvrtom snu
otvoriš oči streseš se i kažeš
mili bože rascvjetana lala
poljski miševi čitav sibir sve fabrike tinte mole za moju dušu
i pjevaju proklet proklet na sve vijeke anatema
o mlado vino sobom opijano s onu stranu pijanstva
dragane dragane otkud odapete strijele
što skrivaju me u stihove
na vrhu mog kažiprsta komete koje saznaju svoju putanju
ko li je bijesnoj lutajućoj vatri
dozvolio ime ljubav?
R.K.

Autor

Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

One thought on “Homo ludens”

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s