Viktorija Marinković (Uma Vid)

izbor iz zbirke pjesama u nastajanju – Ja sam bila utapkana zemlja

BALKAN (BILI SMO TAKO SREĆNI)

jednom sam bila džindžer

i otišla takva danijelu u beograd

živeo je na karaburmi 

a u stanu ispod njegovog živi mrtvac

mirišući na izlučevine

moralo je to nekako da se iskompenzuje

pa sam upalila vatru u njegovoj kuhinji

tako je čitava zgrada mirisala na balkan: 

čađ, izlučevine i smrt, 

na rat

na balkan

a ja sam se gospodstveno slikala,

svoje plave oči i narandžastu kosu

u međuvremenu su mi ukrali novčanik

a ja bila smirena 

jer sve moje bogatstvo nevidljivog je karaktera: 

unutrašnja lepota i elektronski novac

zamišljala sam kako je ratno stanje

jer posle rata čovek peva

zaista smo jedva imali šta da jedemo tih dana

zamišljala sam kako cela zgrada gori i ruši se na beograd

dezinfikuje to metropolsko ludilo

bilo je to, u stvari, ratno stanje;

naši unutrašnji nemiri

tako u čađavom stanu i smrdljivom beogradu

provodila sam svoju najtužniju mladost

šetali smo svuda i pevali lanu del rej,

tonuli u nesreće,

ja sam pisala sjajnu poeziju

i maštala da budem lijepa pesnikinja

I once had dream of becoming a beautiful poet

RIJEKA

jednom sam otišla u rijeku sama 

i imala crveni kofer: ako se izgubim da budem tako upadljiva

da ipak vidim sebe

kretala sam se svuda,

iz kazališta u kino, gledala čehovljevog galeba 

i s divljenjem počela da posmatram tugu:

sreća može istinski da te okrzne,

tek kada te istinski okrzne tuga

u rijeci sam shvatila da je osnovna mera života

koliko si bio hrabar da učiniš nešto neprikosnoveno

da u doba kada svi traže pripadnost nečemu

ti se zadovoljiš time da pripadaš sebi

shvatila sam samo to i ništa više

a s brda trsat gledala na živi svet s visine

jer tada sve vidiš jasnije: 

jedan ljudski stvor je premali što ga s veće visine gledaš

i sve veći što mu se više približavaš

TUGA

najtužniji su oni

koji čekaju da svane, a

još se smračilo nije

kojima je danas, a

oni su sutra

MRAČNO SRCE KOJE SVETLI

kada bi otišao

čekala bih te kao da nisi ostavio mene,

već kamen

to je moja tajna veština

baš kao kamen,

kao onaj na kojem sediš u svom dvorištu

što te diže sa zemlje, u visine

kad zaželiš da gledaš u sunce

dok se pomalja iza šuma

koje rastu oko tvojeg 

mračnog srca koje svetli

LJUBOMORA

ljubomorna sam na tebe

jer ti prvi osetiš sebe ujutro

svoje lice i kako ga umivaš

kako sklanjaš san sa svojih očiju:

ti bi da vidiš čisto, jasno

ljubomorna sam i na tvoje oči

jer one vide mene

kako ja nikad ne bih umela

i na tvoju kosu 

jer ti ona najbliže ljubi mozak

i najbolje zna šta se tamo zbiva:

da li me stvaraš ili zaista postojim

ČEMU ME JE NAUČILA SAHARA, Almir Uzunović

zamislite savršen avgustovski dan, plavo nebo nad nama i sunce koje se igra sjenama po kamenu pješčaru od kojeg je sazdan grad nirnberg. čaroliju koja nas svake godine vraća u ovaj grad nisam vješt opisati. dio nje leži u samom gradu, jednom od najljepših u njemačkoj, a dio u festivalu bardentreffen, smotri vorld i kantautorske muzike koja početkom avgusta srednjovjekovni nirnberg nakratko pretvori u muziku. svako kadar da drži muzički instrument u ruci tada izađe na ulice, balkone i stepeništa da bi svirao ili barem pokušavao odsvirati nekoliko akorda. u tih nekoliko dana festivala nirnberg se pretvori u gigantsku pozornicu za nastupe muzičkih zvijezda i onih koji će to tek postati; nirnberg tada postane mjesto na kome se šire muzički horizonti.

nataša i ja smo tog augustovskog popodneva, moglo bi to biti 2014 godine, šetali od pozornice do pozornice, provlačeći se kroz more ljudi, raspoloženi ponešto od nekoliko dobrih koncerata koje smo gledali i slušali tog dana a dobrim dijelom od perfektnog domaćeg franačkog piva. na jednoj od najvećih pozornica nastupala je pjevačica iz zapadne sahare, egzotičnog mjesta o kojem tada nisam znao skoro ništa. možda sam nekada prije i čuo za front polisario kao i za marokansku okupaciju ove zemlje, ali te činjenice u tom trenutku nikako nisam mogao povezati sa ovim festivalom i nastupajućim koncertom. azizi brahim, kako se zvala ova umjetnica, privukla me moja ljubav prema saharskom bluzu i njegovim hipnotičkim melodijama velikim kao sahara. nisam znao ni kakva je ta muzika koju aziza stvara, da li uopšte ima veze sa bluzom tuarega ali je zvučalo previše egzotično i nesvakdašnje da bi se propustilo.
a onda se na stejdžu, samo pivu kasnije, pojavila stidljiva djevojka sa predivnim glasom i počela pjevati. prvu pjesmu, bješe to hulud, otpjevala je pomalo lomljivim glasom da bi nastavila sa gdeim izik, pjesmu punu sjete i gordosti o, naučiću to kasnije, protestu okupiranog zapadno saharskog naroda protiv marokanskih ugnjetača, iskri koja će nekoliko mjeseci kasnije zapaliti skoro cijeli arapski svijet i doživjeti jednako tužnu sudbinu kao i arapsko proljeće. u tih nekoliko minuta desilo se nešto što bi se moglo opisati kao magija muzike, nešto veliko i moćno prešlo je iz njene muzike na mene i obuzelo me u potpunosti. a ta muzika imala je u sebi sjete pustinjskog bluza, plesnih ritmova afrike, ljepote obalskih zalazaka sunca, ali prije svega njezina muzika je pričala priče. kakve je to priče aziza pričala ja naravno nisam mogao razumjeti, ali o čemu god da je pjevala ona je to činila iz duše.
ostatak festivala je prošao u sjeni ovog koncerta tako da se ostalih koncerata više i ne sjećam – aziza je za mene bila otkrovenje festivala!
po povratku u berlin bacio sam se na opsesivno i temeljito istraživanje djela ove umjetnice. sedmicama i mjesecima će aziza brahim biti moja saputnica na trkačkim treninzima, azizina muzika i ja ćemo (u zdravlju i veselju) pretrčati stotine kilometara zajedno.
i onda sam, kako to već biva, poželio saznati o čemu to ona pjeva i počeo sakupljati i gutati sve moguće informacije o zapadnoj sahari. ubrzo ću naučiti da je količina informacija o zapadnoj sahari, barem na jezicima koje ja razumijem veoma mala te da nije moguće pronaći ukupno više od deset knjiga o njoj.

većina izvora o zapadnoj sahari je eurocentrična te početak istorije ovog dijela planete smješta u povečerje devetnaestog vijeka u doba osnivanja kolonije španska sahara. bilo je to vrijeme propasti španskog carstva na američkom i azijskom kontinentu i taj komad pustinje je bio nešto što je negdašnja slavna kolonijalna sila, ne bi li sačuvala narušeni ugled imperije očajnički željela pokoriti i zadržati. zapad sahare je tada bio mistično mjesto rijetko nastanjeno kamilama, nomadskim plemenima, još rijeđim trgovcima robama i robljem i ponekim vjerskim dostojanstvenikom, sa kompleksnim pravilima pustinjskog života, podložnog surovoj prirodi i labilnim plemenskim savezima koji bi mirne nomade u tren oka pretvarali u okrutne razbojnike i pobunjenike. španski kolonizatori su stoga pokazivali interes samo za atlantsku obalu bogatu ribom, ostatak teritorija ih nije pretjerano interesovao. tako je i španska vlast na teritorijama koje su koloniztori nazvali crveni kanal i zlatna rijeka (saguia el hamra i rio de oro) sezala tek u okolini nekoliko priobalnih utvrđenih naselja i garnizona.
ovakva situacija će ostati skoro cijelo stoljeće. preživjeće saharski narod mnoge suše, dizaće ustanke i vodiće ratove koji će razne vojske, ponešto španske ali uglavnom francuske gušiti u krvi, ne bi li sačuvale interese imperija kojim su služile i nametnuli nove i vještačke granice povučene kroz saharski pijesak, ondje gdje osim poneke oaze i karavanskog puta ništa drugo nije ni postojalo.
pročitaću i to da je usred tog pijeska postojalo kompleksno društvo bazirano na matrijarhatu, da su ljudi živjeli u velikim porodicama koje su uključivale i robove. saznaću da su saharci imali bogatu usmenu i muzičku tradiciju koja je pripovijedala o slavnim ustancima i junačkim borbama. u evropljanima poznatoj književnosti zapadna sahara je poznata kao mjesto gdje je kao poštanski pilot nekoliko godina radio antoan san egziperi koji je usred saharskih prostranstava napisao malog princa.
sudbina će htjeti da španska kolonija u pustinji neokrznuta i od svijeta odvojena preživi oba velika i španski građanski rat, ali će joj ista sudbina jednog dana poslati nekoliko geologa koji će usred pustinje pronaći jedno od najvećih svjetskih ležišta fosfata, minerala neophodnog za ljudski život i osnovnog sastojka vještačkih đubriva. ovo otkriće će donijeti blagoslov i prokletstvo ovoj teritoriji; otvaranjem rudnika i pokretnjem javnih radova stvoriće se mnoga radna mjesta koja će omogućiti djelimičnu emancipaciju nomadskog stanovništva, pokrenuti njegovo naseljavanje u nekoliko, koliko-toliko urbanih centara, donijeće za regionalne prilike ogromno bogatstvo koje će kasnije postati i zla kob ove teritorije. izvori navode da je sedamdesetih godina prošlog vijeka rijetko naseljena teritorija bila bogato ostrvo usred mora siromaštva i za žitelje okolnih teritorija imalo onu vrstu privlačnosti kakvu danas za siromašne afrikance ima ceuta, melija, lampeduza ili bilo koja evropska teritorija; stanovništvo je radilo u rudniku, kolonijalnoj upravi ili naprosto u trgovini – pustinjskim karavanima trgovalo se duhanom, radio aparatima i drugom u okolnim zemljama rijetkom robom, u zapadnu saharu su stidljivo dolazili prvi turisti privučeni talasima idealnim za surfanje, a u el ajunu, glavnom gradu teritorije postojale su kafane u koje su izlazle različite klike – oni koji slušaju hendriksa i oni koji slušaju bitlse i španske protestne kantautore.
u takvom okruženju će grupica saharavskih studenata sa marokanskih unverziteta, nadahnuta socijalističkim idejama kojim su vrvili post šezdesetosmaški univerziteti širom frankofonskog svijeta, predvođena harizmatičnim el-uali mustafom sajedom osnovati pokret za oslobođenje teritorije zapadne sahare od španske vlasti, poznatiji kao front polisario. 1973 ova grupica idealista pokreće i oružanu borbu i time stiče veliku popularnost među stanovništvom. komisija ujedinjenih nacija za dekolonizaciju će saharavskom narodu priznati pravo na samoopredjeljenje i progalsiti front polisario za lučonošu te borbe i glavnog sagovornika u pregovorima u procesu dekolonijalizacije, a međunarodni sud pravde će presudom pokopati marokanske pretenzije za ovom teritorijom, jer dotadašnje veze maroka i zapadne sahare, tako presuda, ne predstavljaju valjan pravni argument za priključenje španske sahare maroku.
španija je tih godina prolazila kroz period velikih političkih i istorijskih previranja: general francisko franko je ležao na samrti, njegova vlast se ljuljala, glasovi za demokratizaciju zemlje bili su sve glasniji dok se u državi silom pokušavao održati privid normalnosti. stoga nije bilo govora osamostaljenju španske sahare, zvanični madrid je tvrdio da ako bi i došlo do otcjepljenja ove kolonije onda bi to otcjepljenje moralo voditi ka njenoj samostalnosti.
sa druge strane siromašno i nazadno marokansko kraljevstvo sa pažnjom je pratilo razvoj situacije u susjednoj teritoriji na jugu. proklamacijom ideologije velikog maroka, koja bi trebala voditi do ponovnog ujedinjenja teritorija koje su navodno nekada istorijski pripadali marokanskom kraljevstvu, a koje danas leže u nekoliko susjednih država postavljeni su ideološki temelji za buduću okupaciju zapadne sahare. no pravi razlog kraljevog interesa za špansku koloniju bilo je skretanje pažnje sa unutrašnjih problema: na kralja je prethodnih godina izvedeno mnoštvo neuspješnih atentata, velika većina stanovništva je bila nepismena, a ekonomska kriza je razdirala kraljevstvo.
u novembru 1975 marokanski kralj naređuje zeleni marš, masovni pokret vojske i marokanskih civila preko marokansko-španske granice i time stvara činjenice na terenu. maroko kao zapadni saveznik i protuteg socijalističkom alžiru imao je bespogovornu podršku francuske i sjedinjenih država. potonje će, do današnjih dana, koristiti istorijsku činjenicu da je marokansko kraljevstvo prva država koja je priznala nezavisnost sjedinjenih američkih država kao opravdanje za svaki marokanski zločin.
nedugo nakon zelenog marša, u kratkim tajnim pregovorima iz kojih je bio isključen front polisario, španija pod pritiskom sjedinjenih država odstupa od svojih prethodnih stavova i predaje teritoriju zapadne sahare maroku i mauritaniji. slabo naoružani i organizovani front polisario nije bio u mogućnosti da se bori na dva fronta i protiv dva neprijatelja te se povlači u sigurnost alžirske pustinje hamada u blizini oaze tinduf, odakle će narednih decenija nastaviti gerilsku borbu. na okupiranoj teritoriji marokanske snage počinju sa hapšenjima, mučenjima i pogubljenjima stotina ljudi, značajnog dijela i onako male populacije zapdane sahare, za koje sumnjaju da su simpatizeri fronta polisario ili da nedovoljno ushićeno kliču marokanskom kralju. marokanske represije dovode do masovnog pokreta izbjeglica, možda i polovine stanovništva teritorije prema alžirskoj granici. izbjegličke kolone napalmom i bijelim fosforom zasipa marokanska avijacija…
među hiljadama izbjeglica koje će se dokopati sigurnosti alžira je i jedna trudna žena, koja će nekoliko mjeseci poslije, usred hamade, jedne od najnegostoljubivijih pustinja na planeti roditi djevojčicu i naditi joj ime aziza.
pred saharavijima su monumentalni zadaci: oslobođenje zemlje i izgradnja novog društva. još većim zadatkom čini se transformacija idealističkog pokreta nekolicine studenata inspirisanih djelima kabrala, fanona i čea u istinski državotvorni front. prepušteni sami sebi i bez ičije pomoći saharci započinju jedan od najzanimljivijih društvenih eksperimenata u dotadašnjoj svjetskoj istoriji u hodu, bez ičije pomoći, usred na brzinu izgrađenih izbjegličkih logora oni stvaraju embrion buduće države – saharske arapske demokratske republike. donose zakone kojima ukidaju ropstvo, zabranjuju plemensku podjelu (tribalizam se i danas u zakonima saharske arapske demokratske republike navodi kao krivično djelo!), uvode univerzalno pravo glasa. ne želeći ponoviti palestinske greške uključuju žene u svoju borbu; usred pustinjskog ništavila bez ikakvih resursa žene grade budućnost: šatore prave od melfi, tradicionalnog saharavskog ženskog pokrivača za glavu da bi porodice zaštitile od elemenata, dovlače vodu iz obližnjih oaza, njeguju ranjene, teže univerzalnoj pismenosti, od blata grade zgrade u koje smještaju škole, ambulante i uprave kampova. u izbjegličkim logorima saharskog naroda ne postoji novac, ljudi dobivaju onoliko koliko je moguće i koliko im pripada.
front polisario se povezuje sa oslobodilačkim pokretima širom afrike. sarađuju sa mozambičkim frelimom i južnoafričkim afričkim nacionalnim kongresom. nesvrstana jugoslavija je njihov velik prijatelj, mnogo saharaca studira na jugoslovenskim vojnim školama. radi slične ideologije socijalističke antikolonijalne borbe i zajedničkog španskog jezika saharce podržava kuba. veliki broj saharavija se školuje u ovoj karipskoj zemlji, pa tako i aziza koja će tamo, mnogo godina kasnije otkriti i svoju strast – muziku.
koristeći vojnu taktiku svojih predaka saharci počinju sa serijama odvažnih gerilskih napada na kamilama i lend roverima na marokanske i mauritanske snage nanoseći im gubitke i nestajući jednako brzo u nepreglednim prostranstvima sahare. američki oficiri, savjetnici marokanske vojske uvjeravaju svoje marokanske saveznike da je vrijeme na njihovoj strani – niko nije u mogućnosti voditi uspješan rat u ovakvim uslovima duže od nekoliko sedmica. no saharaviji su realni, pokušavaju nemoguće, organizuju svoj najhrabriji podhvat do tada i napadaju preko hiljadu ipo kilometara udaljen nuakšot, glavni grad mauritanije. napad je uspješan mauritanije je izbačena iz rata! u tom napadu gine i veliki el-uali.
ali rat se oteže u nedogled, marokanci gube vojnike, tenkove i avione, gerilci polisaria uništavaju postrojenja za transport fosfata, za maroko rat postaje preskup. no uvijek kada po maroko situacija postane neizdrživa, francuski avioni su tu da pomognu, bombardujućo snage polisarija i kupujući vrijeme dok američka i francuska vojna oprema plaćena saudijskim novcem ne stigne u maroko. istim novcem se finansira i izgradnja berma – gigantskog marokanskog odbrambenog kompleksa, bedema opasanog minskim poljima iza kojeg se nalaze vojne utvrde i garnizoni. izgradnja zida će trajati više od pola desetljeća i proizvešće fortifikaciju dugu preko 2700 km koja teritoriju sahare dijeli na dva dijela – ekonomski važno područje uz atlantsku obalu, veća naselja i rudnike fosfata koje kontroliše maroko i ekonomski nevažan dio pustinje koju kontroliše front polisario. rat u pustinji se nakon izgradnje zida sve više razvija u neriješen sukob u kome ni jedna strana nije u mogućnosti odlučno poraziti protivnika.
padom jednog drugog zida, onog berlinskog, nastupa period tektonskih promjena na svjetskoj političkoj sceni. već 1991 maroko i polisario potpisuju primirje. marokanska strana, daje obećanje da će za nekoliko mjeseci održati referendum o statusu zapadne sahare. front polisario polaže oružje i borbu za slobodu saharskog naroda prenosi u političku arenu.
hiljadama kilometara dalje, na kubi bjesni ekonomska kriza, desetine saharaca su prinuđene vratiti se nazad u izbjegličke logore u pustinji. među njima je i aziza brahim. sa sobom u saharu donosi i gramofonsku ploču džimija hendriksa. od svoje nene, al kadre, saharske nacionalne pjesnikinje naslijedila je poeziju, svoj prvi bend će formirati sama.
skočimo li u današnje vrijeme, skoro trideset godina kasnije, shvatićemo da se malo toga promijenilo: sukob još uvijek nije okončan, mada je primirje još uvijek na snazi, marokansku okupaciju nije priznala ni jedna država svijeta, a ujedinjene nacije teritoriju zapadne sahare i dalje smatraju posljednjom afričkom kolonijom. referendum o budućnosti teritorije ni do dana današnjeg nije održan.
desetine hiljada marokanskih kolonijalista koji su privučeni izdašnim subvencijama marokanske vlade nahrupili na okupirane teritorije otimaju se za ono malo poslova dostupnih na okupiranoj teritoriji, funkcioneri bliski kralju dobijaju koncesije na eksploataciju prirodnih resursa, dok je domaće saharavsko stanovništvo marginalizovano i svedeno na građane drugog reda. građanska i ljudska prava su nepoznanica na okupiranoj teritoriji zapadne sahare – dugačka je lista zločina koje represivni režim čini nad domaćim stanovništvom, od medijske blokade teritorije, zabrane organizovanja i okupljanja stanovništva, preko dugogodišnjeg “nestajanja”, aktivista bez sudskih procesa u marokanskim zatvorima, sve do mučenja, sakaćenja i samovoljnih ubistava.
zbog svoje strateške uloge u ratu protiv terora, maroko je promovisan u glavnog ne-nato saveznika sjedinjenih američkih država, status kojeg uživa i država izrael. stanje ljudskih prava u zapadnoj sahari nije spriječilo ni evropsku uniju da sa marokom sklopi povoljne trgovačke sporazume koji uključuju i ovu teritoriju.
u takvoj situaciji, nekoliko hiljada očajnih saharaca u pustinji nedaleko od al-ajuna, glavnog grada okupirane zapadne sahare u u oktobru 2010 podiže protestni kamp ne bi li skrenulo pažnju na diskriminaciju stanovništva, siromaštvo i kršenje ljudskih prava. fokus borbe za slobodu se seli iz izbjegličkih kampova u alžiru nazad u gdeim izik u zapadnoj sahari! mi zapadnjaci ćemo o ovom protestnom kampu saznati tek kada on bude ugušen u krvi i uklonjen sa lica zemlje. no za drugi dio svijeta taj protest biće iskra koja će par mjeseci kasnije uz buktinju tunižanina muhameda buazizija zapaliti arapski svijet. naučiću da je saundtrek arapskog proljeća ili barem onog njegovog romantičnog dijela (ako u ukradenoj revoluciji može postojati išta romantično), kada se svijetla budućnost doimala na domak ruke, bila pjesma azizine sunarodnjakinje mariem hasan – arabi al arabe, pjesma koja pjeva o arapskom jedinstvu. pjesmu ću nekoliko godina kasnije čuti u njenoj ispoliranoj verziji sa marieminim raskošnim vokalom potcrtanim sladunjavim i dopadljivim saksofonskim dionicama.
more informacija u kojem se utapamo vuče nas površini i čini površnima. u pustinjskom bluzu, izrazu patnje prezrenih na svijetu, mi smo kadri vidjeti tek ljepotu melodija i ritmova, luksuznu bocu bačenu u okean. poruka nas se ne dotiče.
vrijeme je da se to promijeni!

