Sljedeća – Svijet

Prije desetak godina polupijan i u polusnu švercovao sam se u vozu na liniji Nemilo-Nedrago kada me trgnuo glas konduktera: “Pokažite kartu molim!” Džaba sam se ja izmotavao kao ne znam gdje nestade, navratite kasnije – sigurno ću je pronaći, znam nije ni vama lako, evo i ja imam djecu pogledajte, teško na današnjem vremenu a možemo se naći u vagon restoranu, ja častim – džaba sve  ” Na sljedećoj morate izaći” reče revnosni kondukter. Pa koja je sljedeća, upitah ja polutrijezan i polubudan. ” Svijet” odgovori on kratko i nastavi pregledati karte. Izađem ja tako u Svijet  a tamo mi sve nesto polovično – žene polulijepe, ulice poluširoke, kuće polustrašne nebo polunebesko. Vidim ja da  moram ili otrijezniti se sasvim ili napiti se pošteno da bih se probio kroz taj polusvijet. Iz razloga kokuzluka pokušam prvo sa triježnjenjem ali mi uskoro počese nadolaziti hulničke i kukavičke misli – te od čega će se živjeti te kako ću se pred djecom oprati te Ona ima sve razloge da me mrzi…elem, uđem ja u prvu kafanu i pobjedonosnim usklikom “Šta pije Svijet” probijem led. Pijanstvo koje je lukavo rečeno trajalo jedan biblijski tren bilo je otrježnjavajuće. Vidjeti duplo polovinu samo uduplava doživljaj polovičnosti. Trijeznost nije mnogo korisnija po tom pitanju ali bolje piše.

Obeshrabrujuće veliki dio mladosti straćio sam pakujući kofere i pripremajući bjegstvo , pljujući po svemu bliskom i bezazlenom oko sebe u  strahu da ću zauvijek ostati tu i da nikada neću vidjeti Svijet. Poluuljuđen, poluostrašćen, poluraspolućen polustihovima  pokušavao sam kultivisati prazninu  za koju sam vjerovao da je mjesto rezervisano za Svijet. Danas polurazljuđen, poluflegmatičan i polucjelovit  izbačen u Svijet zbog nemanja karte gledam na moj bivši Dom kao na Svijet mada mi ovo gdje stanujem nije novi Dom.  Svijet je jednostavno mjesto bez Doma, baš kao što je Dom mjesto bez svijeta.

Dom je san Svijeta u kojem postaje pregledan i blizak samom sebi a Svijet san Doma u kojem svake noći otkriva nove, ljepše i strašnije odaje unutar svojih zidova.

Čehovljeve Sestre  jos čame i čeznu u svojoj zabiti i Parsifal sa jos nije vratio. Začarani cirkadijskim ritmom “Sestre” i Parsifal naizmjenično poprimaju lik Ahasvera koji utjelovljuje obećanje mogućnosti da se istovremeno sanja i bude budan. Nema Svijeta do onog kojeg je Ahasver stvorio, niti doma do onog kojeg je on napustio.

Autor

Omnia Mea

Renato Karamehic renaka65@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s