Homo ludens

(posvećeno mom kumu zlaji)
O sveti neposluh što ne mari za nadmene dubine
i riječima kao povjerenjem žonglira vješto izmičući glavu
smiješeći se zarumenjen pijesku stijenja kojim ga zaigran
vazduh ranjava i krasi usmrćuje u nepostojanom nizu
tragalackih likova
Kada naučis da sam jedini prisustvovao tvom rođenju i poučio te krstu
ustaćes iz kamena kojem ne daš da bude kamenje
pomolićeš se prvoj stvari koju ugledaš pošto ti ukrade lice
a kada vas pučina isprazni do prve večernje tišine
znaćeš da sam na istom mjestu obolio i zapjevao o tebi
Lopovi su stvari što me kradu
i jasmin i svijeća samo su razglednice
magijski zapisi koje mi šalje daleka neka tvoja suparnica
gledaj kako lako poskakujem po čudotvornim fontanama što krase eter
dijamante iluzija
nose me i hrane rane svetaca vulkanski tako sebe svjesni zvuci
rođeni moj ponor kao kad duboko u trećem ili četvrtom snu
otvoriš oči streseš se i kažeš
mili bože rascvjetana lala
poljski miševi čitav sibir sve fabrike tinte mole za moju dušu
i pjevaju proklet proklet na sve vijeke anatema
o mlado vino sobom opijano s onu stranu pijanstva
dragane dragane otkud odapete strijele
što skrivaju me u stihove
na vrhu mog kažiprsta komete koje saznaju svoju putanju
ko li je bijesnoj lutajućoj vatri
dozvolio ime ljubav?
R.K.

One comment

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s