odsutno posmatram ledeno i sunčano februarsko jutro dok promrznut i umoran putujem ka aerodromu. cijelu prethodnu noć sam proveo buncajući u groznici, danas se ipak osjećam dovoljno dobro da dugo iščekivani put ne moram otkazivati u zadnjem momentu. jutrošnji pokušaji nure i nataše da me oraspolože nailaze tek na djelimičan uspjeh, kurtoazno im se osmjehujem, uvjeravam ih da je sve u redu i da se osjećam dobro, dok bježim u svoje misli i skupljam se na autobuskom sjedištu.
osjećam se prazno i umorno kao nakon novogodišnjeg slavlja. mislima mi prolaze izvještaji sa proslava novih godina širom svijeta – novinari nas informišu kako je nova godina dočekana u bogatom tokiju, još bogatijem singapuru, londonu ili nju jorku, nikada još nismo vidjeli kako su novu godinu dočekali stanovnici slamova lagosa, taunšipa johanesburga, pojasa gaze ili izbjegličkih logora u bangladešu ili na grčkim otocima, sasvim svejedno. od slavlja su nam, čini se, vratovi trajno ukočeni, umijemo buljiti samo prema gore.
i dalje se tresem, ponešto od još u potpunosti neizliječene prehlade, a većim dijelom od treme – za koji sat polijećem ka madridu gdje se trebam pridružiti ostatku ekspedicije, trkačima i trkačicama, prijateljicama i prijateljima saharavskog naroda sa kojima ću nastaviti dalje ka alžirskom tindufu i izbjegličkim logorima sahravija. u saharskoj ću pustinji za koji dan trčati maraton. strahujem da li će moje fizičke pripreme biti dostatne za 42 kilometra trke kroz saharu, brinem se koliko su treninzi u ledenom berlinu bili u mogućnosti pripremiti me za napore koji me čekaju u pustinji, pitam se da li sam uprkos pruski pomnom planiranju puta previdio neki bitan detalj? da li ću uprkos svom nepoznavanju španskog, arapskog ili francuskog jezika biti u mogućnosti komunicirati sa svojim domaćinima?
ne brine me činjenica da putujem iz jednog od najsigurnijih i najprosperitetnijih dijelova svijeta u jedan drugi, iako ne posve nesiguran ali nepravdom i očajom ispunjen ćošak planete. ako me nešto brine to su moje privilegije, posljedica puke slučajnosti da sam se rodio u bogatom dijelu planete i da u svakodnevnom životu podrazumijevam stvari zbog kojih drugi ljudi gube živote ili dijelove tijela i koje za veći dio planete predstavljaju samo misaone imenice. pitam se kako te privilegije najbolje iskoristiti i za sebe i za druge?
vrijeme je da se suočim sa strahovima!

iza nas su ostala posljednja svjetla španije, letimo u susret svjetlima raskošno velikog alžira. ispod nas je uska i prijeteći mračna fleka sredozemnog mora; putujemo u pravcu suprotnom od onog kojim s proljeća putuju ptice i izbjeglice. uskoro svjetla na tlu postaju sve rjeđa i slabija. nad pustinjom se ništavila neba i pijeska spajaju u zalazak sunca pješčane boje.
na provincijskom aerodromu u tindufu nas dočekuju beskrajno duge i rigorozne kontrole. taj gradić u oazi je vojno utvrđenje koje se nalazi nedaleko od granice sa marokom, glavnim alžirskim rivalom. granica između ove dvije zemlje zatvorena je već decenijama i po napetostima koje na njoj vladaju donekle podsjeća na granicu između dvije koreje. povrh toga, u ovom ogromnom i slabo naseljenom bespuću operišu alžirske, saharavske, marokanske i bog zna čije još obavještajne službe i vojske te cijele brigade švercera i očajnika koji u tren oka, ako im se ukaže prilika, mogu postati probisvijeti i teroristi. od svojih saputnika koji već nekoliko godina zaredom pohode ovaj maraton, saznajem da su prije samo dvije-tri godine islamistički teroristi upali u jedan saharavski izbjeglički logor i oteli nekoliko zapadnih humanitarnih radnika koji su ondje radili i živjeli. svi su oni nepovrijeđeni pušteni na slobodu godinu dana kasnije, pošto su njihove vlade, nakon dužeg pregovaranja teroristima isplatile poveću otkupninu.
beskrajno dugo čekanje na provincijskom aerodromu krate nam vječno raspoloženi talijani. čini mi se da na svijetu ne postoji komplikovaniji, neefikasniji i veseliji narod od talijana. mnogi od njih ukrašeni bela-vita stomacima mi se baš i ne doimaju kao atlete, naprotiv. oni dolaze da posjete svoje prijatelje u pustinji, jer ovo je rijetki, možda čak i jedini način na koji stranci mogu doći ovamo. veliki dio mojih saputnika čine domaćice i domaćini u programu “raspusti u miru” u kojem djeca iz saharskih izbjegličkih logora provode ljeta u španiji ili italiji. ljeti se, saznajem, u ovom dijelu svijeta u kome ni ptice ne žive, živa u termometru često penje i do pedesetog podioka – svako blagoslovljen mogućnošću izbora bi odmah pobjegao iz tog pakla. zahvaljujući tom programu mnoga djeca saznaju da postoji manje paklen svijet izvan zidova njihovih izbjegličkih logora, da u životu postoje i takvi luksuzi poput odmora na moru, da bi se pri povratku kući radovali novoj odjeći i obući, poneko novim naočalama ili onim što mi na zapadu smatramo džeparcem a od čega mnogobrojne afričke porodice preživljavaju mjesecima.
par sati kasnije, u gluho doba noći, ukrcavamo se u prastare autobuse, koji još uvijek nose registarske tablice španskih gradova iz kojih su potekli. svaki od njih, sasvim sigurno, iza sebe ima preko milion pređenih kilometara i samo se po nedostatku furune razlikuje od autobusa iz filma “ko to tamo peva”. svaki autobus dobija pratnju vojnog pikapa sa mnoštvom naoružanih vojnika fronta polisario. tojotini pikapi sa vojnicima odjevenim u lithame, pustinjske pokrivače za tjeme i lice, saharskom hibridu šala i turbana, su kao i kamile neizostavni dio krajolika ovog dijela svijeta.
prolazimo nebrojene čekpointe, čini mi se da ovo putovanje traje cijelu noć. a noć u pustinji je ledena, baš kao i ona berlinska. brujanje dizelskih motora i ljuljanje autobusa koji putuje grbavim cestama djeluje omamljujuće baš kao ritam kasa jednogrbih kamila.

vrijeme u pustinji teče svojim posebnim tempom čiji ritam još uvijek pišu ledene noći i vreli dani, oštri vjetrovi koji mijenjaju njen krajolik, džinovske distance koje treba prevaliti i saznanje da je čovjek mali i nemoćan pred veličinom prirode. vremena, strpljenja i pijeska u pustinji ne fali. zapadnim ljudima robovima onog drugog, mehaničkog vremena privikavanje na pustinjsko vrijeme je teško i izazovno.
ljudi se u pustinji bude kasno, izvlače se ispod toplih pokrivača kada sunce već visoko odskoči na horizontu. neveliku sobu porodice abdu, zastrtu tepihom i jednostavnim madracima poslaganim uz zidove dijelim sa još dvojicom trkača iz njemačke. jedan je vilfrid, advokat iz bremena, veteran saharskog maratona. ovo će biti peti ili šesti put da trči ovaj maraton. drugi saputnik je tu radi trofeja – ovaj frankfurtski ljekar želi ući u ginisovu knjigu rekorda kao čovjek koji je istrčao maratone u svim zemljama i teritorijama svijeta, saharski maraton je jedna od rijetkih preostalih trka koja ga dijeli od tog cilja. vilfrida muče mnogo ozbiljnije muke: prtljag mu je izgubljen na putu od bremena do madrida i vjerovatno neće stići u tinduf prije maratona. on će morati improvizovati, budući da sa sobom nema ništa osim nešto ručnog prtljaga te farmerki i košulje u kojima je doputovao.
jutarnju diskusiju koju vodimo u toplim vrećama za spavanje prekidaju naši domaćini – nasra, mlađa žena izrazito lijepog lica uokvirenog saharskom melfom, njen mladoliki i uvijek nasmijani muž hamdi i jedan dio njihove mnogobrojne djece. donose nam evropski doručak: francuski baget, nekoliko vrsta voća, sir, te posebno za nas evropljane tu je i nes-kafa. običnim danima saharske porodice sigurno ne mogu sebi priuštiti ovakvu gozbu. nakon doručka porodica nam ukazuje čast i poziva nas na čaj. ono što evropejcima, posebno balkancima predstavlja kafa, osu oko koje se okreće društveni život, mjerilo korisno provedenog vremena i ritual uživanja u malim luksuzima, saharcima čini čaj. neki ga zovu i pustinjskim viskijem. pije se zelen i jak u nekoliko pažljivo insceniranih činova. kuha se u malim čajnicima na žaru od drvenog uglja. preljeva se na desetine puta iz visoko dignutog čajnika u male staklene čaše i natrag, potezima kuhara toliko vještim da pri tome ne prospe ni jednu kap čaja. postupak se, valjda, ponavlja sve dok čaj ne postigne optimalnu konzistenciju, aromu i temperaturu. ili se kao i svi rituali ovog svijeta jednostavno obavlja ne bi li se vrijeme samjerilo i njime ovladalo. broj preljevanja podliježe nekoj unutrašnjoj logici koju nisam uspio dokučiti, ali na nas, vremenom siromašne evropejce djeluje meditativno, kao da se čitav svijet i sva njegova dešavanja zgusnu i fokusiraju samo na ove repetitivne radnje. čaj je saharcima metafora života: prva čašica čaja se pije jaka i gorka kao život, slijedeća je slatka kao ljubav, dok je treća, kada lišće čaja već izgubi aromu meka i lagana kao smrt. naši zaljubljeni domaćini, ljubitelji šećera tradiciju prilagođavaju svojim ukusima, sipaju nam toliko šećera u čaj da se čini da nam gelovi za trčanje na maratonu uopšte neće trebati.
pokušavamo razgovarati, nasra razumije tek poneku riječ engleskog jezika, dok hamdi bezuspješno pokušava započeti razgovor na španskom i hasaniji, dijalektu arapskog jezika koji se govori u ovom dijelu svijeta. vježbamo vještinu komunikacije grimasama i onomatopejama, pomažemo se rukama i nogama da bi smo na kraju, kada smo iscrpili sve druge mogućnosti, prosvijetljeni marfijevom munjom spoznaje prešli na gugl translejt. tada uspijevamo ponešto i razumjeti. nasrina priča je nalik priči miliona žena iz trećeg svijeta: rodila se u izbjegličkim logorima u pustinji izvan kojih cijelog života nogom nije kročila, udala se mlada, napustila školu i rodila veliki, za mene još uvijek nepoznat broj djece. vilfrid se prisjeća da su nasra i hamdi posljednji put imali šestoro djece, ja ih prebrojavam osmoro, možda su neka i došla iz komšiluka da vide te putnike iz bijelog svijeta! nasra nam priča o svojim školskim prijateljima (aravind adiga u romanu bijeli tigar navodi da se niko ne sjeća škole bolje od onoga koji je bio primoran napustiti je na samom početku), dobar dio njih živi u inostranstvu od španije, preko norveške sve do amerike i smatraju se sretnim da su uspjeli napustiti siromaštvo izbjegličkih logora. hamdi kao i većina stanovništva radi za front polisario koji je jedini poslodavac u ovom kampu: poslovi se svode na opskrbu kampova namirnicama i vodom, te organizovanje svakodnevnog života: škola i obdaništa, rudimentarnog zdravstvenog sistema i uprave. pokazujem im slike svoje trogodišnje kćerke nure. radujemo se. nasra veli da kada bude (ne i ako bude!) rodila djevojčicu da će joj dati ime nura. djeca mogu povezati cijeli svijet.

pješčanim puteljcima koračamo ka centru izbjegličkog logora. svaki izbjeglički logor nosi ime jednog grada u zapadnoj sahari; smara, logor u kojem smo smješteni je najveći od svih. zbog pješčane prašine raspršene u zraku sva okolina izlgeda nestvarno – jednobojna, utonula u crvenkaste i drap tonove, kao u kakvom starom filmskom uprizorenju apokalipse. prizor porušenih i napuštenih kuća od blata pojačava ovaj utisak. kiša veoma rijetko pada u ovim krajevima, možda jednom u nekoliko godina, ali kada se to desi na zemlju se sruči potop, koji topi kuće i odnosi i onako skromna imanja. brojne ruševine pored kojih prolazimo su svjedočanstvo prošle kiše. kako li je živjeti u ovakvim uslovima već 43 godine?
naseljena domaćinstva su ograđena visokim zidovima iza kojih se nalazi nekoliko malenih kućica od blata ili, rjeđe, od betonskih cigli pokrivenih limom. u nekim dvorištima se može vidjeti i nomadski šator zvani haima. u tih nekoliko kvadratnih metara žive cijele porodice od desetak i više članova. neke od njih posjeduju i životinje, pokoju mršavu kozu ili kamilu, stjeranu u skučene torove, poput kakvog kaveza ograđenog armaturnom mrežom pribijenog tik uz dvorišni zid. kuće su poredane u ulice koje se otimaju bilo kakvom urbanističkom smislu.
iza svakog zida nas posmatraju dječije oči. siromaštvo vrvi od djece. sva ona su bosa, bučna, musava, vesela i lijepa. pridružuju nam se prvo stidljivo jedno po jedno, da bi naša ekspedicija ka centru logora narasla na troje odraslih i otprilike tridesetoro vesele djece. držimo se za ruke i smijemo. moja prehlada je u suhom pustinjskom zraku iščezla sa prvim zracima pustinjskog sunca.
brifing uoči trke održava se u protokolu, zgradi koja lokalnom stanovništvu služi kao sala za sastanke. zidovi protokola ukrašeni su muralima saharskog čea – el-ualija. organizatori trke i lokalni funkcioneri nam se obraćaju na hasaniji, španskom i engleskom jeziku. objašnjavaju nam trenutni razvoj političke situacije: nespremnost maroka za pravljenje kompromisa, odsustvo interesa međunarodne zajednice za rješenje ovog zamrznutog konflikta, posebno se osvrćući na dvoličnost evropske unije koju kritika stanja ljudskih prava u maroku ne sprječava da sa marokom pravi trgovačke sporazume koji uključuju eksploataciju prirodnih resursa na teritoriji zapadne sahare od kojih lokalno sahravsko stanovništvo ima samo štete. objašnjavaju nam, puni emocija, značaj maratona za lokalno stanovništvo, prvenstveno kroz podršku borbi saharskog naroda za samostalnost, slobodu i budućnost dostojnu čovjeka, kroz vraćanje pažnje, medijske i ljudske ljudima koji prezreni i zaboravljeni godinama čame u prašnjavim kampovima na ivici nastanjenog svijeta.
konačno, iako to nije eksplicitno pomenuto, nekoliko stotina za lokalne uslove prebogatih zapadnjaka koji će ovdje provesti nekoliko dana su dobrodošla finansijska injekcija lokalnoj ekonomiji.

podižemo startne brojeve i majice, sa veselim talijanima pravimo hrpu obligatornih selfija, odgovaramo negativno na pitanja organizatora da li trasu sutrašnjeg maratona želimo prepoloviti pa umjesto cijelog trčati samo polovinu maratona i krećemo prema šoping stritu.

u drugom dijelu svijeta glavna ulica bi se možda nazivala avenijom oslobođenja i vjerovatno bi je krasio travnjak i drvored, ali u ovom aridnom kraju, gdje ništa ne raste ulica se sastoji od velikih i malih kamenih kratera i ukrašena je prašinom u cjelokupnom raskošu njenih pojavnih oblika. ulicom se guraju lend roveri španskog proizvođača santane stari barem četrdesetak godina. lend roveri su kraljevi pustinje, automobili na kojima su saharci izborili i ovo malo slobode koje imaju, to su auta koja ne zahtijevaju mnogo pažnje i čije je održavanje krajnje jednostavno a koja i nakon tolikih godina začuđujuće pouzdano obavljaju svoj zadatak. kreću se ka nekolicini istih takvih lend rovera parkiranih na proširenju, koje bi, ako uključimo maštu moglo biti kakva raskrsnica ili trg. ako se bolje pogleda u hladu ispred svakog parkiranog džipa stoji nekoliko plastičnih boca punih goriva – dobro došli na saharsku benzinsku pumpu. prostor oko benzinske pumpe pun je automobilskih grobalja, na kojima će kosturi mnogih mercedesa g klase, čuda njemačke inžinjerske vještine ipak nedoraslog izazovima pustinje stajati do kraja vremena sve dok ih pijesak ne rastoči u čestice i raznese u beskraj; u suhom pustinjskom zraku nedovoljno je vlage da bi hrđa razjela metal. ako je lend rover serije tri kralj saharskih prostranstava, mercedes nešto ženstvenijih formi i oznake 190d je kraljica saharskih cesta. barem desetljeće mlađi primjerci mercedesa 190d, sa izvoznim registracijskim tablicama njemačkih gradova su redom preuređeni prema saharskom poimanju komfora – iz auta su izbačeni svi dodatni sistemi poput ventilacije, sjedišta su zastrta jagnjećim kožama a prozori improvizovanim platnenim zastorima.

život je čak i u izbjegličkim logorima šaren i na momente nadrealan: razuzdane boje melfi prkose monotoniji pijeska, u mesnici kraj prašnjavog puta debeo sloj muha prekriva bogzna kada izrezan komad mesa koji će neko kupiti, žene odjevene u šarene odore sa sunčanim naočalama i rukavicama kao zaštitom od sunca sredinom puta kotrljaju prazne plinske boce, sunce obasjava petoro bosonoge djece koja grizu istu jabuku, trgovci obavljaju molitvu ispred prodavnica u hladu ulice, iza zidova srušene škole viri školska tabla dopola ispisana arapskim pismom, reklame za autopraonicu i 4g mobilnu mrežu su ogrnute zastavama saharske republike, tugaljivi arapski napjevi i hiphop bitovi koji se šire iz nekog auta parajući pustinjsku tišinu i posvuda hrpe bačenih plastičnih boca.
u šoping stritu smo našli sve ono što bi, uz malo prilagođavanja vilfridu moglo poslužiti za trčanje maratona: pustinjsku kremu za sunce sa zaštitnim faktorom sto, vazelin i široku saharsku pustinjsku odoru. nju smo kupili kod jednog prodavača a dali prekrojiti kod njegovog prijatelja. na kraju vilfrid je dobio nešto u čemu će sutra moći trčati maraton, a ja, dok sam čekao na završetak krojačevog posla, dugačko predavanje od strane obrazovanog filozofa, silom prilika pretvorenog u krojača na veoma pristojnom engleskom jeziku o trenutnom stanju u svijetu protkano čestim ekskursima u filozofiju njemu posebno dragog kanta.
vilfrid mi objašnjava, dok se kroz lavirint ulica i puteljaka smare probijamo ka kući naših domaćina, da je napredak u kampovima iz godine u godinu evidentan: prije nekoliko godina venecuela je finansirala izgradnju dalekovoda koji je doveo struju do smare i drugih logora, dok su južna afrika i po prilici mali preuzeli finansiranje njenog korištenja. zemlje toliko nablaćene u zapadnim medijima su jedine svjesne postojanja ovih ljudi. osim nešto njemačkog oružja otetog od marokanaca izloženog u muzeju saharske narodnooslobodilačke borbe u sahari neću naći nikakav dokaz postojanja bogate njemačke.
svako domaćinstvo u smari danas ima električnu rasvjetu, električno kuhalo i jednu utičnicu za punjenje mobitela. u prodavnicama se danas može svjedočiti i nečem nalik na skromnu normalnost, možda čak i stidljivo blagostanje, no koliko saharaca je sebi u mogućnosti priuštiti jogurt ili nutelu?

nigdje noć ne pada tako naglo i dramatično kao u pustinji. sunce koje je cijelog dana pržilo ovaj suhi svijet kao da tada naprasno shvati da je uludo isijalo i previše svoje toplote te uvrijeđeno odluči da što prije nestane iza horizonta. dnevnu vrelinu tada u tren oka zamijeni reski pustinjski vjetar koji sa sobom donese i malu pješčanu oluju. nakon pješčane oluje kao i nakon snježne mećave svijet izgleda pospremljen i nov, pijesak zamete tragove ljudi i auta a na tamnom nebu ukažu se sazviježđa. u sumrak, po friškom pijesku ulica smare djeca igraju fudbal.
u kući naših domaćina čeka nas predmaratonska večera – makaroni sa kečapom i uz njih pustinjski luksuz, flaša ledene kokakole. kada bi se mogli vratiti u svoju domovinu, siguran sam da bi nasra i hamdi bili odlični ugostitelji. njihova domovina, pored drugih bogatstava ima velike pješčane plaže kao stvorene za turiste i divlje talase atlantika za surfere. njihova domovina ima možda i najveća staništa ribe na svijetu. siguran sam da bi naši domaćini mogli sasvim dobro živjeti od hotelijerstva.
sa djecom dijelimo kokakolu i pripremamo sportsku opremu za sutrašnji dan. saharska djeca, poput sve djece svijeta radoznalo bulje u našu šarenu opremu i dok poziraju sa našim sunčanim naočalama zapitkuju nas čemu služe ruksaci za vodu i kako toliko veliki ljudi mogu stati u tako malene stezne čarape? mi smo umorni, radujemo se da ćemo se uskoro uvući u tople vreće za spavanje i uspjeti se naspavati uoči sutrašnje trke. sutra trebamo ustati veoma rano, a već oko šest ujutru polazimo ka startu trke u pedesetak kilometara udaljeni logor el ajun.
ali, toliko smo već shvatili, događaji u pustinji slijede neku svoju logiku i rijetko se odvijaju onako kako smo ih mi planirali – upravo tada pred vratima naše sobe se pojavljuje mnogobrojna delegacija komšija i rodbine koji žele upoznati goste koji su došli iz dalekoga svijeta. sa njima pijemo čaj do duboko u noć i uz pomoć gugl translejta uspijevamo prodrijeti kroz babilonsku mješavinu hasanije, španskog, engleskog i njemačkog jezika. uspijevamo razumijeti ponešto od njihove priče i razmijeniti pokoju ljubaznu rečenicu. upoznajem hamdijevu majku. ona radi kao medicinska sestra u logoru smara i još se sjeća života u španskoj sahari. ostali rođaci su mlađi i kao većina ovdašnjeg stanovništva su rođeni u izbjegličkim logorima. neki od njih kao i hamdi imaju poslove kod fronta polisario, mada od tih poslova jedva da uspijevaju sastaviti kraj sa krajem. pitam ih kako vide svoju budućnost? odgovaraju mi da sanjaju da jednog dana napuste ovaj pakao u smjeru španije ili bogatih afričkih država. pitam se kakva ih budućnost čeka i u španiji? život ilegalnih berača paradajza u španskim plastenicima? sudbina nevidljivih ljudi čiji mizerno plaćeni rad u očajnim uslovima na police sjevernoevropskih supermarketa donosi jeftini paradajz, kojeg u našem društvu izobilja dobrim dijelom bacamo?
prethodni dani su za saharske uslove bili izuzetno hladni, najviša temperatura u toku dana jedva da je prelazila 25 stepeni. i noć pred trku bila je ledena, tek koji stepen iznad nule. vjetar je gurao hladnoću kroz šupljinu ispod vrata naše sobe i kroz mali limom prekriveni prozor tek nešto veći od puškarnice. hladnoća je puzala uz mene; noć sam proveo drhteći u polusnu, obučen u dvije jakne i do grla zakopčan u vreću za spavanje. sa entuzijazmom sam dočekao izbavljenje sa prvim crvenkastim tragovima zore.
u zoru, na trgu u centru smare trkače je čekala cjelokupna autobuska flota zapadnosaharske republike – ukupno četiri prastara gradska autobusa. razbijeni prozori na tim autobusima bili su provizorno zamijenjeni limovima (ništa na svijetu nije tako trajno kao provizorij), vrata su se otvarala samo uz pomoć poluga dok ih je u vožnji zatvorenim držao isluženi autobuski akumulator naslonjen na njih. prolazimo kroz detaljne kontrole slične onima na aerodromima. polisario ništa ne želi prepustiti slučaju, posljednje što bi koristilo njihovoj borbi bio bi teroristički napad na strane turiste.
do izbjegličkog logora el ajun smo se vozili cijelu vječnost. čovjek se u pustinji uči strpljenju: autobusi sa oružanom pratnjom vozili su brzinom tek nešto većom od brzine kamiljeg kasa. prelazili smo nebrojene čekpointe, obilazili smo mnogobrojne kružne tokove ukrašene skulpturama čajnika, simbola saharskog gostoprimstva. bile su to raskrsnice asfaltiranih vojnih puteva koji su presijecali pustinju i povezivali izbjegličke logore. kroz prašnjave prozore buljio sam u pješčanu prazninu pustinje. moje brige kako ću istrčati maraton su se jasno dale opipati u prašnjavom zraku.
na trgu ispred škole cijeli el ajun je čekao da pozdravi goste iz dalekog svijeta. u gomili nepoznatih ljudi moj saputnik vilfrid je pronašao svog starog znanca, lajpciškog profesora arapskog jezika. ovaj entuzijasta, porijeklom saharac, u izbjegličkim logorima usred sahare za zainteresovane strane studente organizuje kurseve arapskog jezika. njegova želja je da što veći broj ljudi sazna za patnje i borbu saharskog naroda, a ovo je njegov način kako da se to i ostvari. nekoliko ljubaznih rečenica kasnije, profesor nam predstavlja svoju poznanicu, saharavsku nacionalnu pjesnikinju al kadru. jezičke barijere i skori start trke nas sprječavaju da sa njom uđemo u bilo kakav opširniji razgovor.
zvuk sirene označava start najusamljenije maratonske trke na svijetu, startnu liniju prelazi jedva pedesetak učesnica i učesnika. svako od nas će imati cijelu pustinju samo za sebe! uključujem muziku i krećem ka pustinji. iz slušalica grme litanije algiersa, američkog distopijskog soul benda. prvi kilometri trke vode nas kroz kamenu pustinju, ravan i nepregledan prostor prekriven crnim kamenjem djelimično zavejanim pijeskom. podloga je tvrda i lagana za trčanje, sunce se još uvijek nije pretvorilo u prijetnju sa neba. sa prvim kilometrima trke nestaju moje predmaratonske brige, brzu muziku smjenjuje lagani i optimistični ritam afričkih jazz klasika iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. afrikanci su svoje snove o budućim državama umjeli opjevati. bila su to vremena beskrajnog optimizma, vjere u sebe i svoje mogućnosti, ma kako ograničene one bile, vremena nade u bolju budućnost. umjesto bivšim kolonijalnim gospodarima, afrikanci su pjevali sebi, svojoj borbi, svojim planovima za budućnost. muzika je pratila projekte novonastalih država, tadašnji zeitgeist je trebao svoj soundtrack, muziku koja će otjeloviti osjećaje slobode i progresa, muzika je bila medijum komuniciranja novih ideja nepismenom stanovništvu. takvu muziku će u bezvremenske visine uzdignuti miriam makeba, yussou ndour, balla et ses balladins i bembeya jazz national. afrikanci su stvarali svoj afrobeat, svoj modernitet i put u budućnost. bivši kolonijalni gospodari će jednoj po jednoj novonastaloj državi vezati mlinski kamen neokolonijalizma oko vrata.
pustinja pod mojim nogama je puna smeća. smeće je znak prisutnosti ljudske vrste. odlaganje smeća je rijetka preostala grana privrede u globalizacijom opustošenim afričkim zemljama. afrika je mjesto gdje naši isluženi auti i elektronski uređaji odlaze na vječni počinak. u pijesku sahare evropski ekološki ideali i propisi postaju pretenciozni i smiješni, naše napredne zelene tehnologije bezvrijedne; pravo na bolju budućnost i čistu okolinu imaju samo bijela zapadnjačka djeca.
kratko se zaustavljam da bih na okrjepnoj stanici na desetom kilometru trke pojeo nekoliko datula i popio čašu vode. okrjepna stanica je tek obični školski sto, donesen tu usred pustinje. za njim sjedi nekoliko dobrovoljaca zapadnosaharskog crvenog polumjeseca, obučeni su u debele kapute i umotani u saharske šalove. zahvaljujem im se i žurno nastavljam dalje. slušam veliki australski bend midnight oil koji pjeva o nepravdi nad domorodačkim stanovništvom zapadne pustinje. njihove pjesme pjevaju o olupinama automobila koje leže unaokolo, o prašini i dizelu, zemlji ukradenoj od njenih vlasnika, o rupi u zemlji koja je vrijednija od ljudi, o beznađu i siromaštvu. i dok pjevaju o svojoj domovini australiji, o patnjama njenih prvih stanovnika aboridžina, oni nesvjesno opjevavaju patnju saharskog naroda – bez obzira da li patnju prezrenih na svijetu izazivaju i perpetuiraju kursevi dionica australskog sugar refining companyja ili marokanskog office cheriffien des phosphates ta patnja slijedi istu logiku. patnja kao i kapital prelazi sve granice.
frontmen benda midnight oil će devedesetih godina prošlog vijeka postati laburistički ministar za okolinu australije i revidiraće svoje ranije stavove i pogaziti svoje ideale. iako je pjevao protiv eksploatacije urana, on će u toku svog mandata odobriti nove koncesije za otvaranje rudnika ne obazirući se pri tome na prava aboridžinskog stanovništva. istovremeno front polisario će odustati od oružane borbe i započeti pravne bitke na sudovima širom svijeta protiv nelegalne eksploatacije i izvoza fosfata iz svoje okupirane domovine. iz nekih bitaka će izaći kao pobjednici, brodovi puni fosfatnog pijeska će biti zaplijenjeni a njegovom prodajom će se neko vrijeme finansirati izbjeglički logori.
timor leste, zemlja koja je od svojih portugalskih kolonijalnih gospodara šaptom prepuštena susjednoj zemlji, bivšoj koloniji frankenšajnski pretvorenoj u kolonijalistu je nakon desetljeća borbe uspjela izboriti svoju nezavisnost. na trenutak se učinilo se da se nova nada budi. u svijetu će stasati novi vođe – novozelanđanka jacinda ardern će kao predsjednica socijalističke internacionale mladih u izbjegličkim logorima saharaca provesti dovoljno dugo vremena da upozna svu bol nepravdi nanesenih saharskom narodu. to iskustvo je neće oplemeniti, jednom kad dođe na poziciju novozelandske premijerke podržaće uvoz ukradenih zapadnosaharskih resursa, ignorišući sve kritike. saharci i dalje ostaju usamljeni u svojoj borbi, putnici koji koračaju saharom.
američki univerzitetski profesor i pisac jedne od najdetaljnijih studija o zapadnoj sahari stephen zunes veli da ako bi na ovom svijetu postojala samo jedna nepravda ime bi joj bilo zapadna sahara. sa gorčinom u grlu sjećam se ovih riječi dok trčim dalje. kamena pustinja se postepeno pretvara u pješčanu. trčanje po pijesku izazov je sam za sebe: ako podloga izgleda kao mekani rastresiti pijesak onda je sigurno riječ o mekanom pijesku, ako pak ona izgleda kao tvrdi, nabijeni pijesak sigurno se radi o mekanom i rastresitom pijesku – i u jednom i u drugom slučaju patike i čarape će vam biti pune pijeska.
pokraj mene prolaze tojotini pikapi puni naoružanih vojnika fronta polisario. već oko polovine maratonske distance se naziru prve pješčane dine. na vrhovima nekih od njih vidim vojnike. pratim dvojicu trkača koji trče sa baskijskim zastavama – i na našem kontinentu slobodâ postoje narodi koji se bore za svoju nezavisnost. njihova dugačka borba je maraton a ne sprint.
u pjesmi mariem hassan koja veliča arapsko jedinstvo nalazim idealan ritam za trčanje kroz pijesak. prijateljstvo sa narodom zapadne sahare nelson mandela i njegov afrički nacionalni kongres su nakon preuzimanja vlasti u južnoafričkoj republici htjeli nagraditi međunarodnim priznanjem saharske arapske demokratske republike. jaser arafat ih je za života više puta preklinjao da to ne učine, dobri odnosi sa glavnim izraelskim saveznikom u arapskom svijetu – marokom bili su mu mnogo važniji od ideala antikolonijalizma i solidarnosti sa potlačenim za koje se borio. na posljetku je južnoafrička republika priznala nezavisnost zapadnosahrske države.
uz stazu je sve više žena i djece koji nas bodre svojim glasnim ululacijama. djeca kao i na svakoj trci pružaju ruke da dodirnu trkače.na svaki njihov uzvik, na svaku ispruženu ruku odgovaram glasnim sahara libre. ululacije su energetski naboji, ja sam pun energije! vijugavi pješčani put vodi kroz postapokaliptično groblje automobila ka izbjegličkom logoru auserd. neki auti su nabacani jedni na druge kao na omotu aerosmithovog albuma pump. polovina maratona je već iza mene.
na sljedećoj stanici nadopunjujem ruksak vodom. slikam se sa nekoliko šveđana u podnožju prve dine. oni su nakon španaca i talijana najbrojniji učesnici saharskog maratona. sportski klub proleteri iz geteborga godinama organizuje humanitarne trke i demonstracije u znak podrške narodu zapadne sahare i palestine. sa nekim od članova tog kluba sam trčao palestinski maraton u betlehemu. bivša lijeva švedska vlada, vođena idealima univerzalnosti ljudskih prava je htjela biti prva zemlja u evropskoj uniji koja će priznati zapadnu saharu. na suptilne prigovore francuza i amerikanca šveđani se nisu mnogo obazirali. maroko im je zaprijetio da u slučaju priznanja zapadne sahare mogu zaboraviti na otvaranje ikeinih prodavnica u maroku i prodaju volvovih vozila u dobrom dijelu arapskog svijeta, a da će švedske ulice zapljusnuti talas maloljetnih marokanskih prosjaka, među njima i ozbiljnih ovisnika o opojnim supstancama. haos kojeg su slični sjevernoafrički prosjaci napravili na javnom dočeku nove godine u kelnu bio je mjesecima tema njemačke štampe i u politički mainstream je lansirao ekstremno desni afd. švedska vlada je odstupila od svojih namjera – palmeovski ideali su kapitulirali, primat je preuzela realpolitika.
tek na pješčanim dinama čovjek spozna sav beskraj i ljepotu pustinje. a ta ljepota je skupo plaćena – svaki uspon me košta mnogo snage sve i da nije sunca koje bjesomučno prži, a koje umnogostručava svaki napor. znojim se, ali pustinjski vjetar trenutno odnosi znoj. koliko još dina me dijeli od smare i cilja trke?
dine su prirodni prostor azizine muzike. slušanje pustinjskog bluza među pješčanim dinama je transcedentalno iskustvo. dine su kovačnica bluza, fizički napor i bol pouuntarnjuju suštinu pustinjskog bluza, bez njih bi to bila samo lijepa muzika. u jednom momentu sam lagan kao pustinjski vjetar da bih u idućem momentu na plećima nosio cijelu saharu.
na vrhu, ni sam ne znam koje po redu dine susrećem našminkanu ženu besprijekornog izgleda koja kao da se, zalutavši sa modne piste slučajno obrela na ovoj dini. catherine je miss južne afrike koja svoj status selebritija koristi za pomoć saharskom narodu. u ulozi javne govornice ona putuje po svijetu i podsjeća na zaboravljeni konflikt u pustinji, na desetak miliona mina kojim je zasijana zapadna sahara i na žrtve koje one izazivaju. ne čini ona ništa posebno različito od onog što čine druge misice, no njen rad je nastavak vanjske politike njene južnoafričke domovine kojom upravlja socijaldemokratska vlada. pored svih mana savremene, trećeputaške, blerovske verzije ove političke opcije narativ solidarnosti sa obespravljenim i siromašnim je ostao živ. ostale političke opcije kriju se iza priče o savezima, interesima i realpolitici. u tome je prednost izbora manjeg zla.
naredne kilometre po dinama razgovaramo o južnoafričkom vinu i berlinskim klubovima, u momentima mi se čak i berghain čini bližim od cilja u smari.
dva kilometra prije cilja silazim sa posljednje dine u smaru. ulice smare su avetinjski puste, tek oglašavanje poneke mršave životinje iznervirane vrelinom i skučenošću njenog tora me podsjeća da nisam protagonista horor filma u kojem je stanovništvo ovog sela pobjeglo pred zlom silom.
usred te pustoši tik uz stazu, odjevene u najljepšu odjeću sasvim same stoje dvije malene sestrice. ni jedna ni druga nisu mnogo starije od moje trogodišnje kćerke. ugledavši me počinju aplaudirati i navijati iz sveg glasa. zastajem kraj njih, umoran sam i iscrpljen, pješčane dine su uzele svoj danak.
prilazim djevojčicama i namještam veliki osmijeh na lice da bih se uslikao se sa njima. ali u tom momentu počinjem neutješno plakati. ove djevojčice su kao i njihovi roditelji rođene u izbjegličkim logorima, vrlo je izvjesno da će u njima i umrijeti. pitam se kakava sudbina čeka ovu djecu? završiće one neke pustinjske škole, možda će im neki vršnjaci širom afrike i zavidjeti na tim mogućnostima. ali zbog čega je to maksimum njihovih mogućnosti? zbog čega će one morati provesti život u siromaštvu? zašto one nemaju pravo barem na mrvu više, na djelić mogućnosti koje moja kćerka ima? radi hirova dekadentnog marokanskog kralja? radi očuvanja geostrateškog poretka, automatizma vanjskih odnosa naših država, zbog održanja tokova sirovina i stabilnosti kursa dionica korporacija? radi pogrešne strategije borbe za slobodu, koja možda nikada neće doći?
nemam odgovor na ova pitanja, još manje imam moći da bilo šta promijenim. iscrpljen sam i na sve reagujem previše emotivno. stid me je što sam evropljanin, što dolazim iz zemlje čije političko (ne)djelanje ovu situaciju čini još težom, stid me je što sam ovdje zaštićen kao bijeli medvjed, što imam privilegiju otići u udobnost svog berlinskog života. ridajući nastavljam ka cilju. do cilja je još samo nekoliko ulica. do cilja je cijela jedna vječnost. iza mene je 42 kilometra pustinje, iza njih je 43 godine borbe.
teturajući prolazim kroz cilj.
saharo, ti si me pokorila!
za vrijeme svog boravka u saharavskim izbjegličkim logorima sam popio more čaja i isplakao suza dovoljno da ozelene cijelu saharu. upoznao sam neke od najtoplijih ljudi i zakopao svoje srce u pustinjskom pijesku. cijelo vrijeme svog boravka ja se nisam mogao oteti utisku da je sahara kristalna kugla u kojoj vidimo našu budućnost, jednu od mogućih budućnosti, onu realnu, sumornu. u toj kugli sam vidio izbjeglice, restrikcije slobode kretanja, zidove, zamrznute konflikte, globalno zagrijavanje, dezertifikaciju, uništenje okoline i siromaštvo. stotinu puta sam se sjetio istinitih riječi proroka lea koena da je budućnost ubistvo.
prisjećao sam se riječi filozofa iz smare koji nam je, kao da mi posjedujemo neku naročitu, ako ikakvu moć, pričao kako moramo ograničiti i pripitomiti moć tržišta, jer današnja tržišta su gorivo novih konflikata. mali i napušteni narodi prvi osjete njihove užasne posljedice, ali na posljetku ti konflikti dođu natrag moćnim i bogatim. jer to je priroda, logika i dinamika konflikata.
u svakom našem djelanju, tako mudrac reče, mi moramo tražiti mir.
eto, tome me je naučila sahara.

Željko Grahovac, Zašto ne umijem pisati o poeziji?

Poeziju velikom čini čitanje. Poeziju poezijom čini čitanje. (Prva rečenica je suvišna, ali neka ostane: ne znam zašto, ali neka ostane). Čitanje je čitanje stihova, redom, dotle dok u njima ne nestaneš, dok se u njima ne utopiš. Čitati je nesvršeni glagol. Pročitati se može svašta nešto, ali stihovi ne, ali pjesma ne, ali ne poezija. Čitati je isto što i disati – a disati nije isto što i čitati. Čitati je disati kad nema zraka da ga udahneš, kad nema tebe koji ćeš ga udahnuti. Čitanje je san pjesnika koji to još nisu: kad postane java, postane i pjesnik. Pjesnik postane tako što postane čitalac. Tako postati čitalac, znači postati prvi čitalac. Svaki pjesnik je prvi čitalac. Svijeta kao teksta. Koji ne samo da je već ispisan, već je ustvari stalnô-jedno-preko-drugog-ispisivanje. Sričući to jedno-preko-drugog-ispisanô, pišeš pjesmu. Prvo je sričeš, pa onda pišeš. Koja će možda biti tvoja, kad je neko možda pročita. Koja će biti tvoja kad je neko nasriče tako isto, kako si je i ti sricao. Tvoja pjesma postaće tvoja kad postane ta druga, nova pjesma – koja će postati onoga koji ju je nasricao kad je neko možda pročita… sričući to jedno-preko-drugog-ispisano. Itd.

„neobično krupne pahulje/ lelujaju bez žurbe/ nalik ceduljama/ kojima neko dobro pozicioniran/ na spratovima iznad/ želi dojaviti nešto/ od najveće važnosti//  prije no što se/ istope na mom dlanu/ na jednoj od njih čitam – kucnuo je čas/ na drugoj – čas još nije kucnuo// i tako mrznem se neko vrijeme/ ubijam pahulje/ moje su ruke mašine za dekodiranje/ očiglednog/ a onda zapalim cigaretu/ i odgovaram/ dimnim signalima“ (Snijeg

U ovoj pjesmi je sve – na način da ništa nema, da nikog nema. Ni tog njega, koji je pjesnički subjekt. Koliko treba oduzimati pjesmi – da bi na kraju u nju stalo sve? Pitanje. Odgovor je ona. Pjesma. Odgovor je ontički stariji od pitanja. Pitanje služi tome da svoju mlađanost ili nižost potpuno razgolitimo pred odgovorom. Koji dotad nismo vidjeli ni znali. Dok pitanje nismo postavili. Pjesma je dakle starija od pjesnika. Istina je starija od onog koji je traži. Iz laži krećući. Uvijek iz laži. To što se ne može pročitati – ne znači da se ne može čitati; pjesnik Kemal Mahmutefendić svjedoči o tom: „…Uzimam papir sa rupama/ tamo gdje bi trebale da budu/ riječi i pažljivo čitam, red po red,/ ni slovca ne ispuštajući.“ Čitati je nesvršeni glagol.

„nemoj da trčiš za istinom/ plaho je to stvorenje/ uplaši se očas i počne da bježi/ zastidi se pred tvojom atletskom/ neminovnošću//  najbolje je da se praviš lud/ ili još bolje da stvarno budeš lud/ ono kao/ ne zanima mene ona/ uopšte/ pa se istina kao pripitomi/ opusti//  kad naiđeš na nju – mrtva je hladna/ i providna kao pihtija/ i ti gledaš gledaš i ništa ne vidiš/ a kroz pihtiju se sve vidi“ (Srebrenica)

Hoće li biti shvaćeno kao blasfemija ako kažem da je ovo dosad nesumnjivo najdublja pjesnička sublimacija svega toga što podrazumijeva riječ koja joj stoji u naslovu? Hoće. I s obje strane? S obje strane. (Sad dođe pitanje: S obje strane čega?). Posljednja četiri stiha ove pjesme najveći su i najdragocjeniji prilog proumljenju istine – bar koliko je meni poznato, bar kako se meni čini. Kao što sam imao potrebu zapamtiti (a nisam zapamtio, jer toliko su dobri da sam ih morao zaboraviti) one stihove Tomasa Transtremera – o staklenoj kući muzike, na koju ozgo pada kamenje, kamenje kroz nju prolazi, a okna ostaju čitava: tako i ove stihove imam potrebu zapamtiti. Čitati je nesvršeni glagol. Zasad treba, u vezi s gore citiranim stihovima, obratiti pažnju na riječi/sintagme: „atletskom neminovnošću“ i na ono „dobro pozicioniran/ na spratovima iznad“; kad budemo govorili kasnije o riječima, i kako ih naći (ili kako biti njima nađen) – sjetimo se ovih primjera. Ako se ironija kao plemenito osjećanje i kao produbljeno-proumljeni stav uopšte može uspostaviti u pjesniku i očitovati – onda se ovako uspostavlja i očituje: spajanjem ili sintagmatskim vjenčavanjem dotad nespajanih i nezdruživanih riječi (nikad dotad spajanih, ili u toj vrsti iskaza nikad uvezivanih).

„Nedostaju još samo vjetar i tamni ogrtač/ Dok stojim sam na usamljenom brijegu/ Da bi se iskazala sva patetika/ Mog sadašnjeg položaja//  Napušteni ljubavnik vremenom će siguran sam/ Uvjeriti sebe da je nova mehanička ruka/ Mnogo bolja od one otrgnute/ I toliko lakša za rukovanje// Razočarani prijatelj vjerujem/ Moći će ispolirati svoju povredu/ Pribaviti joj kakav skupocjen ram/ I uživati u posjedu prestižne stvarčice//  Ali ovo posrano dijete/ Ko će njemu objasniti/ Ti si sada velik/ Imaš tri godine i treba da znaš/ Da mama ne postoji/ Mama je samo priča/ U koju vjeruju bebe/ I zaostali u razvoju“ (Pampers blues)

Malo je reći da istina boli. Istina ubija. Treba poslije ovako nasricanog-i-ispisanog povrh pjesme staviti taj naslov: Pampers blues. Da umreš od smijeha, baš kao što umreš od istine. Samo što se malo ko usudi voditi preciznu evidenciju svojih smrtî. Renato Karamehić se usudio, u ovoj knjizi. U ovoj knjizi je toliko pjesama, koliko ima smrtî u njemu. Svaki put neizrecivih. Ušućenih. Pa onda nasricanih. Svaki kraj pjesme je kraj svijeta – kome je početak daleko toliko koliko si ti daleko od početka nove pjesme.

„Ulična svjetiljka/ usisava krupne pramenove/ zavijorenog snijega/ samo da bi ih rasula po meni/ čim zakoračim u njen krug//  Još dvadeset svjetiljki do kuće// Hoću li stići/ prije no što je zamete/ bjelina“ (Put)

„svijet je ovaj zaumna molitva/ bez početka središta ili kraja/ mumla je neki nesretni demijurg / klečeći u ćošku svoje kelije/ pun pokajanja/ a mi smo kuglice na brojanici/ i svaka glava je jedan vapaj//  nek se rastvori sve stvoreno“ (Pred svitanje)

A šta ćemo sa žudnjom? Pogrešno postavljeno pitanje. Pitanje glasi: Šta će žudnja s nama? Način kako žudnja ne prolazi – isti je taj način kako ne prolazi smrt: smrt jedna drugu na-doziva, kao vojnici u stroju kad izvikuju, jedan za drugim: prvi-drugi-prvi-drugi… Na padove razbroj s’! A žudnja ostaje jedna!

„da sam ptica/ i da imam krila/ nikud ne bih letio odavde/ iz ove drhtavice/ samo bih frekvencijom lepeta u mjestu/ proizveo zemljotres/ otkrovenjskih proporcija//  ti bi se očas/ kao dozrela jabuka sa grane/ dokotrljala do mene/ jedra i nasmijana/ kako i priliči dozrelim jabukama“ (Da sam)

Obratite pažnju na ovo: pjesma započinje isto kao i poznata sevdalinka („Da sam ptica i da imam krila“) – a onda u šestom-sedmom stihu odalami nas sintagma: zemljotres otkrovenjskih proporcija. Nakon što je, odmah iza „prozvanog“ naslova sevdalinke, pjesnik odstupio od njenog puta, od leta i od letenja, sa tom preciznoformulisanom „frekvencijom lepeta u mjestu“, proizveo je u jeziku taj magični zemljotres, otkrovenjskih proporcija. Koliko se polarno suprotnog mora nositi i spojiti u jednom (u jednoj duši, u jednom srcu, u jednom umu) – da bi unutra, kao u alhemičarskoj retorti, taj lapis philosophorum zablistao na tren, u takvoj neponovljivoj stopljenosti nesumnjivo nespojivog!

„……………/ inače blisko drveće/ par jabuka i bagremi/ djelovali su grubo i nakostriješeno/ kao kakav zid što dijeli postalo/ od nepostalog/ i ptice na njima/ ličile su na stražare/ uniformisane u cvrkut kao u bojkot/ i crvi vjesnici kiše gledali su ih u čudu//  nisam mogao/ kao prvo:/ prestati misliti na tebe/ i kao drugo:/ sjetiti se/ o čemu se to uopšte važnom/ ima odlučivati, šetati, slutiti/ bez tebe“ (Šetnja, odlomak).

Čitate li (čitajte!): „i ptice na njima/ ličile su na stražare/ uniformisane u cvrkut kao u bojkot“. Koliko nepodnošljivosti i koliko bola je potrebno osjetiti i nositi – da bi se tim riječima otvorio put k njemu, da bi se tim riječima omogućilo i podstaklo naše približavanje k njemu: cvrkut ptica je bojkot, u koji su uniformisane!

Šetnja je mogla započeti svakako, a kako započinje – vidjećete u knjizi. I žudnja započinje na razne načine, samo završava na jedan isti način: tako što ne prestaje. Mnogo je toga bilo, i još je više moglo biti prije tog ali

„…Ali Ti/ Ti koja dolaziš s loptom pod rukom/ Ti iza koje izviruju katedrale u katedralama/ Ti čija sjenka poklapa zadihanu vaseljenu/ Ti sa svojim očiglednim bedrima/ I de chiricovski nenaseljivim predjelima/ Ti me učiš smrti//  kako u pravom trenutku/ ući u najtišu notu i zagristi usnu/ odreći se jezika/ odreći se ćutanja/ i skliznuti u želju/ kao u grobnicu“ (Hic et nunc, odlomak).

Kao prvo: nema patetike. Sve ove riječi nisu nadodate, već su oduzete; nije kićena ta pjesma, ta najdraža lutka što jê se rûke prstima pokušavaju živo sjetiti, već je razgolićena. Kad nemaš više šta oduzeti pjesmi, onda je ona gotova – na način da je ispunjena. Hic et nunc. Gdje god to, kad god to bilo. Zar bi pomislio da je tvoja pjesma, samo zato što si je ti napisao?! Zar bi pomislio da je tvoja žena, samo zato što si je nježno ljubio?! I, uopšte, ko si taj „ti“, ko je taj „ja“?! Koncept autora kao božanskog creator-a i autorstva kao creatio mogao je pristajati još uvijek jednom Goetheu, naprimjer; Fernandu Pessoi već nije (zato je, jadan, bježao u druge identitete, sa silnim pseudonimima), nije ni Zbignjevu Herbertu, nije ni Novici Tadiću. I sve strmoglavije ne paše nikome, kako se primičemo ovom dobu. Kao što riječ o smrti Boga pripada Ničeu (da ne pišem Nietzsche-u), riječ o smrti čovjeka pripada pjesniku (da ne pišem velikim početnim slovom P). Poezija je danas riječ o smrti čovjeka, oteta od smrti i iz smrti onog koji je sriče… i koji je piše. Budući da onaj koji sriče i piše poeziju mora biti još i živ (osim toga što je umro i što umire stalno) – onda nužno izlazi da je poezija riječ iz budućnosti, iz vremena kad pjesnika više neće biti među živima. Definitivno. Dakle, smrt se saziva sama sa sobom u pjesmi. Kao što se komšije u posljednjem našem ratu sazivaju sa dva kraja onog što se zove No Man's Land, iz rovova na tzv. suprotnim stranama: Ima l’ ko karte? Ima l’ kod vas cigara?

„ne znam kako ti/ ja evo uspješno parazitiram/ na ostrvu/ koje je dio ostrva/ koje je bilo dio ostrva/ koje je bilo dio ostrva/ i mogu ti reći da sam lud//  ne znam kako ti/ ali ja sam sasvim/ znam da sam lud/ jer sve što znam/ dio je sjećanja na kontinent/ koji nikad nije postojao/ možda arhipelag/ ali to je prelijepa riječ/ za ovu redundansu entropije//  ne ne pričam ti o jugoslaviji/ pričam ti o tome kako ljudsko oko/ postaje oko insekta/ a ljudska guzica i dalje/ misli/ ja sam čovjek“ (Dobro jutro, dobri ljudi)

Ima li ko šta protiv istine? Ima. Imaju svi. I imaju sve. Sve što imaju je protiv istine. I zato je Gombrovicz bio u pravu kad je napisao da književnost nije stvorena za lijepo vaspitane tetke. One imaju cijeli svijet kao Simulakrum, i njima zato ne trebaju književnost, ni poezija. A, da se ne lažemo, i Poezija je svoje vrste simulakrum; najsofisticiranija od svih kompenzacija za nepostojanje (za nepostojanje onog koji je stvara); jedina zastrtost, zaprtost, sklonjenost ili uskloništenost – u kojoj, kolišna god bila, nije tijesno i boli i radosti, i istini i laži, i praznini i ispunjenosti, i očaju i nadi, i zamuklosti i epifaniji… da se stisnu skupa, dok gore gruha i roka, dok se gore rastura takozvani svijet, u sve generalnijoj i generalnijoj probi Armagedona.

„…Moje iskustvo veli da su pjesnici/ Funkcioneri ambisa/ Ne susreću svijet kao izletnik novi proplanak/ Pisanje poezije nije piknik//  Ti hudnici ne traže riječ/ Nego svijet ili barem djelić svijeta/ U kom bi se moglo nastaniti/ Njihovo ambisovanje//  Otužna je ta njihova udžerica/ Sklepana u trenucima najveće nužde/ Ta Poezija/ Uzor svakom graditeljstvu“ (Pjesnici su rušenje u svijetu, odlomak).

I – šta će onda tu pjesma? Pogrešno postavljeno pitanje. Pitanje glasi: Šta ćemo onda mi tu? Šta ćemo uopšte tu (i konkretno, šta ćemo tu, ovdje i sad) – a takođe i šta ćemo mi tu s pjesmom posebno? Ne čemu nam služi pjesma – već, čemu mi služimo, kad služimo pjesmi? Renato kaže da pjesma mora otvoriti vrata, kad je jasno da nema ni ključa ni vremena:

„pjesma mora biti kao molitva/ mora otvoriti vrata/ kada je sasvim jasno da ključa nema/ i nema vremena za odlaganje//  pjesma se može pomoći/ leđima, laktovima i šakama/ (primjedba zbog pomodnog miješanja žanrova / uopšte me ne zabrinjava)//  ne otvoriti vrata/ isto je što i/ dopustiti smrti/ da ti zvecka ključevima/ ispred nosa// poput zlobnog recepcionera/ kojem se eto/ ne sviđa tvoj kaput“ (Ars poetica).

Potpisnik ovih redova nasricao je jednu pjesmu, pod naslovom „Vrata“, gdje stoji ovako:

„Imaju vrata za ući/ To su vrata kojih nema/ Iako su sve i svuda su ta vrata/ Ili s druge strane nema nas da ih tako/ Vidimo i uđemo a život to su svi ti neulasci/ I oni su svijet takođe kao brojivost i kao mnoštvo//  Nema vrata za izaći/ Što znači da su jedna jedina/ I da svakom pripadaju samo njegova“ (Vrata, Ž.G.).

To su ta vrata, koja mora otvoriti pjesma; vrata za ući (kojih nema, a svuda su i sve su ta vrata) – i vrata za izaći (kojih nema, što znači da su jedna jedina i da svakom pripadaju samo njegova). Svi nam zveckaju ključevima ispred nosa, svi su taj recepcioner: ti, koji osjećaš i koji znaš da je o tim i takvim vratima riječ – ne sviđaš se nikom od njih (kao što se ne sviđaš Renatovom recepcioneru): razlog što im se ne sviđaš jedan je isti za sve – ali oni taj razlog ne znaju. Za nesviđanje je dovoljan i povod, a povod može biti bilo šta, recimo boja tvog kaputa. Ali važno je podvući ono: „pjesma se može pomoći leđima, laktovima i šakama/ primjedba zbog pomodnog miješanja žanrova/ uopšte me ne zabrinjava“. Pjesma je ta koja se služi (čime bilo, šta god joj je potrebno, slobodna je time se poslužiti) – a ona sama ne služi ničem i nikom. Kad to osjeti, shvati, prihvati i uprti (četiri faze /samo/spoznaje) – pjesnik postaje pjesnik: onaj koji služi, u jeziku, onako kako bogosluži (po)svećenik u hramu. Nijedna riječ nije tabu: i u tom smislu da se sve može kazati, reći – ali i u tom smislu da se svaka riječ može izbaciti iz pjesme, ako joj nije tu mjesto. Pravu riječ često ne nalazi sam pjesnik: on samo eleminiše riječi koje nisu prave, i ako to radi dovoljno dosljedno, dovoljno uporno – prava riječ pronaći će njega (ako je dotle došlo). Inspiracija (svi mislimo da znamo šta to znači) nije dar – već je, kako sama latinska kovanica kaže, napor u-duh-ulaženja, uduhovljenja. Napor.

„duva neki nasmijan/ podao vjetar//  dva puta sam se osvrnuo/ da provjerim jesu li krila na mjestu//  zlu ne trebalo“ (Pavlovljev let).

Kakvih je tu sve pridjeva moralo biti, da bi se reklo kakav je vjetar: možete zamisliti… To što  je nasmijan, podao – to je pjesma, ovakva kakva je htjela da bude, sama izabrala: odbacujući, jedan po jedan, sve druge pridjeve koji su se gurali tu da upadnu. A ti sad lice u šake, podnimi se i čitaj: šta to znači – nasmijan, podao. I koja su to krila, i zašto su tu zlu ne trebalo. I zašto je naslov taj koji je. Šta je pjesnik htio da kaže? Naravno, ništa nije htio da kaže. On se samo oglasio, u mediju neiskazivog, povodom onog što se ne može riječima kazati. Pjesma je tu – a njeno značenje, njen smisao, njeno interpretiranje je u nama. Ako nas ne mrzi da zagledamo. Poezija je (najgeneralnije što se može) medij neiskazivog; ako se realizuje u jeziku, onda pjesnička riječ izvire iz ćutanja (šutanja) te neiskazivosti: ona (ta riječ) ne kaže ništa – ona nas samo navodi tamo gdje bi se to neiskazivo moglo (oćućeno i ućućeno) skrivati. Fizičari, koji se bave materijalnim svijetom, njegovim ustrojstvom i njegovim kretanjem (odvijanjem) mogu legitimno (znanstveno) razglabati o „tamnoj tvari“ i o Higsovom bozonu (kojih nema); a mi ne možemo, pjesnici, sricati neiskazivo (i to ne da bismo išta rekli!) – samo da bismo mu se približili…?! Sic!!!

„streseš glavom i kažeš/ pa to je samo mladi Mjesec/ nije minđuša u njenom uhu“ (Privjesak).

E, na sve to što jest, kako jest, pjesnik, da bi ga vidio tako kako jest, mora prvo dobro protresti glavom. A to, vremenom, dodije. I – šta ćemo onda sa stvarnošću?! Dizaćemo je u zrak, denotirati-i-detonirati: doduše ne onako efikasno i prilježno, kako to sâmo sebi radi progresivno čovječanstvo – ali, bože moj, koliko je i od koga je, dosta je i to. Kresaćemo joj istinu u lice, zasipaćemo je izlučevinama svake vrste, i fiziološkim i metaforičkim – jer pjesnik je između ostalog i psovač, kao što čitamo u ovom odlomku iz pjesme Prijateljsko ćaskanje sa stvarnošću (za koju je moja ništavnost predložila da dobije posvetu – za Johny-a Štulića, a ne znam je li Renato poslušao):

„…dođi ako smiješ/ dotakni ovo smrznuto govno/ ovo božansko ja//  udavićeš se u nebesnoj/ kanalizaciji/ jer ja serem na milion egzotičnih načina/ ti samo kada otvoriš mjesto/ na kojem si sam sebi nacrtao usta/ ustvari ne sereš ni tad nego samo kakiš//  ti si užasnut svojim završetkom debelog crijeva/ šupčino/ kao što sam ja užasnut zatvorom i klistirom/ i nemoj slučajno da mi prdiš o ljubavi/ na mom đubrištu maslačci rastu do Mjeseca/ ne bi li ga jednom/ zavazda prožderali/ uništili prokletnika/ a tebi su baš drage tvoje begonije/ na mjesečini nekako s večeri/ u pizdu materinu“.

Nije nimalo slučajno da se čuješ rimuje sa psuješ; ako ne vjerujete meni, pitajte Renatovog papagaja koji se zvao Nemo:

„Imao sam papagaja koji se zvao Nemo/ (on je naravno imao puno više toga)/ S njim sam govorio na maternjem jeziku/ 20 000 milja od mora koje je znalo biti i moje//  Već je nekoje ljeto otkako ga nema//  Ja sam njega učio da govori/ A on mene učio da pišem pjesme/ Sigurno je njemu bilo teže nego meni/ Ali tako je ispalo – nema pravde u pogodbi//  Kupio sam ga od jednog Holanđanina/ Koji je porijeklom bio odsvakud/ (njima to nekako ide, već vijekovima)/ Pa se može reći da je Nemo bio poliglot//  Jednom sam se dokačio s Arneom/ Oko nijansi ženskog senzibiliteta Šveđanki/ I svašta sam o tom rekao na pasja preskakala/ I kad sam zastao da zapalim cigaru//  Zakreštao je: Pun mi je kurac toga!//  A jednom je ostao nepokriven u noći/ Dok sam u tišini gledao kroz prozor u nebo/ I dok mi je kap mjesečine slazila niz obraz/ Obratio mi se ljutitim glasom: Pičko jedna!“ (Papagaj Nemo)

Kad sam došao do ove dionice u tekstu gdje se spominje psovanje, denotiranje-i-detoniranje stvarnosti – stao sam dan-dva, da se tekst slegne (ili da nadođe još, do-pred-kraj); te noći sam sanjao Renata, kao mi pričamo preko skajpa, on nešto mlatara ručerdama (sve mu izlaze šake izvan monitora) i drobi mi: „Nisam ja k'o iz topa tebe izabr'o da pišeš to što pišeš – kao neki usrani pogovor; znaš li ti kol'ko sam ja skapav'o nad tvojim pjesmama?! Nego, deder, ako si junak – da te vidim: dokaži da si i ti nada mnom skapav'o! Niko ne čita, dok se ne dokaže suprotno! Zato, napiši ti, brajko, jednu moju pjesmu, ako si frajer! Tu da te vidim!“

Tu se smrznem, jer sam (upravo čitajući, po ko zna koji put, pjesmu Odozdo), na mjestu gdje kaže: razrogačim oči na tren/ i ne vidim razliku imao neodoljivu potrebu da  n a d o p i š e m nešto (nešto „svoje“). Tako je nastala, sutradan, pjesma Papagaj Nemo, koju ovom prilikom svečano uručujem Renatu, kao njegovu pjesmu (koju sam ja samo nasricao). 

Naravno, ovo sam vam (vama koji sad čitate tekst) masno slagao: ne sanjam ja ništa, pa nisam ni to što sam rekao da jesam… I, uopšte, mogu vam reći da ste mi već dodijali, dragi čitaoci: ako se ne pokupite, smjesta, svaku ću vam pjesmu iz ove knjige citirati!!!

                                                                                                                         @ Željko Grahovac

Željko Grahovac, Ko nije rukama

ko nije rukama

NIJEMOST, JESTASTVO

Ćelije odumiru svako malo
I stvaraju se nove namjesto
Starih, t'jelo izlučuje stalno
Sve što bivamo neprestano.

Što nas ima kad sve sabereš
Kazat je nekad da to nam je
Život, a nekad da je to smrt:
Riječ i rečenô nemaju spoja

Veza im je to da se nikada
Nikada i nikad ne pronađu

Zato i samo zato govorimo
Slušamo i čitamo i pišemo.

KO NIJE

Ko nije prošao rukama po svodu
I s oblaka znoj otirao, dlanovima
Ko nije na rukama vagnuo okean
I pamtio zanav'jek linijama dlana
Sva ta nebrojena riblja iskliznuća.

Ko nije rukama iz zemlje iskopao
Mirise i sjeme svjetla u tlo zasijao
Preko ruku ko nije kuće ni kućišta
Svojih premetnuo, jedno po jedno
Ciglu po ciglu slažući, žulj na žulj

Ko nije sklapao ruke da se pomoli
U hramu od snijega od negaženog
Ko nije rukama svojim bol m'jesio
Svoj i drugih i kruh svagdašnji jeo
Ko nije rukom ruku u kuću primio

Ko nije od ruku i ležaljku napravio
I konak mek topao opleo od dodira
I rukama ko uzimao prije no je dao
Sv'jet-r'ječ čitao, r'ječ u sv'jet pisao
Ko nije rukama: nije taj ni postojao

Ingmar Bergman, Moj Pijanist

 

 

 

Moja ljubav prema muzici proteže se duboko u prošlost, uvijek mi je bila utjeha i podsticaj. Odnos prema njoj ipak bio je potpuno neprofesionalan – znao sam malo svirati klavir, vrlo nespretno, znao sam šta je to kontrapunkt a šta fuga, umio sam pratiti partituru. Ali pjevati nisam znao, teško pamtim i ponavljam melodije (moguće rezultat bestijalnog muzičkog obrazovanja u školi koje je provođeno uz upotrebu fizičkog i duhovnog nasilja).

Istina je da sam se osjećao pomalo postiđen u društvu profesionalnih muzičara. Duboki rascjep između emocionalnog doživljaja i tehničkog razumijevanja često me dovodio do očaja.

Moja reakcija na blago podučavanje koje mi je pružala Käbis, bila je ponizna zahvalnost.

Kao i mnogi drugi vidio sam je u programu na TV. Kao i mnogi drugi silno sam se zaljubio i odjednom počeo da uvažavam kompozitore kojima do tada nisam posvetio niti jednu ozbiljnu misao. Njena sugestivnost nosila je sve pred sobom – ta urota ljepote, muzikalnosti i ljudske topline ispunjavala je velikim užitkom i budila znatiželju.

Kada je Käbi svirala u Malmeu, gdje sam ja tada bio stacioniran, započelo je naše poznanstvo.

Od tada provodimo dosta vremena na produbljivanju tog poznanstva.

Već četiri godine.

Jedne večeri svirala je u Linköpingu i ja sam doputovao da je vidim. Tokom prijepodneva, vježbala je kao i obično. Ja sam sjedio i slušao, sjedeći u dubini štedljivo osvijetljene koncertne sale. Kroz prozor se nazirao zimski sumrak i snijeg je padao sivo i neprekidno. Ona je radila na drugom stavu Betovenove Hammerklavier sonate.
Dođi da vidiš. Ovdje stoji jedan predtakt, prije glavne teme… dva tona, naizgled suvišna. Moj stari učitelj Edvin Fischer je govorio: ” Sa ova dva tona, Betoven slušaoca baca na koljena”

Drugom prilikom.

Našli smo jednu knjigu o Šopenu, otkrili tu užasavajuću fotografiju, napravljenu par godina prije njegove smrti. Pogrbljena, smrznuta figura u neodgovarajućoj, prevelikoj odjeći . Lice izborano borama dubokim kao rane, isušene, izmučene oči, nepojmljivo gorak izraz lica.

Vidiš li njegove ruke?
Velike su, široke, kvrgave i čini se nepovrjedive. Kao da je sva snaga iz tog već mrtvog, pticolikog tijela otekla u tajanstveni, zasebni život njegovih ruku.

Jednom sam bio prisutan kada je svirala Hendelov chaconne.
Katedrala u stilu visokog baroka, samosvjesna, životom opijena arhitektura koja slavi Gospoda i njemu slične njegove sluge. Da li bi trebali napraviti TV-emisiju o ovom chaconne, uporediti njegovu muzičku arhitekturu sa barokniim građevinama, pokazati u kojoj mjeri korespondiraju?

Moram se sada osvrnuti na nešto vrlo posebno. Na problem umjetnika interpetatora. I ja kao režiser i moja supruga kao muzičar trebali bi predstavljati most između pjesnika ili kompozitora s jedne i gledaoca, slušaoca s druge strane. Problem koji se nad nama nadvija kao tamna sjenka moralne je prirode: U kojoj mjeri imamo pravo ili obavezu da budemo koautori, da apelujemo, ubjeđujemo i pomažemo? Koliko je naš zadatak prenošenja pojašnjavanje odn. zamračivanje stvaralačke vizije umjetnika? Gdje je granica između naših prava i naših obaveza? Koliko velika mora biti naša skromnost pred djelom i dokle se proteže naša potreba da eksploatišemo vlastiti talenat? Ima sjajnih interpretatora koji ščepaju djelo i od njega sagrade monument vlastitoj veličini. Ima i drugih, koji u asketskoj sramežljivosti i potpunom samožrtvom postaju bezoblični tako da djelo blijedo i slomljenih krila ugiba na sceni. Između ovih krajnosti postoji bezbroj mogućnosti.

Na mojim vlastitim, bezbrižnim počecima, znao sam vrlo malo o tim problemima.
Strindberg, Ibzen, Molier, sve je bilo oblikovano sa istim žarom, najvažnije je naime bilo da režiser kanališe svoje emocionalne bure, na krilima pjesnikovih misli i vizija.

Propatio sam mnogo prije no što sam zahvaljujući neuspjesima shvatio umjetnost interpretiranja. Ono što je najvažnije jeste osluškivanje pjesnikovih riječi, tenzijom ispunjeno indentifikovanje njegovih snova. Njegova (a ne moja) poruka je jedino važna. Sva moja snaga, moje profesionalno umijeće, moja ljubav, sve mora biti usmjereno ka jednom: prenijeti pjesničko djelo.

Umjetnikova obaveza lako dolazi u koliziju sa njegovom prirodnom potrebom za samopotvrđivanjem, potrebom da i on nešto kaže.

Istu vrstu raspetosti sam s vremenom uočio i kod moje supruge. U njenom slučaju konflikt je bio još izoštreniji pošto se sama nalazila na sceni, lice u lice sa publikom. Iskušenje da se publika zadobije površnim sredstvima uvijek je prisutno. Naročito stoga što največi dio naše publike i traži plamen, erupcije osjećanja i virtuoznost. Ako se ta tri elementa udruže sa lijepim izgledom i scenskom autoritativnošću, uspjeh je, nažalost, zagarantovan.

U moralnu borbu spada i odustajanje od izvjesnih sredstava u korist drugih. Pokazalo se da je ono najjednostavnije ustvari najteže: jedan mali Šubertov komad mora se interpretirati tako da se osjeti jednostavnost napjeva ali da se pri tom ne izgubi zlatni štof genijalnosti. Jedna Bahova fuga je jasna, nedvosmislena u svakom trenutku ali zahtjeva istovremeno i vitalitet i žar. Šopenova barcarolle ( to remek djelo koje je prava tortura za salonsku publiku) od interpretatora traži da iznese senzualnu svježinu, demonsku misterioznost, osvajačku dinamiku, bez ikakvog površnog briljiranja.

Sreli smo Igora Stravinskog na jednom ručku… On se entuzijastično unio u diskusiju o interpretaciji muzike iz perioda romantizma… Odjednom poče da se smije: Sretan sam što sam živio dovoljno dugo da otkrijem ljepotu Bramsovih valcera. Za šta sam zahvalan?

Slušaj. Otkrij. Razumi. Ponovi. Cijeli život.

Ja lično prepoznajem sve to kroz rad u teatru i na filmu. Razlika je u tome što smo mi ipak kolektiv, grupa umjetnika koja se ujedinjena entuzijazmom udubljuje u djelo. Mi podstičemo jedni druge na nove doživljaje, zavodimo jedni druge i tražimo. Brižljivost je ista, pedanterija, preciznost… ni jedna riječ ne smije promaći, ni jedno slovo ne smije ostati neobjašnjeno. Ipak, mi smo grupa, odred. Muzičar je prepušten sebi samom, svom instrumentu i svom moralu.

Što sam više doživljavao samoću solista, više sam poštovao njihovu moralnu snagu, njihovu samodisciplinu i njihovu tvrdoglavost.

Dok pišem ovo čujem nju kako vježba Bahov koncert u D-molu. Sviraće ga u Milanu iduće nedjelje a na ljeto će ga izvoditi u Njemačkoj, sa Štutgardskim kamernim orkestrom, pod dirigentskom palicom Karla Munchigera. Svirala je ona taj koncert mnogo puta ranije. Proljetos je odlučila da ga studira iznova, napuštajući sve ranije prostudirano. Odlučila je i da pokuša sa drugim rasporedom prstiju, riječju, da sve počne od nule. Cijelo se ljeto praktično svaki dan bavila samo tim djelom. Notu za notom, takt za taktom, probijala se kroz materijal. Prvo koncept – doživljaj cjeline, potom strpljivi, beskrajno strpljivi posao na detaljima, sat za satom, dan za danom. Cilj je jasnoća, nedvosmislenost, ujednačenost, ono nedostižno, perfekcija prožeta dahom životnosti i svjetlosti, ništa ne smije biti rezultat slučaja ili prilike, ništa ne smije biti mrtva umješnost ili vulgarna vitalnost koja flertuje sa publikom. Dva takta za sat vremena, slijedećeg sata tri takta, ručak, dva takta, šest taktova. Prvo treba sagraditi čvrst temelj. Nikakva loša akustika, nikakav teški pijano ili neuračunljiv orkestar neće tada moći osujetiti namjeru. Posredovati uzvišenu i savršenu ljepotu koncerta u D-molu.

Njeni nastupi su poglavlje za sebe. Scenska trema je vrlo izražena – kod mene. Moja Supruga ima taj jedinstveni dar da prespava one najgore poslijepodnevne sate prije koncerta. Ja sam međutim skamenjen od brige i nisam u stanju posvetiti se ičemu pametnom (ako sam geografski blizu eventu) . Ona najčešće putuje bez mene ali grč u stomaku je prisutan čak i kada je u Londonu ili Štutgartu.

Zbog tog horora ja nikada ne uživam u koncertima moje supruge i to nas je oboje
veoma zabrinjavalo sve dok nismo naišli na jedno pismo Roberta Šumana njegovoj ženi Klari, koja je bila izvanredan pijanista. On je upravo bio na jednom od njenih koncerata pa se požalio na svoju muku ovim riječima:
Najdraža Klaro, niko ne može razumjeti moju patnju tokom koncerta. Najmanje od svih ti. Svaki otkucaj srca donosi grozničavi nemir. Da neko prođe kraj mene i samo me dotakne, pao bih sa stolice.

Robert Šuman je na izvanredan način protumačio moja osjećanja.

Pa ipak, mučenju dođe kraj i započne radost.

Nakon koncerta vozimo se do hotela. Zajedno smo, daleko, na mjestu o kome niko ne zna ( Hultsfred ili Hamburg). U sobi, postavljamo veličanstvenu trpezu koja sadrži pivo, sendviče i rasterećenost. Daleko je novi dan, daleko novo putovanje, daleko nova repeticija, deleko novi koncert.

Posmatram Njenu ruku. Zacrvenjena je i koža je zategnuta. Ispod kože izdižu se visoko napregnute vene.

To je jedna široka, živa ruka. Osjećajna, snažna i topla.

prevod rk

Totemska životinja G. Ekelöf 1961

Detail from Scott Jensen Spirithelpers totem pole - octopus head
U grčkom gradu Naepolis
u prašnjavom parku bolesnih palmi
nad sivim morem
punim skrivenih boja i brodoloma
nečujnog svijeta muzej:
Osmonožac, skriven u donjem uglu slike
stopljen sa bojom pozadine nepomičan
razrogačenih očiju, u lovu.
Ujednačena struja mjehurića
nadire odozdo šest-sedam hobotnica pleše na vrhu
plivaća im kožica leluja uz blještave strane
ispod sveg obasjanog na površini
Podmorske ptice, podmorski leptiri
ruku sklopljenih u njuškice od sedefa
kreću se plešući, svi u istom pravcu
nagore,tonući, u jatu kružeći jedni oko drugih
očiju polusklopljenih ispunjeni užitkom
hobotnice vijoreći rožnatim rukama
jednako mijenjajući mjesto sa sebi sličnim
udesno, niže – Ja znam čega se oni igraju
igraju se struje, struje duboke vode, svježe protivstruje
što ih drži zavijorene
iznad neizvjesne dubine

ONO ŠTO JESTE, NE POSTOJI PRIJE NEGO ŠTO JE NAPISANO Göran Tunström

2334144

Tek kada sve zapišem, uviđam kakav haos je čovjek. Vjeran  navici, počeo sam da popisujem sve što je na vidiku sa moje u uvošteni lan uvezane bilježnice: brazde pluga što svjetlucaju na kiši, već pomenuti seljak do koljena u glibu. Opisao sam težinu s kojom se kretao, njegov gotovo ugasli pogled koji bi, međutim, živnuo svaki put kada bi se ovaj primakao mjestu na kom sam ja sjedio. Kao da sam ja sjedio na nekom ostrvu, na suhom, izbavljen, dok je njega, nadomak obale, neki ogromni talas stalno vraćao u more mulja.

Tada zazvoniše zvona u selu na horizontu, seljak podiže pogled, podiže i protegnu ruke i ja gledajući taj uzdižući pokret pomislih na moje sunovraćivanje, čim bi se primakao kraj sedmice i Gospodov Sluga dobio riječ, počeo da polaže svoje riječi po svim udovima pastve, teške riječi koje su jedan dan u sedmici, u grofovoj kapeli, zaista uspijevale da me bace na koljena, činile da se osjećam kao crv, kao zmija koja se uvija među koprivama. Višečasovnim šetnjama podvrgavao sam se kako bih stigao s onu stranu tih riječi i mogao vidjeti ono što ipak svijetli na zemlji. Gdje oni samo pronalaze taj puritanski pogled na svijet? Od koga su to naučili da je zemlja zla, da tijelo prijeti i da je sve samo borba sa crvima unutar nas samih, što je takođe istina, jer ja znam mog Ezekijela, znam da on kaže da pazimo svoju kuću, jer ćemo umrijeti i prestati da živimo, što ja u ovom trenutku dok pišem osjećam u rukama i u nogama, kao i u plućima koja žele udahnuti svijet u sebe, sa svim njegovim lipama, jasminima i jabukama – osim nešto uobraženosti i grijehova koje sam počinio u zagrljaju djevojaka za zabavu, ja ne vidim ništa zbog čega bih ja zasluživao takve kaznene propovijedi. Ukoliko i samo pisanje nije kažnjivo, kao što naš inspector typographae – onaj što ima pravo da zaplijeni naše pribore za pisanje – vjeruje. Ali ono što jeste, ne postoji prije nego što je napisano. Bilo kako bilo, moja zaostala zemlja bila je sada dalako, sve sa svojim popovima koji govore tako sporo kao da njihov bog ima poteškoća u razumijevanju, sada sam sjedio tu, odložio bilježnicu i uzeo životodajne eseje Starca iz Tornja.

Ja imam jednu manu koju moram priznati: moj francuski je očajan. Taj jezik je kamen spoticanja, ja nisam uspio pronaći ništa lijepo u njemu, samo izvještačenost. Zato se toliko spotičem dok napredujem kroz redove napisane na njemu, i da bih uspio u potpunosti – ma koliko rijetko se to dešavalo – razumjeti, moram čitati naglas. Polu – naglas.

Nasumice otvorim knjigu i čitam: “Ja slobodno izražavam svoje stavove o svemu, čak i o stvarima koje možda prevazilaze moju sposobnost procjenjivanja, stvarima za koje ni malo ne smatram da su u domeni moje prosudbe. Ono što kažem o takvim stvarima ima za svrhu da odredi mjeru mojim pogledima a ne stvarima samim. Kada osjećam odbojnost prema Platonovom Aksiohu i smatram da je riječ o slabašnom djelu ukoliko dolazi od jednog takvog pisca, moje rasuđivanje ne vjeruje samo sebi…” i td. i dok očima i kažiprstom pratim svaki red, ne primjećujem da seljak stiže gacajući za konjem, ne primjećujem da veže konja za drvo i sjeda malo po strani iza mene.

Čitam:” moj razbor nije tako glup da se protivi čitavom nizu poznatih antičkih izreka, koje smatra sebi nadređenima i svojim učiteljima sa kojima bi radije…” Kašalj. Šmrkanje. Trgnut iz očaranosti prozom, okrenem se.Vidim seljaka gdje sjedi prljav, neobrijan, strah za pogledati.

Oprostite, reče, Ne dopustite, izvrsni gospodine, da vam smetam. Ako je to moguće. Ako samo moje prisustvo nije naporno.

Ne, rekoh ja zbunjeno, pitajući se kakve koristi jadni neobrazovani seljak može imati od francuskog , mog francuskog u domaćoj radinosti.

Ravnica je tako široka, ljudi su veoma udaljeni ovdje. Mislim na žive ljude. Mrtvih zasigurno ne fali. Molim vas čitajte ono što vam je po volji. Ako želite da se udaljim, samo recite.

Nastavio sam sa čitanjem još otprilike sat vremena, dok se sumrak spuštao, i kada oči više nisu mogle razaznati riječi, zatvorio sam knjigu i stavio je u torbu. Seljak je sjedio sklopljenih očiju, vjerovao sam da je zaspao , jer još dugo je sjedio glave položene na ruke koje su počivale na skupljenim koljenima. Ali upravo kada sam se spremao da u tišini iščeznem odatle, podiže on glavu prema meni, lice mu je bilo puno suza koje su se miješale sa ostacima blata i ožiljkom koji se pružao duž lijevog obraza.

– Riječi, rekao je, Polen.

– Kako misliš? Upitao sam.

– Sjeme koj se ne prima na stjenovitom tlu. On ustade i krenu prema konju.

– Nisam vas vidio ranije? Jeste li na proputovanju?

-Daa.

– Dolazite izdaleka.

Ja sam naučio da ne odajem posvuda našu nacionalnost. Šveđani nisu svugdje bili u milosti. Biće to još gore kasnije, kada moji časni zemljaci počnu da pljačkaju, pale i siluju, ali već sada bilo je dobro znano kako rat uvrće ljudske mozgove ili, kao što neki misle: razotkriva naše stvarne misli, ideje… Glupi seljak naravno nije znao ništa o Švedskoj, mislio sam, rekao sam mu da dolazim sa sjevera, uzjahao svog konja i tu smo se razišli.

Pošto nismo putovali na Božiji dan, dan koji treba posvetiti njemu, bez obzira na kojoj strani u odnosu na đavola bili, osjećao sam se, nakon mise u seoskoj crkvi, malaksao, prečišćen u u duhu – Gospar Johan je kao i obično u takvim prilikama patio od stomačnih tegoba i ostao u sobi kako bi se laksirao – pa sam jahao okolo po drumovima dok na kraju nisam stigao na isto ono ostrvce na kom sam ranije bio, sjedoh tu na moj kamen – da, od juče sam ga doživljavao tako: zauzeo sam mjesto a moje misli već su bile tu, moja uzrujanost bila je velika ali moje misli već su bile tu, stigle su još juče i smjestile se u predjelu, osjećao sam izvjesnu sigurnost jer sam mogao nastaviti tamo gdje sam stao, kada sam otvorio bilježnicu i počeo velikim slovima zapisivati: A ŠTA AKO BOGA NEMA? Ruka mi je drhtala. Cijelo tijelo, I duša.

Odjednom sam povratio.

Povratio sam od iznenada očitovanog odsustva Boga u univerzumu a upravo je njegov sluga u predikaonici bio zaslužan za to. Sve ono što je još juče bilo tako očigledno, sva ta prisutnost koju sam osjećao, svako saučestvovanje, sve je iščezlo: Univerzum je bio prazan, Boga nije bilo niti je ikada postojao, mi smo bili izolovana stvorenja bez ikakve povezanosti bilo sa samima sobom ili sa nečim drugim. Stvari oko mene bile su mrtve stvari, nasumce razbacane po planeti, ono što sam ja vidio nije vidjelo mene. Oh, zašto sam krivicu svaljivao na popa? Zato što su njegove riječi bile tako trijumfalisitičke? Jer je govorio o božijoj pobjedi? Dok su istovremeno rijeke izbjeglica samo bujale i širile se, tako da im drumovi nisu bili dovoljni. Zato što su ti kukavni božiji reprezentanti bili tako provincijalni u svom poimanju svijeta, tako arogantni, da, tako bezbožni. Nisam znao. Riječi nisu htjele da se uklope jedna u drugu, odbijale su da mi izgrade jedan kompaktan nedjeljni dan.Vojnici su to možda razumjeli. Mi smo rasa koja dobro zna sve o kasapnicama. U hordama smo odlazili da bi jeli korice hljeba i pili uskislo vino, gladovali u utvđenim kasarnama, da bi na kraju dopustili da nas ubiju. O, sveta miso! Prije no dopustimo da nas ubiju.

Mislio sam: ovo je moj konačni uvid. Sve ostalo su iluzije.
Sve ostalo je praznovjerje.
Ustao sam i krenuo kroz šumu. Gola stabla,debeli, smeđi ćilim po zemlji. Dugi redovi grmova kupine i divlje ruže, sve puno vlage kao u močvari, pomislih kako mi sve baš tako odgovara. Bilo je to savršeno okruženje, tu je čovjek mogao završiti a da ne povuče nikoga za sobom. Šipurci koji tamne, kapi kiše. Odjednom začu se rzanje konja ne tako daleko. Bilo je zapanjujuća primjetiti reakciju mog tijela. Od toga da sam bio nula, mislio nula, rzanje jednog konja učinilo je da sam se ponovo uvukao u svoju kožu i otkrio da postoji nešto što me obuhvata, granice jastva, neka vrsta odbrambenog zida, da, strah kao odbrana od očaja. Ja se sagnuh i sakrih iza jedne stijene, očekujući da čujem glasove, viku vojnika ili pozivanje u pomoć. Ali nakon rzanja začulo se frktanje, vidio sam pred sobom vlažnu konjsku gubicu, svežanj sijena i kantu pitke vode. I opet, promijeni se moje raspoloženje, moja duša se raširi u meni. Kao tek opeglan čaršaf, možda. Kao toplo ćebe jedne hladne noći. Kao široko uzbibano more na putu ka obali ljeta, teško je uhvatiti egzaktne metafore, treba pokušavati dok se ne stigne do cilja.
Stajao sam tako blizu kuće da su me otuda mogli vidjeti. Neobična građevina. Niti koliba, niti jednostavna seljačka udžera a ni ništa luksuzno. Neka mješavina svega toga. Ali najjači utisak, sada kada su stopala podigla i luftala prste, bio je taj da se kuća nikako ne uklapa u okoliš. Kao da okolna stabla nikada ranije nisu vidjela jednu takvu kuću. Nesigurna, zakretala su se do pola, pokazivala kući naličja svog lišća; bile su to svjetlucave oskoruše koje su kada su se oblaci odjedared razišli, pokazale drugu stranu svojih bijelih listova. Niti cvijeće koje se još i u oktobru vidjelo u cvijetnjaku, nije pripadalo ovdje. Kako to prepoznajemo? Nemam pojma. Jednostavno tu su. Prozor na neobičnom mjestu. Ofarbana kvaka na vratima.
Obojeno staklo koje upija večernje sunce.
U snovima često prelazimo takve granice a da ne reagujemo: nalazimo se u jednom predjelu i odjednom u nekom sasvim drugom. Udahneš ljeto, izdahneš zimu, sunce izlazi i istovremeno zalazi. Stajao sam tu na rubu šume i posmatrao livadu u čijem središtu je raslo drvo mukinje ; trava je bila žućkasto-spaljena, pod mukinjom sto od grubo istesanih dasaka, stolica istesana u komadu stabla a u stolici plemić koji čita neku knjigu – njegova leđa bila su nepomična ali s njegovih ruku bi svako malo zatreperile zlatne niti brokata od kojeg je bio sašiven njegov prsluk. Njegov šešir od vune imao je širok obod, skupocjena nojeva pera zataknuta u šeširu lelujala su na večernjem povjetarcu.
Čitao je naglas.
Sjedio je na proplanku i čitao, onako kako sam ja činio ranije pa se nisam plašio mada sam zbog njegovog visokog ranga već pomislio da se tiho udaljim.
Ja sam uvijek neobično uvažavao ljude koji čitaju. Ili: uvažavao sam njihovo vrijeme i njihov prostor. Čovjek koji čita zaviruje u neku drugu dimenziju. Čitalac je na putovanju i trgnuti ga natrag u ovaj fizički svijet uvijek je zločin. On se nalazi u jednoj drugoj brzini, ili tačnije rečeno: sporosti. Vesla izmešu slova, polako, lagano, puštajući vesla da potonu on se zaustavlja kraj nekog vidika, koji se polagano mijenja, pošto čamac jedva da može stajati mirno, pokreće vesla, obilazi neku riječ, kao što se zaobilazi rt i tada se otvaraju novi vidici. Gdje li se on nalazio sada? u kojoj epohi? Na kojoj planeti? Da li je dodirivao grudi žene, da li je pio dobra vina na dvoru u dalekoj zemlji, na koju riječ se spremao da pristane, koji miris, koji pokret se budio baš sad u njegovim mislima?
Htio sam znati. Jer onaj koji zna usporiti i na taj način boraviti među slovima, mora biti prijatelj.
Prijatelj u vremenu duše, ne i u vremenu svijeta. U onom vremenu u kojem stvaraš sebi mogućnost življenja, u kom se obrazuje tvoje lik.
Mora da sam nagazio neku suhu grančicu. On se osvrnu. Ja brže bolje skidoh šešir i naklonih se duboko, on rukom načini gest koji kaže pusti to, dođi bliže.
– Ako dolaziš u miru onda si dobrodošao, ako ne, mrtav si prije nego ponovo udahneš.
Vidio sam kuburu u njegovoj ruci i prestao da dišem.
Ali on udahnu duboko: Oh… rekao je i spustio oružje, vratio ga u bogato brodiranu futrolu i njegova leđa potonuše natrag u stolicu. Smiješio se.
Ja sam vas vjerovatno vidio mnogo prije no što ste vi vidjeli mene.
Pokazao je na stablo mukinje. Na njemu je visilo ogledalo, prilično veliko, mogao sam u njemu vidjeti cijeli predio iz kojeg sam ja došao, velike kamene blokove koje sam zaobišao, usku stazu, čak sam između drveća mogao  nazrijeti selo, daleko u dolini, kraj rijeke.
– Vaša Visosti, ja ne dolazim sa neprijateljskim namjerama, niti da vas uznemiravam.
Jednostavno sam imao želju da idem; na ovako lijep dan ni šuma mi se nije činila strašnom i pustom. Htio sam kao Petrarka pronaći mjesto s kojeg se vidi cijeli predio.
-Oh, Petrarka, uzdahnu stranac. Vi ciljate na njegovo uspinjanje na brdo Ventosa. Začudo, potrebne su nam oči drugih ljudi da bi naučili vlastite da vide. I šta ste vidjeli?
– Iskreno govoreći, nisam vidio ništa. Nisam znao kako treba gledati. Tamo dolje je selo u kojem sam odsjeo sa mojim gosparom Grofom…Rijeka temo teče, ravnica je široka, mislim da sam vidio jednu crkvu, pokošene oranice. Cijelo vrijeme sam se sjećao drugih mjesta, drugih prizora. Baš jadno: toliko sam želio da stignem na uzvisinu, nije bilo lako… i na kraju, stojim tu kao mutav i sanjarim, mogao sam to raditi i u onom lošem krevetu u gostionici.
– Čisto sumnjam.
Blagi vjetar pokrenu ogledalo u sjenci mukinje: tada se desilo čudo, tada sam vidio ono što sam želio vidjeti. Široki predio, veliko nebo s oblacima koji love ponad žutih ravnica. Bio je to isti predio pa ipak i nije. Ogledala sam ja dabome vidio ranije ali ne ovakva i ne napolju: cijeli predio je pretvaralo u sliku i jednu takvu sliku sam želio imati. Stranac je shvatio:
– Vi nemate ovakva u Švedskoj? Da, da, vaš jezik je izvrstan ali se ipak odajete… Nee, ne brinite, moja specijalnost je osluškivanje jezičkih nijansi . Možda je to neophodno čulo. Još prije neki dan kada smo se sreli… Izgledate iznenađeno. Vi ste mi čitali…
– Vaša Milosti???
– Znam da je neki seljak došao i slušao me.
– Vaša milosti, vi ste bili…. prerušeni?
On odmahnu glavom.
– Ne, kao što nisam prerušen ni sad. I seljak i ekselencija kohabitiraju u ovom tijelu. I visoko i nisko, ako tako želite. Prljav ne mogu čitati, čist ne mogu obrađivati moju zemlju. U stvai njihovu, zemlju mrtvih. Sjedite ako imate vremena. Idite, ako vam se ne sviđa. Vino i jarebice mogu ponuditi, i hljeb koji sam pravio svojim rukama. Veoma su ponosne na taj hljeb, moje ruke. Podigao je svoje šake da ih osmotrim.
– Prije dvadeset godina nisu mogle ni zamisliti da će raditi nešto slično. Ali egzil ima tu osobinu da proširuje svijest. Jedared, nisam znao ni gdje se kuhinja nalazi u mojoj kući, jedared, nisam se sam umio ni odjenuti. Da li izvoljevate?
Ja sam klimnuo. Stranac ustade i iščeznu na putu ka nekoj maloj i neuglednoj kolibi.
Išao je teškim ali dostojanstvnim koracima, bilo je moguće prepoznati nešto plemićko u svakom njegovom pokretu, nije lagao o svom porijeklu. Kada se vratio i počeo da servira,vrlo pažljivo je sklonio knjigu koju je ranije čitao, Vergilijevu Eneidu.
– Da, evo ovdje ja živim i još od posljednje pošasti nisam posjetio svoju domovinu. Ako i postoji neka domovina osim znanja. Sadržaj ove i drugih knjiga, njihovi pisci, to su moji prijatelji, moje komšije i moji rođaci. Dok su oni u blizini, ja nikada nisam sam. Skoro nikad. Izvolite! Prije svitanja sam ustao, premazao svoje štapove lijepkom, uzeo nekoliko kafaza na leđa i izašao. Najmanji ulov je bio dvije ptice, najbolji sedam.. Već su krenuli da se sele južnije, ovdje odmaraju. Uskoro če vrijeme šarana. Zeca.Vrijeme Srndaća. Vrijeme Cijepanja Drveta. Ja obično ustanem sa suncem i cijepam drva nekoliko sati, zajedno sa drugim cjepačima iz sela. Nakon toga sklonim se u jednu lovačku kolibu koja je samo moja – sa nekom knjigom pod rukom, obično Dante ali i s nekim manje vrijednim imenima kao što su Tibulus ili Ovidije. Tamo čitam o njihovim ljubavima, njihovim ljubavnicima, sjećam se sopstvenih i tako se zabavim sanjareći na čas. Onda odem ispred gostionice, pričam sa prolaznicima, pitam ih o novostima iz njihovih krajeva, naslušam se tako svega, dođem kući da jedem pa se vratim, pričam sa mlinarom, sa mesarom i dvojicom što peku cigle. Igramo trik trak i cricca, bože kako se samo svađamo dok igramo i kako samo vrijeđamo jedni druge. Ja se prepuštam takvom životu, dopuštam mom mozgu da se ubuđa i mojoj odvratnoj sudbini da se nesmetano odvija, pristajem na to da budem izgažen čekajući da se sudbina napokon postidi. Kada se smrači, krenem kući, već na pragu skinem prljavu seljačku odeždu i odjenem kraljevsku jer ona to jeste, i tako dostojno opremljen posjećujem ljude minulih vremena, bivam toplo primljen, nahranjen namirnicama bogatim mudrošću, za kakve sam i rođen. Kad  pričam  njima, nikad se ne ustručavam propitivati njihove motive i njihove postupke a njihov humanizam im nalaže da mi odgovore. Ti sati pred spuštanje noći koje provodim s njima nisu nikada narušeni tugom. Tada zaboravljam svaku brigu i svako moranje, čak ni smrt me tada ne užasava.
Taj čovjek se mogao zvati Janus Gruter

Prevod RK

Ars poetika III

6lapis6-globalgems

 

Gledaj da bude jednostavno
Počupaj samo najveću travu
I neka bude savim ljudski
Kao leptir ili kamen
Koji do u beskraj nastavlja da pada

Pouzdaj se u tonove koje ne čuješ sam
Razgovor sa stablom i česmom,
Sa tihim susjedom i žeravicom
U stomaku njegovih posjetilaca

Gledaj da bude vidljiv ali nenametljiv
Kao pekara ili štogod slično od čega ljudi žive
Tvoj stih je tvoj grob i tvoj mauzolej
Tu ćeš do kraja vremena dočekivati gonetače
one koji su zalutali između dva groblja
one što su se sapleli o sebe tražeći
za njih neka bude mirisnih peciva i svega što krijepi

neka se kaže sreli smo danas mrtvog dunđera
koji lijepo hrani

VERMEER, Tomas Tranströmer

vermeer mare

 

Nimalo zaštićen svijet… odmah iza zida počinje žamor
počinje gostiona
sa smijehom i jadikovkama, zubalima suzama zvonjavom zvona
i mentalno poremećeni šogor, smrtonoša pred kojim svi moraju
drhtati.

Velika eksplozija i okašnjeli spasilački teretnjak
brodovi ispršeni u pristaništu, novac što se uvlači u džep
pogrešnog čovjeka
dugovi koji se gomilaju
zjapeće čašice crvenih cvjetova što iznojavaju predosjećaj rata.

Otud ravno kroz zid u osvjetljeni atelje
u sekundu koja će živjeti stoljećima.
Slike koje se zovu “Muzička lekcija”
ili “Žena u plavom koja čita pismo”-
ona je u osmom mjesecu, dva srca tuku u njoj.
Na zidu iza visi pogužvana karta Mare incognitum.

Diše polako… Nepoznata plava materija zarobljena je oko stolica
zlatne nitne doletješe neopisivom brzinom
i naglo se zaustaviše
kao da nikad nije postojalo ništa osim mira.

U ušima zvoni od dubine ili od visine.
To je pritisak s druge strane zida.
Od njega svaki faktum lebdi
i kist zadobija stabilnost.

Bolno je kretati se kroz zidove, čovjek se razboli,
ali je neophodno.
Svijet je jedan. Ali zidovi…
I zid je jedan dio tebe samog –
znaš to ili ne znaš ali to je tako za svakog
osim za dječicu. Za njih zid ne postoji.

Jasno nebo naslonilo se na zid,
kao molitva praznini.
I praznina okreće svoje lice ka nama
i šapuće
“Ja nisam prazna, ja sam otvorena”

FORMULE PUTOVANJA, T. TRANSTRÖMER (Sa Balkana, 1955)

 

kuga brojgel st.

 

 

Žamor glasova za oračem.
On se ne obazire. Pusta polja.
Žamor glasova za oračem
Jedna za drugom otržu se sjenke
I kidišu u ponor ljetnjeg neba

Prolaze volovi pod nebeskim svodom.
Ničeg ponosnog na njima. I prašina gusta
kao vuneno tkanje. Škripe olovke insekata.

Vrtloženje konja, ispijenih kao
na turobnim alegorijama kuge
Ničeg blagog u njima. I sunce je u bunilu.

Selo sa mršavim psima miriše na štalu
Partijski funkcioner na vašarskom trgu
U na štalu mirišućem selu bijelih kuća

Njegovo nebo ga progoni: visoko je
i tijesno kao u minaretu.
Selo nakostriješenih krila na litici.
.
Jedna stara kuća pucala je sebi u čelo
Dva dječaka šutaju loptu u sumrak
Roj hitrih odjeka – Iznenada zvjezdano vedro

Na putu u toj trajnoj tmini. Tvrdoglavo žmirka
Moj ručni sat sa zarobljenim insektom vremena.

.Popunjeni kupe neprohodan je od spokoja.
U mraku nas žureći mimoilaze polja.

Ali pisar je dopola u svojoj slici
i putuje u isti čas i kao krtica i kao orao.